Razdoblje, početkom šezdesetih godina, u kojem je Miles Davis svirao sa svojim kvintetom, jedno je od najvažnijih u razvoju jazza. Kao i nekoliko puta ranije, a i poslije, Davis je uspijevao s pojedinim glazbenicima na različite načine redefinirati mogućnosti žanra. Ne kaže se uzalud da su se promjene događale pred očima, tj. ušima, publike i kritike. Najnoviji, osmi dio edicije "The Bootleg Series", sa šest diskova "Miles in France - Miles Davis Quintet 1963/64" daje nam priliku ponovno proći kroz razdoblje promjene u kojem je Miles s "drugim velikim kvintetom" krupnim koracima grabio u još nepoznatim smjerovima.
Često sam pri intervjuu s nekim jazzistom čuo zahvalnost nekome tko ga je otkrio u formativnim godinama. Zadnji je bio bubnjar Billy Cobham kad mi je govorio o činjenici da ga je, skupa s gitaristom Johnom McLaughlinom, Miles Davis uključio u svoj sastav početkom sedamdesetih. Desetak godina ranije, Miles Davis također je surađivao s mladim lavovima koji će poslije ostaviti značajnog traga na svjetskoj sceni. Prije desetak godina i Herbie Hancock mi je, u velikom intervjuu koji smo vodili, spominjao Davisa, a upravo tim razdobljem, dok je mladi Hancock svirao s njim, bavi se spomenuti box set "Miles in France - Miles Davis Quintet 1963/64" (Columbia/Legacy/Menart). Herbie Hancock imao je tada samo 23 godine, kontrabasist Ron Carter 26, a bubnjar Tony Williams osamnaest. Davis ih je sakupio u proljeće 1963., i s Georgeom Colemanom na tenor saksofonu dovršili su album "Seven Steps To Heaven". Kad su dva mjeseca kasnije stigli u Europu, časopis Downbeat njihove je nastupe na Festival Mondial Du Jazz ocijenio kao prekretnicu.
GALERIJA: FOTO Goran Bare održao koncert povodom 40 godina karijere
Već prije toga Davis je s "Kind of Blue", jednim od najpoznatijih albuma svih vremena, 1959. odveo jazz u do tada neistražene smjerove. No, kad skladbe poput "So What" s "Kind of Blue" slušate u koncertnim verzijama iz 1963. i 1964. godine, razlika je drastična i možete je provjeriti na tri različite izvedbe. Ne samo da je Davis vodio kvintet novim područjima i inzistirao na različitom pristupu svirci, nego je 1964. Wayne Shorter zamijenio Georgea Colemana na saksofonu i donio još jednu neočekivanu prekretnicu, što možete provjeriti na posljednja dva diska fascinantne retrospektive i "povratka u budućnost" Milesa Davisa. Dakle, radi se o zapravo dva kvinteta, a razlika među njima tolika je da preslušavanje diskova plastično svjedoči o pomacima koji su se kod Davisa događali iz godine u godinu. Šest CD-ova donosi više od četiri sata prethodno neobjavljene glazbe, pa sad napokon možemo čuti sve s tih legendarnih nastupa o kojima su se pisali eseji, snimke nastale na Festival Mondial Du Jazz 1963. godine u Antibima i na Pariškom jazz festivalu 1964. godine. Dvostruki vinil donosi samo snimke iz Pariza - u plavo-bijelo-crvenoj boji francuske zastave - ali u ovom slučaju cjeloviti box set čini se kao bolji izbor za uočiti sve dimenzije onoga što su Miles Davis i glazbenici tada nudili.
Francuska je bila važna za Milesa Davisa i profesionalno i osobno, brzo je postala njegovo preferirano tržište za nastupe uživo. U Francuskoj je svirao više puta nego u bilo kojoj drugoj državi izvan SAD-a i često snimao tamo. Njegova povijest u Francuskoj seže sve do 1949. kada se pojavio na Festivalu International De Jazz s 22 godine i sve do srpnja 1991., na koncertu u Nici samo dva mjeseca prije smrti. Prije mnogih je stigao do Pariza i osjetio oslobođenje od rasnih problema prisutnih u SAD-u, u gradu gdje je krajem četrdesetih jazz bio zvuk nove epohe nakon rata, znak novog vremena, a intelektualna elita novo društvo istomišljenika. Davis je kroz vezu s Juliette Greco i druženje s Picassom, Sartreom i drugom intelektualnom elitom svirao i disao punim plućima, da bi ga povratak u sumorni SAD početkom pedesetih, s daleko manjim društvenim slobodama za tamnopute, prvo bacio u depresiju, a potom i u ranu heroinsku ovisnost. Iz koje ga je spasio otac, odvevši ga iz New Yorka natrag u St. Louis. To formativno razdoblje karijere nastavilo se ključnim nastupom na festivalu u Newportu 1955. nakon kojega potpisuje ugovor s diskografskom kućom Columbia, te se vraća u Pariz gdje 1956. improvizirajući snima glazbu za film Louisa Mallea "Lift za gubilište".
