Duško Lokin, legendarni pjevač mediteranskog šarma i emotivne interpretacije, i u 81. godini života ne prestaje stvarati. Njegova nova pjesma “Mornareva pisma” autentičan je povratak korijenima – životu na moru, čežnji za domom i toplim ljudskim emocijama koje su oduvijek obilježavale njegov glazbeni izričaj. U suradnji s Grupom La Vita, Lokin ponovno pokazuje zašto je više od pola stoljeća ostao vjeran sebi i svojoj publici. U intervjuu za Večernji list otkriva kako ga još uvijek pokreće glazba, prisjeća se djetinjstva, pokojne supruge, festivalskih dana, ali i anegdota koje su obilježile jednu bogatu, iskrenu i nenadmašnu karijeru.
Nova pjesma je vani. Što vam ona osobno znači u ovom trenutku vaše karijere i zašto nosi naziv “Mornareva pisma”?
Pjesma “Mornareva pisma” za mene ima posebno značenje jer me vraća u jedno davno, ali vrlo drago razdoblje mog života. I sam sam bio na moru, plovio i proživio mnoge trenutke koje i danas nosim u srcu. Nisam se navigavanjem obogatio materijalno, ali jesam uspomenama, a upravo su one utkane u ovu pjesmu. U njoj su priče mnogih pomoraca, ali i moje vlastite emocije: nostalgija, ljubav prema domovini i moru. Drago mi je što sam je stvorio u suradnji s Grupom La Vita, uz tekst Marija Raguža i glazbu Blaža Andračića. Vjerujem da će publika osjetiti iskrenost i toplinu koju nosi. Glazba je moj život, a ova pjesma moj je način da još jednom podijelim dio sebe, iskreno, od srca, baš onako kako sam to činio tijekom cijele karijere. Ova pjesma mi je posebno bliska jer, za razliku od nekih mojih kolega, i sam sam nekoć bio pomorac. Završio sam Pomorsku školu u Zadru, a nakon dvije godine plovidbe odlučio sam se iskrcati s broda i krenuti glazbenim putem. Bio je to veliki preokret u mom životu. Još za vrijeme školovanja pjevao sam, ali tada sam prvi put ozbiljno zakoračio u svijet glazbe. Imao sam sreću da mi je već prva pjesma, “Draga Marija”, postigla ogroman uspjeh – bila je prva na top-listama gotovo godinu dana i donijela mi dvije ili tri zlatne ploče. Kasnije sam na Splitskom festivalu izveo pjesmu “Jedna žena čeka brod”, posvećenu mojim kolegama pomorcima. Tekst je napisao moj pokojni prijatelj, pjesnik Željko Sabol. Ta pjesma govori o vremenima kad bi pomorci odlazili na duga putovanja, vraćali se tek povremeno, a njihove žene – koje su često ostajale same – zvali su “bijele udovice”. Bio je to težak i usamljen život. Danas je, srećom, drukčije. Pomorci su visoko obrazovani, dobro plaćeni, rade u ciklusima i imaju više vremena za obitelj. Ulažu u nekretnine, vile, jahte, pa i u turizam na svojim otocima. Komercijalizirali su svoj rad i osigurali si ugodnu budućnost. No osjećaji, uspomene i čežnja za domom, to je vječna tema, i baš o tome pjeva “Mornareva pisma”.
Što vas i u 81. godini života motivira da i dalje pišete nove pjesme i nastupate?
Prije svega, motivira me to što sam zdrav i u odličnoj kondiciji, što se vidi i na mojim nastupima i turnejama. Iako više ne idem na velike turneje po Americi, Kanadi ili Australiji, gdje sam nekad često gostovao, danas biram mirniji tempo. Više ne organiziram koncerte za kolege – to je prošlo. Sad uživam s obitelji, kćeri, unukom i praunukom. Posebno me vesele susreti s prijateljima iz Zadra, našom generacijom, tzv. zadarskom dicom. Kad se nađemo, to je kao da se sreću braća. To je čar malog grada – toplina, bliskost, zajedništvo. Današnja vremena su drukčija. Ljudi su udaljeniji, više individualizirani. Moj novi spot prikazuje pomorca koji odlazi na svoju jahtu, bazen mu je ograđen, nema više one neposrednosti i druženja kakvo smo mi imali. A ja? Ja sam svaki dan sa svojom grupom Lavica i Vitom – to su moje kolegice s kojima nastupam na festivalima i koncertima. Glazba me i dalje pokreće.
