Legendarni jamajkanski pjevač Jimmy Cliff preminuo je danas u 82. godini života od posljedica napadaja praćenog upalom pluća, potvrdila je njegova supruga Latifa Chambers u emotivnoj objavi na službenom profilu na Instagramu. U poruci, koju su potpisala i njihova djeca Lilty i Aken, zahvalila je obitelji, prijateljima, suradnicima i milijunima obožavatelja, naglasivši da je upravo podrška publike Cliffu bila “snaga kroz cijelu njegovu karijeru”. Vijest je u nekoliko sati obišla svijet, a društvene mreže preplavile su poruke glazbenika i fanova koji su odrastali uz njegove pjesme.
Za mnoge je Jimmy Cliff, uz Boba Marleyja, bio lice i glas Jamajke – čovjek koji je iz lokalnog žanra napravio globalni jezik. Njegovi klasici “Many Rivers to Cross”, “You Can Get It If You Really Want”, “The Harder They Come”, “Wonderful World, Beautiful People” ili “Reggae Night”, kao i obrade “Wild World” i “I Can See Clearly Now”, postali su soundtrack borbe, nade i svakodnevnog života, od geta Kingstona do predgrađa europskih metropola. Bio je dobitnik dvaju Grammyja, član Rock & Roll Hall of Fame od 2010. i jedini živući reggae glazbenik s Ordenom zasluga, najvišim priznanjem jamajčanske države za umjetnost, sve do svoje smrti.
Cliffova životna priča počinje daleko od svjetala pozornice. Pravog imena James Chambers rođen je 30. srpnja 1944. kao osmo od devetero djece u dubokom siromaštvu u županiji St. James. Pjevati je počeo u crkvenom zboru kao šestogodišnjak, a prve pjesme napisao je još u osnovnoj školi, toliko gladan glazbe da je sam od bambusa napravio gitaru. Kao tinejdžer seli u Kingston, uzima umjetničko ime Jimmy Cliff – da bi, kako je govorio, “dosegnuo vrhove” – i tvrdoglavo obilazi producente. Presudni susret događa se s Lesliejem Kongom; singl “Hurricane Hattie” postaje njegov prvi veliki lokalni hit i otvara mu vrata studija i radija.
Već sredinom šezdesetih predstavlja Jamajku na Svjetskom sajmu u New Yorku, a potom potpisuje za Island Records i seli u London, pokušavajući probiti jamajčansku glazbu na tržište rock publike. Put nije bio ravan, no do kraja desetljeća stižu međunarodni uspjesi: “Wonderful World, Beautiful People” i antibojna “Vietnam”, pjesma toliko snažna da ju je Bob Dylan nazvao “najboljom prosvjednom pjesmom ikad napisanom”. Cliff je jednom sažeo vlastiti izričaj rečenicom: “Bit moje glazbe je borba, a ono što joj daje glazuru jest nada u ljubav.”
Prijelomni trenutak stiže 1972. s filmom “The Harder They Come”, u kojem Cliff glumi Ivanhoa Martina, talentiranog pjevača koji se u brutalnoj i korumpiranoj glazbenoj industriji pretvara u odmetnika. Film, prvi u potpunosti jamajčanski projekt te vrste, postaje kultni krimić i ključan prozor u stvarnost otočne države – siromaštvo, nasilje, ali i kreativnu eksploziju u kojoj nastaje reggae. Još važniji od same priče bio je soundtrack: naslovna pjesma, “Many Rivers to Cross”, “Sitting in Limbo” i druge snimke pretvorile su se u globalnu vizitku Jamajke i otvorile reggaeu vrata američkog i europskog tržišta.
Cliff je time istodobno postao filmska i glazbena zvijezda. Njegov visoki, prepoznatljivi vokal i energičan nastup na pozornici učinili su ga omiljenim na festivalima diljem svijeta, od Glastonburyja do Coachelle. U sljedećim desetljećima surađuje s The Rolling Stonesima, Kool & the Gangom, Paulom Simonom, Elvisom Costellom, a Bruce Springsteen u svoje koncerte uvrštava njegovu pjesmu “Trapped”. Kao glumac pojavljuje se u filmovima “Club Paradise” i “Marked for Death”, a njegov “Shelter of Your Love” čuje se u hollywoodskom hitu “Cocktail”.
