Brigitte Bardot, francuska glumica i pjevačica koja je postala međunarodni seks-simbol prije nego što je okrenula leđa filmskoj industriji i posvetila se borbi za prava životinja, preminula je u dobi od 91 godine. „Zaklada Brigitte Bardot s neizmjernom tugom objavljuje smrt svoje osnivačice i predsjednice, Brigitte Bardot, svjetski poznate glumice i pjevačice, koja je odlučila odreći se svoje prestižne karijere kako bi posvetila svoj život i energiju dobrobiti životinja i svojoj Zakladi“, priopćila je njezina zaklada. Kažu da su je Beatlesi obožavali, da je fascinirala Pabla Picassa i da je za umjetnika Andyja Warhola bila prva moderna žena. “Volimo Brigitte Bardot zbog njezine ljepote, glasa i prirodnosti, zbog sunca i sreće koji zrače iz nje. Volimo je i zbog njezina načina da kaže točno ono što misli, bez obzira na ishod. Ona je vrlo hrabra i zato je obožavamo”, rekli su umjetnici Pierre & Gilles o francuskoj glumici. “Sudbina ju je smjestila upravo na mjesto gdje se isprepliću snovi i stvarnost. Njezina ljepota i talent su neosporni, ali ona posjeduje i nešto drugo, nedokučivu osobinu koja nadahnjuje idolopoklonstvo u doba lišenom božanstava”, divio joj se pjesnik Jean Cocteau. Pjevač Serge Gainsbourg, s kojim je bila u ljubavnoj vezi, govorio je da Brigitte zna biti uzvišena i zajedljiva, nostalgična, vragolasta, paprena... I nikad ni trunku vulgarna.
Iza nje je pedesetak filmova od 1951. do 1973., od kojih neki danas uživaju kultni status. Jedna od najljepših glumica u povijesti kinematografije, koja je sanjala o tome da postane balerina, na početku karijere mislila je da je – ružna. Otkrila je to u intervjuu za Vogue Hommes. “Bilo mi je teško izaći van i pokazati se. Bojala sam se da neću ispuniti očekivanja”, rekla je Bardot koju ćemo ovom prigodom predstaviti kroz šest filmova koji su joj na neki način obilježili karijeru. Prvi je svakako “I Bog stvori ženu” redatelja Rogera Vadima iz 1956. godine, koji ju je prometnuo u ikonu mondenog Saint-Tropeza, nove “cool” destinacije za odmor i dokolicu, a u kina doveo novu publiku. Vadim, njezin tadašnji suprug, za kojeg se udala kad je imala 18, u tom je filmu, kažu, stvorio ženu 20. stoljeća. Romantična drama Vadimu je bio redateljski debi, a Bardot je već imala glumačkog iskustva jer je prije tog snimila desetak filmova, zahvaljujući ponajviše naslovnici za modni časopis Elle koja joj je donijela prve filmske ponude.
Odrasla je u konzervativnoj katoličkoj obitelji, u luksuznom sedmerosobnom stanu, svojevrsnom “zlatnom kavezu”. Otac joj je bio poduzetnik, a majka direktorica. Kada su ona i njezina sestra tijekom igre razbile skupu vazu, otac ih je izbičevao 20 puta. Taj je događaj od Brigitte učinio buntovnicu. Tri godine pohađala je satove baleta ruskog koreografa Borisa Knjazeva i školovala se u privatnoj katoličkoj srednjoj školi. Hélène Gordon-Lazareff, direktorica časopisa Elle i Le Jardin des Modes, zamijetila je lijepu 15-godišnjakinju koja se 1950. pojavila na naslovnici Ellea. Na audiciji za glumice je i upoznala Vadima. Roditelji su se protivili njihovoj vezi, otac ju je čak htio poslati na školovanje u Englesku, no Brigitte mu je dala da znanja da je spremna i na samoubojstvo, gurnuvši glavu u pećnicu. Naposljetku su prihvatili vezu, uz uvjet da se odmah vjenčaju.