U svojim pjesmama i nastupima često pokazujete emocije. Je li to nešto s čim se čovjek rađa ili se uči?
To je nešto s čim se rađaš. Ako čovjek u sebi ima emocije, on s njima dođe na ovaj svijet. Roditelji i društvo mogu ga usmjeriti u nekom drugom smjeru, ali emocije ostaju. One su dio čovjekove nutrine do kraja života. A kad netko pjeva s emocijama, publika to osjeti. Takvi pjevači imaju velike šanse uspjeti – i ostati.
Kad pogledate unatrag, jeste li ikad mogli zamisliti da će vaša karijera toliko dugo trajati?
Iskreno, ne. Mislio sam da će to biti stvar od nekoliko godina. Ali jednom mi je pokojni Pero Zlatar rekao nešto što mi je ostalo urezano: “Kad jednom počneš plivati u ovoj državi, ne staješ do mirovine.” I bio je u pravu.
Koliko godina karijere imate sada? I planirate li nešto novo?
Imam 55 godina. I ne planiram nešto veliko. Ne zato što nemam vremena – vremena ima – ali živaca nema. Nemam više snage mjesec dana vježbati s bendom, zatvarati se i učiti pjesme koje ne izvodim često. Najteže mi je pamtiti tekstove. Kao što je rekao Vuco za Vinka Cocu – tekstovi su najteži dio.
U tih 55 godina, što smatrate svojim najvećim glazbenim uspjehom?
Smatram da su mi najveći uspjesi bile festivalske nagrade. Danas festivali dođu i prođu, ali nekad su pjevači živjeli od festivala do festivala. Pobjeda je donosila ogromnu popularnost. Danas to više nije tako – došla su nova vremena, društvene mreže, stalno se objavljuje nova glazba.
Imate li neku posebnu anegdotu iz tih “zlatnih vremena”?
Ima ih puno, ali jedna mi se posebno urezala. Mislim da sam imao koncert u Velikoj Gorici. Nakon prvog dijela, uslijedila je polusatna pauza. U tom trenutku došla je vojna policija i uhitila me – pred publikom! Odvode me, publika zbunjena... Sjedam u džip, a na stražnjem sjedalu – Đorđe Novković, umire od smijeha. Sve je to bila njegova šala, organizirao je to s prijateljima iz vojske. Filmski prizor.
Kad se prisjećate prošlosti, nosite li nostalgiju?
Jedinu nostalgiju koju nosim je nostalgija za mojom pokojnom suprugom. S njom sam živio dugi niz godina i svaki dan mi nedostaje. Dan provodim družeći se – jer jedino tako možeš izbjeći osjećaj praznine. No popodne, kad sam sam doma, tada dolazi najteži dio. Njene slike su tu, garderoba, uspomene... Nisam još spreman ništa mijenjati. Kao da bi dio mene nestao.
Kako danas gledate na glazbenu scenu u Hrvatskoj?
Mislim da nema nikakve “mafije” o kojoj neki govore. Ima samo sposobnih i manje sposobnih. Za mene je Tonči Huljić vrhunski profesionalac. Nije to nikakav klan, nego čovjek s multitalentom – kao što je to bio i Zrinko Tutić. Na sceni vlada velika ljubomora, ali ja sam sretan jer sam gradio svoju karijeru drukčije.
Što vam je bilo važno u mladosti?
Uvijek sam se držao one: “Pazi da te ne pita starost gdje ti je bila mladost.” I zato danas, kad čujem talentirane mlade pjevače – a ima ih, i djevojaka i dečki, drago mi je. Ima tu svjetskih vokala. Ali rijetki imaju ono nešto, karizmu, boju glasa i interpretaciju. To je Đorđe uvijek prvo gledao. Nije dovoljno samo pogađati tonove – važno je donijeti dušu i emociju. S tim se, vjerujem, rađaš.
Kako biste opisali svoj glas i stil? Vaš glas je prepoznatljiv. Koliko autentičnost znači u današnjem vremenu?
Nažalost, danas autentičnost ne znači puno. Danas je sve postalo hiperprodukcija. Imaš pjevača kojeg mediji “naprave”, a nitko ne zna ni jednu njegovu pjesmu kad zapjeva. Neću spominjati imena, jer su to sjajni pjevači, ali svi zvuče kao đaci Jacquesa Houdeka. A Jacques je samo jedan. Svi bi htjeli biti kao on, ali nitko od njih nije prepoznatljiv, nemaju hitove, a mediji ih promoviraju jer svaki dan traže novu senzaciju – sve je podređeno prodaji. To je, nažalost, uvezeno izvana. Pogledaj Hollywood – ja danas ne znam nijednog glumca iz zadnje godine. Zadnji kojeg pamtim je Brad Pitt. Sve se promijenilo, pa tako i glazba.