FOTO Thompson započeo dvoransku turneju! Velika gužva stvorila se prije početka koncerta, evo kako je sve izgledalo
Međunarodnu publiku devedesetih osvaja iznova obradom pjesme “I Can See Clearly Now” za film “Cool Runnings”, priču o jamajčanskoj bob reprezentaciji, te veselim duetom “Hakuna Matata” s Lebom M za svijet “Kralja lavova”. Paralelno ostaje vjeran korijenima, nastupa u Brazilu, Africi i Europi, i objavljuje niz albuma koji spajaju ska, rocksteady, reggae i soul.
Godine 1985. osvaja prvi Grammy za album “Cliff Hanger”, a 2012. drugi za “Rebirth”, ploču koja je označila kreativnu renesansu i povratak starom zvuku u suradnji s producentom Timom Armstrongom. Rolling Stone ju svrstava među najbolje albume godine, a karipski mediji proglašavaju Clifffa umjetnikom godine. Jamajka mu 2003. dodjeljuje Orden zasluga, a 2010. ulazi u Rock & Roll Hall of Fame, gdje ga uvodi Wyclef Jean, ističući da je Cliff za dječake s Haitija i cijelog Kariba bio dokaz da i “netko poput njih može osvojiti svijet”.
Počasti ne dolaze samo iz institucija, nego i od kolega. Članovi UB40 naglašavaju da je riječ o “stupu naše glazbe, jednom od prvih koji je reggaeu otvorio svijet”, dok je jamajčanski premijer Andrew Holness nakon njegove smrti poručio da je Cliff “istinski kulturni div čija je glazba oblikovala globalno poštovanje prema jamajčanskoj kulturi”. Njegove pjesme koristile su se kao prosvjedne himne, političke kampanjske teme, ali i motivacijski slogan; “You Can Get It If You Really Want” nadahnula je, kako je posvjedočio jedan obožavatelj, tinejdžera da se vrati u školu i kasnije postane učitelj.
Privatno, Jimmy Cliff je prolazio kroz duhovne i ideološke mijene – od kršćanstva, preko kratkog razdoblja u rastafarijanskom pokretu i islama, do “univerzalnog pogleda na život” u kojem, kako je govorio, “sada vjerujem u znanost”. Bio je muž, otac Liltyja i Akena te otac glumice i pjevačice Nabiyah Be, i čovjek koji je, unatoč slavi, često naglašavao da mu je važnija spontana zahvala anonimnog fana nego najblistavija nagrada.
Sve do pozne dobi ostao je iznimno aktivan. Osim albuma “Refugees” iz 2022., u intervjuima je govorio kako se i dalje osjeća kao čovjek koji još nije završio svoju misiju: “Svako jutro kad se probudim, znam da još imam što reći i učiniti kroz glazbu i film.” Njegova posljednja izdanja, pa i singl “Human Touch”, svjedoče o istoj žudnji da komentira svijet oko sebe, od migracija do pandemije, uvijek spajajući društvenu kritiku s porukom da promjena ipak počinje od pojedinca.
Smrt Jimmyja Cliffa zatvara jedno od najvažnijih poglavlja u povijesti popularne glazbe, ali njegove će pjesme vjerojatno nastaviti živjeti još desetljećima. U njima se susreću bijes i nježnost, prkos i utjeha; od “Vietnam” do “Many Rivers to Cross” i “The Harder They Come”, riječ je o katalogu koji istodobno pripovijeda jamajčansku priču i govori nečim duboko univerzalnim svakome tko se ikada osjećao potlačeno, izgubljeno ili na rubu. Ako je Bob Marley reggaeu dao lice proroka, Jimmy Cliff mu je dao glas ulice – glas klinca iz siromašnog sela koji je vjerovao da se, usprkos svemu, do vrha ipak može stići. Kad danas negdje u svijetu netko otpjeva “you can get it if you really want”, to je i dalje poziv da se ne odustane, potpisan rukom čovjeka koji je to, rijetko iskreno, i sam dokazao vlastitim životom.
Otvori KEKS Pay
a glupa influencerica sa svojim razvodom ima maltene pola ekrana ...... a čovjek uz čiju muziku su mnogi odrasli je jedva i spomenut