Uslijedile su uloge u komedijama poput “Lud za ljubavlju”, “Manine, djevojke u bikiniju”, “Čin ljubavi” koji je u Parizu snimao Kirk Douglas te “Škola za ljubav” uz Jeana Maraisa. Prvu značajniju ulogu na engleskom jeziku imala je 1955. u “Doktoru na moru” s filmskim partnerom Dirkom Bogardeom. Bio je to te godine treći najpopularniji film u britanskim kinima. No, tek ju je Vadimov film lansirao u središte pozornosti javnosti i učinio od nje takoreći preko noći filmsku senzaciju. Film je pomaknuo granice prikazivanja seksualnosti u američkoj kinematografiji. Brigitte je glumila 18-godišnju Juliette Hardy, siroče iz Saint-Tropeza, koja se nimalo ne trudi obuzdati svoju prirodnu senzualnost, pa leži gola u svom dvorištu, hoda bosa i zanemaruje brojne onovremenske društvene konvencije. Muškarci je salijeću. “Ta djevojka je stvorena da uništi muškarce”, kaže jedan od likova.
Vadim je do sredine 50-ih već bio etablirani scenarist koji je napisao nekoliko filmova u kojima je glumila Brigitte. Producent Raoul Levy predložio mu je da napiše, ali i režira film s Bardot u glavnoj ulozi. Na pisanje scenarija potaknula ga je priča o suđenju ženi koja je bila ljubavnica tri različita brata, a jednog od njih je i ubila. Vadima je, kažu, posebno oduševio odnos te žene prema svojim ljubavnicima, poroti i policiji. Producent Levy uspio je namaknuti sredstva od filmskog studija Columbia, pod uvjetom da u filmu glumi i njemačko-austrijski glumac Curd Jürgens. Kako su glumci za uloge braće već bili odabrani, Vadim je u dva dana prepravio scenarij kako bi prilagodio ulogu bogatog trgovca oružjem za Jürgensa. Film je bio veliki hit u Francuskoj, jedan od deset najpopularnijih filmova na britanskom box-officeu te najpopularniji film na stranom jeziku u Sjedinjenim Državama u to vrijeme.
U SAD-u su šokirani puritanci pisali da je “Bog stvorio ženu”, ali da je “vrag stvorio Brigitte Bardot!” U Francuskoj je u godinu dana film zaradio više od najvećeg francuskog izvoznika Renaulta Dauphinea. U Sjedinjenim Državama “I Bog stvori ženu” objavila je podružnica Columbia Picturesa jer je toj kompaniji bilo zabranjeno objavljivati film s golotinjom i temama za odrasle. Bardot je postala toliko popularna da su distributeri razgrabili sve njezine dotadašnje filmove. Filmski kritičar Dennis Schwartz pisao je o scenama u kojima se Bardot prikazuje kao “seksi mačkica”, a zahvaljujući takvim slobodnijim scenama film je i postigao toliki uspjeh u kinima, trasirajući put nizu seksi filmova. Zabilježeno je da je čak i policija pokušala spriječiti prikazivanje u SAD-u. Neuspješno.
Bardot u to vrijeme nitko nije mogao zaustaviti. Uloga nesputane i iracionalne mlade žene koja razbija dotadašnje društvene konvencije, pretvorila ju je u seks-simbol nove, poslijeratne generacije. Film je, s druge strane, načeo brak Vadima i Bardot koja je tijekom snimanja započela kratku ljubavnu vezu s kolegom Jeanom-Louisom Trintignantom. No nisu sve kritike bile dobre. ”Film Rogera Vadima je prikladno nazvan jer javnost svjedoči rođenju žene, Brigitte Bardot. Njezino pojavljivanje donijelo je filmu neočekivanu komercijalnu vrijednost i učinilo Bardot zvijezdom. No, riječ je o gotovo amaterskom filmu, prvoj produkciji mladića od 28 godina, Rogera Vadima, koji je financirao vrhunski i pustolovni producent, Raoul Lévy”, naveo je povjesničar filma Antoine de Baecque. U vrijeme kada je u francuskoj kinematografiji kvaliteta bila na prvom mjestu, s dobro izbrušenim scenarijima, etabliranim glumcima, iskusnim filmašima i studijima, film snimljen u nekoliko tjedana u eksterijerima, s mladim, malo poznatim glumcima, bio je fenomen bez presedana, istaknuo je De Baecque.