Bili ste nestašni u mladosti. Je li vas promijenila pjesma, ljubav ili nešto treće?
Sve zajedno. Ali da, bio sam nestašan, to je bio neki stil života u srednjoj školi. Nikad se nisam u tome osjećao ugodno. I onda sam rekao: nikad više. Privela me policija. Bio sam u drugom razredu Pomorske škole. I jedan mi je policajac tada rekao: “Duško, idi kući i uči. Nemoj biti berekin. Pusti te berekine.” Bio je simpatičan, i to mi je ostalo.
Iz škole sam izbačen pred maturu jer sam se pred profesorom – oprosti na izrazu, olakšao. Iz oklade. Potpisao sam se za kauč i briljirao u “školi za pranje ruku”. Klasičan mladenački nestašluk.
Igrao sam rukomet za reprezentaciju Zadra i nogomet u Zadru. Bio sam lijen, ali vrlo talentiran. Trpjeli su me jer sam dobro igrao. I izbacili. A onda, pjesma i ljubav. Prestao sam sa sportom sa 18 godina, a sa 17 i pol upoznao sam svoju suprugu. Ja išao u Pomorsku, ona u gimnaziju, često smo se sretali... i zaljubili. Oženili smo se, dobili kćer, ona mi je sve. Ona je moj svemir. Bez nje bih, iskreno, propao.
Jeste li ikad razmišljali o povlačenju?
Jesam, naravno. Kad te netko povrijedi, pomisliš: Zašto mi to treba? Ali znaš što – ja ne pjevam radi novca. Novac mi je na zadnjem mjestu. Meni scena treba da bih funkcionirao kao osoba. Osjećam da još mogu nešto dati. Nemam ambicije da budem nešto “veliko”, to sam ostavio iza sebe. Kad sam pobijedio na “Story Super Festivalu” s 22 godine, to mi je bilo iznenađenje. Nemam Facebook, nemam Instagram, ništa. Ne treba mi. Samo Google i poruke. Dovoljno mi je.
GALERIJA Evo kako se s godinama mijenjala Tara iz grupe Karma
Kad danas pjevate, pjevate li za sebe, za publiku ili za uspomene?
Samo za publiku. Tko pjeva za uspomene, neka si kupi spomenar pa neka piše unutra. Mi pjevači pjevamo za publiku, to je osnova. Iako nije dobro za mene, jer uvijek dajem sve od sebe – pjevam i po pet sati. To je kao sportaš – nije isto trčati sedam ili osamnaest kilometara. Ja trčim jer volim, kao Sučić za loptom. Tako i ja za pjesmom. Volim pjevati. Volim ljude.
55 godina karijere, 81 godina života. Imate li još neostvarenu želju?
Uvijek imam. Stalno si govorim: dogodine ću snimiti tu i tu pjesmu. Evo jedna ekskluziva – postoji pjesma koju je napisao moj prijatelj Toma Zdravković, upravo za mene. Nitko to ne zna. Pjesmu je snimio on, i postala je veliki hit u njegovoj izvedbi. Ali napisao ju je – za mene. Znaš, kad sam bio u Beogradu, on bi me čekao ispred Doma sindikata, šetali bismo po noći, pričali... A kad je došao u Zagreb, ja sam ga dočekao kao novinar Vikenda i bio njegov domaćin. Donio mi je tu pjesmu, ali ja sam već imao dogovorene snimanja s Georgijem. I pjesma je ostala neodsvirana. Snimit ću je – za svoj gušt. I još jedna ekskluziva – moj najbliži rođak je Lovro, sin moje nećakinje Klarise. Moj brat, Zdrilić, Klarica – svi su sportaši. I ja i Lovro smo jedini igrali rukomet i jedini smo ljevaci. Eto, to nitko ne zna.
Koji vam je najveći životni uspjeh?
Brak. Trajao je 45 godina. I naša kći, unuka, praunuke... To je ono što prvo pomislim kad me netko pita što sam postigao. Sve drugo su profesionalni uspjesi – i da, bilo ih je. Dvaput sam pobijedio na Zagrebačkom festivalu, ali me nikad nisu zvali da mi uruče nagradu. Dvaput sam pobijedio u Beogradu, tri puta sam dobio nagradu Šlager sezone, jednom prvu nagradu publike, ali su mi je oduzeli i dali žiriju da dodijeli drugom. Pobijedio sam i u Sloveniji, na Popijevki. I CMC festival prije dvije godine, pjesma “Ti, samo ti”, posvećena mojoj supruzi.
