Član Gorgone, teoretičar i ideolog Novih tendencija, teoretičar umjetnosti za kojeg Miško Šuvaković piše da se "danas, sa historijskom distancom, može smatrati pravim i izuzetnim začetnikom teorije i filozofije neoavangardne umjetnosti i kulture u Hrvatskoj i Jugoslaviji". Pritom i istraživač na Ekonomskom institutu, voditelj interdisciplinarnih projekata o "društveno kulturalnim tranzicijskim i globalnim procesima u hrvatskom i europskim društvima", Matko Meštrović (1933.) kao da je čovjek s nekoliko usporednih radnih biografija i profesionalnih identiteta. Pritom, samozatajan čovjek, koji se ne viđa često na javnim pozornicama, niti mu je lice prepoznatljivo na HRT-u. Naravno da nije hrvatski akademik, niti jedan od instant besmrtnika do čijeg se mišljenja drži tamo gdje se ne misli ništa.
Prvu je knjigu pjesama objavio 2011, ovo je druga. Pjesnik ideja, misli o svijetu, gnoma, rječit, epigrafičar i epigrafolog svog svijeta, kojemu je svaka riječ u kamen uklesana, i zato pazi da riječi nije previše. Postoje u današnje vrijeme, među piscima koji su stasavali krajem prošloga stoljeća, kao i među ovim kasnijim, norma prema kojoj se s poezijom uvijek započinjalo. Poezija bila im je forma i vrsta književne i životne mladosti. Meštrović je stvar obrnuo: poezija kao forme konačne zrelosti, da ne kažemo starosti.
FOTO Maja Šuput na koncertu zagrlila obožavatelja, a na njezin nastup došao je i ovaj svjetski poznati glazbenik
Tako, recimo, pjesma "Tvoj križ" ovako ide: "Blago onome tko nosi svoj križ/ taj zna što je to što ga tišti/ može ga sebi još jače privinuti/ i prišapnuti/ patim s tobom zbog tebe/// Što ako svoj križ ne prigrliš/ svoj bol ne priznaš svojim/ odmičeš se od njega/ tvoje rame tvoja leđa tvoje kosti/ tvoj hod/ odriču se tebe/ a ni sam ne znaš/ čiji si". Pjesma kao izraz krajnje jednostavnosti i jasnoće. Napisana u drugom licu, u obraćanju tebi koji si ustvari ja, a svoj bol iz nekog razloga ne priznaješ svojim, nego se uzaludno odmičeš od njega, što onda znači i da se odmičeš od sebe. I ni sam ne znaš čiji si. Pjesma Matka Meštrovića, da je kojim sretnim slučajem pronađena uz crtež ranjenog bizona u Altamiri, pa da je pročitana s onom pažnjom s kojom se promatra i analizira taj crtež, sve uz krajnju zapitanost o moćima, uvjerenjima i znanjima autora djela, ova bi pjesma, bez obzira na svoj mladi i novodobni znak križa, mogla biti pročitana kao arhajski, vrlo stari nalaz o čovjeku. Mogla bi to biti pjesma o starosti, jer "tvoje rame tvoja leđa tvoje kosti/ tvoj hod/ odriču se tebe", a mogla bi isto tako biti pjesma o nepripadanju zajednici i o identitetu. Obje teme su, svaka na svoj način, temeljno ljudske, od Altamire do danas. S tom razlikom što je na početku odricanje od identiteta (zajednice) značilo put u smrt, dok danas znači neprestano stvaranje i preporađanje civilizacije.
Ili pjesma "Vrlet": "Imenica ženskog roda/ podobna i za uspon/ i za pad". U Anićevom rječniku riječ vrlet definirana je kao "strmo, kamenito i teško prohodno mjesto". Dvosložnica, sa samo jednim vokalom, koji čini izlaz iz tri zgusnuta tvrda suglasnika, riječ je koja se rijetko koristi, a među ovisnicima o digitalnim sadržajima slabo se i zna. Anketu kada bi neka ovdašnja televizija napravila na Jelačić placu, među mlađima, što je to vrlet, malo je vjerojatno da bi odgovor znali i anketar i anketirani. Pritom, od vrleti se da načiniti upečatljiv pridjev - vrletan. Takav, vrletan, uglavnom je predio, onaj na Biokovu, na Viteru, na Čvrsnici, ili na opožarenim predjelima uz more, ali, u prenesenom smislu, u igri riječi, vrletan zna biti i čovjek. Vrletne bivaju naravi i karakteri. Pjesnik, pak, filolog materinjih riječi i jezika, čini ono što je istovremeno najjednostavnije i najteže: sastavlja pjesmu od deset riječi, pjesmu o riječi. U njegovoj misli o jeziku, o jednoj među riječima, nešto je vrlo uzbudljivo. Naime, tako smo, ako se toga još možemo sjetiti, o riječima, njihovom zvuku i značenju, mislili kao sasvim mala djeca, dok smo bili još u stanju da riječ osluhnemo kao da je prvi put čujemo.
Što je pjesništvo u životu i životopisu Matka Meštrovića? Čitatelj to ne može znati, jer tog čovjeka ne poznaje. Ili, možda, to zna, upravo zato što ga ne poznaje? Svaka je avangarda u biti značila povratak na sam početak Svijeta. Povratak ranjenom bizonu iz Altamire i likovnom načelu iz kojeg je nastao. Ovo je pjesništvo način ostvarenja tog cilja. I finale svih društvenih istraživanja. Snažna, dojmljiva knjiga.
Otvori KEKS Pay