Uloga Juliette Hardy, senzualne “čiste grešnice” s ponekad brutalnom iskrenošću i s ludom željom za plesom, brzo će je transformirati u “amblem suverene slobode i skandalozne provokacije”. U filmu “U slučaju nevolje” koji je režirao Claude Autant-Lara 1958., glumila je s Jeanom Gabinom u ulozi odvjetnika Andréa Gobillota, kojeg sitna kriminalka, 22-godišnja atraktivna Yvette (Bardot) angažira nakon što je uhićena zbog pljačke. Gobillotu je odmah iskreno rekla da nema novca za njegov honorar, ali zato, dodala je brzo, ima nešto drugo. I podigla pred njime suknju. Odvjetnik je, koristeći se nezakonitim radnjama, uspijeva osloboditi i unajmljuje sobu u hotelu. Supruga zna što se događa i nada se da afera neće potrajati. No, Gobillot postaje opsjednut s Yvette koja se u to vrijeme zabavljala s mladićem koji je, lud od ljubomore kad je doznao da je ostala trudna s odvjetnikom i da je odlučila kako je za nju bolje bogatstvo bez ljubavi nego blaženo siromaštvo, ubije. Kad se najavljivao, pisalo se da je film susret između najveće (Gabin) i najzgodnije (Bardot) zvijezde francuske kinematografije u to vrijeme. U intervjuu za CNN otkrila je poslije da joj je “U slučaju nevolje” najdraži film jer je imala priliku glumiti s Gabinom.
Jedan od najdražih joj je i “Istina” iz 1960. godine Henri-Georgesa Clouzota, koji je bio nominiran za Oscara za najbolji strani film i postao najveći komercijalni uspjeh za Bardot. Ujedno i jedna od najozbiljnijih uloga u karijeri. Dvoje mladih ljubavnika, Dominique (Bardot) i Gilbert (Sami Frey), pronađeni su nakon pokušaja ubojstva i samoubojstva. Mladić je mrtav, pogođen s više hitaca, dok je Dominique bez svijesti. Uhićena je i optužena za ubojstvo. Niz flashbackova objašnjava okolnosti koje su dovele do zločina, uz nijansiranje portreta “impulzivne mlade žene koju ljudi oko nje ne razumiju i maltretiraju”. Film je, naveli su kritičari, oštra presuda i osuda licemjernom i moralističkom društvu.
Dominique i mlađa sestra Annie žive u malom provincijskom gradiću sa svojim roditeljima. Annie je marljiva i ambiciozna violinistica, a Dominique izbjegava posao i više voli ležeran način života. Kad se Annie preseli u Pariz na školovanje, sestra joj se pridružuje, ne prezajući od predoziranja tabletama samo da roditelji pristanu. Dominique upada u grupu mladih buntovnih intelektualaca i stječe reputaciju promiskuitetne osobe. Gilbert je ambiciozni mladi dirigent koji se sprijatelji s Annie i za jednog posjeta vidi golu Dominique koja počinje flertati s njim pa je sestra izbacuje iz stana. Gilbert se zaljubljuje u nju, upuštaju se u turbulentnu vezu u kojoj ga Dominique vara spavajući s drugim muškarcima. Gilbert se pokunjeno vraća Annie, a Dominique se odaje prostituciji i nakon lutanja po gradskim ulicama pokušava Gilberta dobiti natrag. Niz epizoda dovodi do ubojstva koje tijekom suđenja njezin branitelj pokušava prikazati kao impulzivan zločin iz strasti nastao iz iskrene ljubavi prema Gilbertu, dok tužitelj prokazuje Dominique kao manipulativnu i sebičnu osobu koja je Gilberta ubila iz ogorčenosti prema sestri. U igri za glavnu mušku ulogu bili su Jean-Paul Belmondo, Jean-Pierre Cassel i Jean-Louis Trintignant kojeg je i Bardot željela vidjeti pokraj sebe, no redatelj Clouzot odlučio se za Samija Freya s kojim je Brigitte tijekom snimanja imala ljubavnu aferu.