Što biste voljeli da ostane među vašim pjesmama? Za koju pjesmu mislite da će trajati kroz generacije?
Imam oko 500 pjesama, ali kad me pitaš koja je najdraža, to je sigurno “Jedna žena čeka brod”. Ta pjesma, posebno u kontekstu Hrvata koji se iseljavaju, nosi snažnu poruku o povratku. Svaki Hrvat ima svoj komadić zemlje, svoj “grunt”, na kojem može graditi svoju budućnost. Nema ničeg boljeg od toga da se čovjek vrati kući i nastavi graditi život tu gdje je korijenje.
GALERIJA Predstavljao nas je na Euroviziji, a tumor na mozgu natjerao ga je da se povuče iz javnosti
Kako gledate na današnju mladež, politiku i društvo? Pratite li to?
Nemoguće je ne pratiti jer svi smo mi dio toga. Za mene je glasanje temelj demokracije. Slažem se da je danas previše obojenih revolucija koje donose više štete nego koristi. Važno je glasati za prave ljude, one koji imaju kvalitetne programe, a ne samo one koji nas zabavljaju. Mislim da Hrvati trebaju početi više čitati političke programe, a ne samo slušati ono što im se servira na televiziji ili internetu.
Jeste li ikad dobili ponudu da pjevate u predizbornoj kampanji ili budete na listama političkih stranaka?
Ne, nikad nisam pjevao u političkim kampanjama i nisam zainteresiran za to. Pjevanje za političare znači opredjeljenje za jednu stranu, a ja bih volio da ljudi biraju političare prema njihovim programima, a ne prema osobnim preferencijama ili stranačkim vezama. Ne želim biti pjevač koji se koristi za političke svrhe.
Međutim, pjevali ste i za Tita i Tuđmana. Kako je to izgledalo?
Pjevao sam za Tita, ali to nije bilo po mojoj volji. U to vrijeme pjevači nisu imali puno slobode u odabiru pjesama. Sjećam se jednog nastupa u Kumrovcu, drugi put bio je to zanimljiv trenutak. Pjevali smo za Tita u Zagrebu, u InterContinentalu, na dočeku Nove godine. Sjećam se da je Tito bio vrlo ljut, ali tu večer je, nakon što je popio konjak, već bio smireniji. Sjedili smo za stolom i dok su oni jeli jastoge i škampe, mi smo dobili gulaš koji je bio spremljen dva dana prije! (smijeh) To je bio protokol, naravno, ali na kraju svi su jeli, iako nismo baš uživali u onome što su oni jeli. No, to su bile okolnosti tog vremena, ali to je bila politička situacija. S druge strane, za Tuđmana sam pjevao volonterski, besplatno, i to su bile lijepe godine. Bio sam u Americi na velikom skupu Hrvata u Clevelandu, gdje sam pjevao za Tuđmana. Sjećam se atmosfere i svih političara u jednom prostoru. To je bilo nevjerojatno iskustvo.
Danas postoji mnogo debate o Thompsonu. Kako vi kao pjevač gledate na njegov fenomen?
Thompson je korektan pjevač s nevjerojatnom energijom i domoljubljem. Pjesme koje on izvodi izazivaju reakcije, ali to je njegova umjetnost i to ne bi trebalo biti kontroverzno. Zabrane koje su mu nametnute samo su stvorile još veći bunt među mladima. On nije radio ništa protiv drugih, samo je pjevao, a reakcije na njegove pjesme bile su neizbježne. On je legenda svog vremena.
Kakva je budućnost za Duška Lokina? Možemo li očekivati još pjesama i spotova?
Živim svaki dan kao da je posljednji. Uvijek imam ideje za nove pjesme. Nedavno sam vidio prijatelje koji su bili veliki obožavatelji, i mislim da sam još uvijek sposoban stvarati i uživati u glazbi. Moram se prisjetiti riječi mog prijatelja Davorina Popovića, koji je rekao: “Pogledaj onog Ivu Robića, on je umro na bini.” To je moje viđenje – živim do zadnjeg daha, nastavljam stvarati glazbu.
Otvori KEKS Pay
Licemjeru, nisi tada baš tako govorio.... Ucjenjivao si voditelje na televiziji, da ne spominju periku, iako si znao da svi znaju, obzirom je model bio ko crna verzija pelene...