Od samog početka Davis je imao zanimljiv put, još kao dijete bio je talentiran, ali i čudan, uvijek je sve radio po svome, što će postati njegova životna konstanta. Upravo posvećenost sviranju, talent i volja za promjenama, postavile su ga na mjesto jednog od najvažnijih glazbenika 20. stoljeća. Iako je odrastao u bogatijoj obitelji oca zubara, novac i status nisu jamčili jednakost Afroamerikancima tridesetih godina na jugu SAD-a, kako je sam rekao, "rasističkih do kostiju". Već prva truba koju je od oca dobio s 13 godina (majka je željela da svira violinu), dovela ga je u puhačku sekciju plesnog orkestra. Ubrzo postaje šef orkestra, da bi ljeto nakon završetka srednje škole ušao na zamjenu u big band Billyja Ecksteina, gdje su pak svirali Charlie "Bird" Parker i Dizzy Gillespie. Bio je to laboratorij, budućnost suvremenog jazza nakon koje nije mogao natrag. Kad je stigao u New York 1944. i upisao akademiju Juilliard, htio je proći sve faze učenja, iako je zarana bio i skeptičan, jer, kako je govorio, "kad naučiš nešto iz teorije, možeš izgubiti svoj poseban osjećaj za sviranje".
Nakon što je upoznao Parkera i Gillespieja, otvorio se kreativni svemir i Davis ih je, shvaćajući gdje leži uzbudljivost i budućnost, uporno tražio po 52. njujorškoj ulici, žili kucavici punoj klubova nove scene be-bop jazza, glazbe koja je zamjenjivala dotadašnji "pleh" plesnih zabavnih orkestara. Elegantno odjeveni rodonačelnici "coola" i intelektualna glazba kojoj su uzori bili skladatelji poput Stravinskog, Milesa Davisa su u vrijeme razvoja novog jazza stavili u epicentar zbivanja, da bi par godina kasnije on sam postao taj epicentar.
Davisova "Bootleg serija" obuhvatila je do sada razne godine, od 1955. do 1985., a ovom prilikom došle su na red i ključne 1963. i 1964., godine velikog kvinteta. Ron Carter u bilješkama iz knjižice box seta rezimirao je tadašnji odnos glazbenika prema Milesu i njegovoj neusporedivoj ulozi: "Nikada nisam svirao s nekim poput njega, naravno, a pogotovo ne u ovako duljem razdoblju. Bilo je jednostavno zapanjujuće slušati ga kako svira ovako, svira s takvim intenzitetom, svira s tim tempom, svira s tom odlučnošću svaku večer i ne govori bendu 'Zaustavite to'. Dopustio nam je da radimo što god je kemičar dopustio svojim učenicima u laboratoriju. Uzmite ove kemikalije koje vam dajem i vidjet ćemo što ćemo dobiti. Samo pozovite vatrogasce ako bude potrebno."
GALERIJA: Brojne regionalne i hrvatske zvijezde u prepunoj Laubi prisjetile se bezvremenskih Massimovih hitova
Nastupi su na box setu rekonstruirani s različitih vrpci, a box set je ujedno impozantan portret sastava na vrhuncu snaga koji briljira u izmjenama nekih od najpoznatijih pjesama s "Kind of Blue" i na pozornicama daje jednu za drugom definiciju modernog jazza. Ili, kao što kaže opis na CD boxu: "Glazba koja se čuje na 'Miles in France' predstavlja zvuk kraja i početka koji dolaze istovremeno". Njegov kvintet odmilja je zvan i "jedna od najvećih malih grupa u cijelom jazzu". Ono što se dolaskom Waynea Shortera na prvi pogled moglo činiti samo kao manja promjena u sastavu, imalo je seizmički utjecaj "reformiranja cijelog jazz univerzuma". Kada je Shorter zamijenio Colemana, činilo se kao da su, nakon što su sastavili najsavršeniji stroj koji je moguće zamisliti, sastav sposoban za bilo što, članovi grupe odlučili zaboraviti sve to i početi iznova, hrabro ulazeći na nove teritorije, dekonstruirati melodije, s ritam sekcijom u punoj brzini i izmjenama solističkih štafeta između Davisa, Shortera i Hancocka.
Miles će se i taj put iz Francuske vratiti u SAD drugačiji, potaknut onime što je otkrio sa sastavima s kojima je svirao u Francuskoj. Do trenutka kada je snimio album "E.S.P." s "drugim velikim kvintetom" 1965., već je dokazao da je bio barometar po kojem je jazz napredovao i evoluirao. Ili, kako veli službeno priopćenje diskografske kuće povodom ovog izdanja, "60 godina nakon tih snimaka i više od 30 godina nakon njegove smrti, Miles Davis je i dalje vrh i kulminacija, esencija hrabrosti, spomenik svih spomenika".
VIDEO: Nekadašnja najpopularnija HRT-ova voditeljica imala je zloćudnu bolest. Promijenila je karijeru i ljubi Španjolca