Snimanje nije išlo po planu. Philippe Leroy-Beaulieu, jedan od glumaca, dobio je otkaz i tužio producenta, a tadašnji suprug Brigitte Bardot Jacques Charrier doživio je živčani slom i završio u bolnici na dva mjeseca kad je doznao da ga supruga vara s glavnim glumcem. Živčani slom dobila je i redateljeva supruga Véra Clouzot, a sam Clouzot doživio je srčani udar pa je snimanje prekinuto na tjedan dana. U rujnu 1960. Bardot se posvađala sa suprugom Charrierom i pokušala samoubojstvo zarezavši si zapešće. Prije toga se i Charrier navodno pokušao ubiti. The New York Times objavio je članak u kojem je pisalo kako nijedan film u Francuskoj nije dobio toliko pozornosti prije nego što je uopće prikazan. Te je godine bio drugi najpopularniji film, nakon “Bena Hura”. A važan je i kao glas protiv predstavnika francuskog patrijarhalnog establišmenta.
U “Preziru” Jean-Luca Godarda iz 1963., koji su kritičari nazvali prezirom moderne kinematografije prema klasičnoj, odnosno novim valom, BB s očarava publiku kultnom uvodnom scenom u kojoj je gola. Talijanski filmski producent Carlo Ponti ponudio je Godardu suradnju, a Godard je predložio adaptaciju romana Alberta Moravije “Duh u podne”. Kao glavne glumce vidio je Kim Novak i Franka Sinatru, no oboje ga je odbilo. Ponti je potom predložio Sophiju Loren i Marcella Mastroiannija, ali njih pak nije želio Godard koji je otputovao u Rim ne bi li uspio pridobiti Monicu Vitti. Talijanska glumica na sastanak je kasnila sat vremena, a onda tijekom razgovora nezainteresirano zurila kroz prozor. Na kraju je izabrana Bardot jer je Ponti računao na veću gledanost, a time i zaradu, prikazivanjem glumičina senzualnog tijela. Godard je film opisao kao priču o nesporazumu između jednog muškarca i jedne žene. Pola proračuna filma otišlo je na honorar za Bardot kojoj je Camille Javal bila jedna od najboljih uloga u karijeri. Muške uloge nosili su Michel Piccoli i Jack Palance, a kuriozitet je nastup njemačkog redatelja Fritza Langa koji je glumio samog sebe. Film je sniman u Italiji u studijima Cinecittà u Rimu i Casa Malaparte na otoku Capriju. Filmski kritičar Roger Ebert nazvao je “Prezir” jednim od sjajnih filmova o – snimanju filma, a Colin MacCabe naveo je da je film “najveće umjetničko djelo proizvedeno u poslijeratnoj Europi”.
S redateljem Louisom Malleom glumica je surađivala u filmu “Živjela Marija!” iz 1965., pustolovnoj komediji u kojoj Bardot i Jeanne Moreau igraju revolucionarke u srednjoameričkoj državi San Miguel početkom 20. stoljeća. Kostime je izradio slavni kreator Pierre Cardin. “Filmovi nikada nisu prikazivali odnos kakav može postojati između dviju žena”, rekla je Moreau i dodala kako muškarci vole misliti da žene moraju stalno biti ljubomorne jedna na drugu, što nije točno.
Malleu je inspiracija bio odnos Garyja Coopera i Burta Lancastera u “Vera Cruzu”, pa je došao na ideju da se tradicionalni muški protagonisti zamijene s dvije jake žene, kao zabavan zaokret. U Dallasu u Teksasu film je bio zabranjen zbog “seksualnog i antikatoličkog sadržaja”, ali nakratko jer zabrana je ukinuta 1968. odlukom Vrhovnog suda. Prema Varietyju, film donosi BB u svom najboljem obliku još od “I Bog stvori ženu”, a Jeanne Moreau joj sjajno parira. Bio je to deveti najpopularniji film 1965. u Francuskoj, a i Moreau i Bardot bile su nominirane za najbolju stranu glumicu na 20. dodjeli filmskih nagrada Britanske akademije. Nagradu je osvojila Moreau. U filmu “Medvjed i lutka” Michela Devillea iz 1970., Bardot glumi problematičnu zavodnicu koja odlučuje zavesti glazbenika kojeg glumi Jean-Pierre Cassel. Inspiriran američkim screwball komedijama iz 1930-ih, film je zapravo bio napisan za Catherine Deneuve, a glavna muška uloga ponuđena je Alainu Delonu i Jean-Paulu Belmondu. Nisu bili zainteresirani.
Nakon toga snimila je još nekoliko filmova, uglavnom komedija. Posljednji joj je bio film “Poučna i radosna priča o Colinotu” iz 1973. koju je režirala i napisala Nina Companéez. Glavni lik Colinota utjelovio je Francis Huster, a Brigitte Bardot je igrala Arabelle. Te je godine objavila da se povlači iz svijeta filma, sa samo 39 godina, na vrhuncu ljepote i slave. Ostavila se glume i postala gorljiva aktivistica za prava životinja. Jednom su je upitali na što je najponosnija kad je riječ o filmskoj karijeri, a odgovor je glasio: “To što mi je omogućila da se borim protiv patnje životinja”. Osnovala je i zakladu. Izazivala je kontroverze zbog svojih rasističkih stavova. Kažnjavana je više puta zbog poticanja rasne netrpeljivosti jer je kritizirala imigrante i muslimane. Bila je udana za Bernarda d’Ormalea, bivšeg savjetnika Jean-Marie Le Pena, krajnje desnog francuskog političara. Udavala se četiri puta, uz velik broj ljubavnih afera. Sama je jednom prilikom rekla da je imala 17 romantičnih veza.
”Uvijek sam tražila strast. Zato sam često bila nevjerna. A kad je strasti došao kraj, spakirala sam kofere”, rekla je. Zvali su je “ikonom stila” koja je popularizirala bikini u svojim ranim filmovima, uvela u modu frizuru choucroute u obliku košnice i gingham odjeću. Manje je poznato da je snimila i više pjesama, a njezina je trebala biti i legendarna “Je t’aime moi non plus” koju joj je 1967. napisao Serge Gainsbourg. Noćima je, kako je ispričala, skladao pjesme sjedeći za njezinim klavirom. Jedne je noći nastala i ta, kad ga je zamolila da joj napiše “najljepšu ljubavnu pjesma koju je mogao zamisliti”. Čak su je i snimili u studiju, no kad je za to doznao njezin tadašnji suprug Sachs, poduzeo je sve da se singl ne objavi. Bardot je Gainsbourga sama zamolila da izbriše snimku, a on je na kraju pjesmu snimio s Jane Birkin koja je svoju dionicu otpjevala s istim žarom. Za Vogue Hommes je prije nekoliko godina kazala: “Uvijek sam radila ono što sam voljela. Znam da imam više muda od mnogih muškaraca. Mogli bi od mene mogli naučiti lekciju. Uvijek sam preuzimala odgovornost za ono što sam učinila ili rekla.”
Otvori KEKS Pay
