Godine 2007. gledao sam britanski Muse u zagrebačkom Domu sportova s još otprilike tri tisuće posjetitelja. Naizgled bismo rekli da je sve bilo normalno, ali nije. Jer, bila je riječ o velikoj dvorani u kojoj je mizeran posjet publike bio upravo nevjerojatan za sastav koji je neposredno prije toga rasprodao dva londonska stadiona Wembley i bio jedan od najatraktivnijih koncertnih bendova.
Isto se nekoliko tjedana ranije te 2007. dogodilo i s američkim sastavom Tool, pa je na dva premijerna zagrebačka koncerta organizator Marijan Crnarić, tada zadužen za većinu inozemnih gostovanja gornje klase kod nas, osjetio što znači raditi na našem tržištu i dovoditi rock-bendove u naponu snage.
Riskantna organizacija
Još neočekivanije, slično je bilo i s Davidom Bowiejem kada je 1997. na nastupu u velikoj dvorani Doma sportova nakon albuma “Earthling” imao samo četiri (brojkom, 4) tisuće ljudi, bez obzira na to što je bio u top-formi i iste godine slavio rođendan luksuznim koncertom u newyorškom Madison Square Gardenu na kojem su mu se na sceni pridružile mnoge svjetske rock-zvijezde i prijatelji.
Glavni argument mnogih tada je bio “ne idem na koncert jer sam ga gledao na maksimirskom stadionu 1990.”, bez obzira na to što je bila riječ o sasvim drukčijoj scenskoj predstavi i Bowiejevoj fazi rada. To bi otprilike bilo kao da kažete da nećete pročitati novi roman nekog pisca jer ste pročitali prethodni. David Bowie danas, nažalost, više nije među živima pa mnogima može biti žao, jer na idućim, sjajnim turnejama na kojima sam ga gledao 1999. i posljednjoj 2003. više nije ni pomišljao doći ovamo.
A nisu ni organizatori, svjesni rizika koji je predstavljala anemična i nezainteresirana domaća publika. Bilo je to najgore vrijeme za rad na bilo kakvim skupim projektima u Hrvatskoj koji uključuju svjetske zvijezde i velika rock-imena. Danas je situacija srećom malo drukčija, ali još ne potpuno.
Ukratko, domaća publika može biti sretna što ima ovakvu ponudu festivala raznih žanrova i koncerte poznatih inozemnih izvođača za jeftinije ulaznice nego u Europi. Iako, domaći organizatori i danas često drže glavu u torbi ne znajući koliko zapravo publike mogu očekivati. Jedno su Foo Fightersi, koji rasprodaju dvije pulske Arene za deset minuta, ali nešto sasvim drugo kad vam umjesto očekivanih 17 tisuća ljudi u Areni Zagreb na koncert dođe samo deset, ili kad je INmusicu trebala dekada rada da prebaci brojku od dvadesetak tisuća posjetitelja po festivalskoj večeri.
I na mnogim koncertima domaćih izvođača, i to prvoklasnih, situacija je često riskantna, mnogima u malu dvoranu Doma sportova stigne 1200 umjesto barem 2500 ljudi, koliko bi se realno moglo očekivati s obzirom na popularnost i kvalitetu određenog imena. Ali ako se slična stvar dogodila 2007. godine i atrakciji kakva je već tada bio Muse u Domu sportova, čini se da uvijek možemo pasti još niže.
Gužva u Münchenu
Bowieja danas više nema, ali zato je Muse ovdje kao prvoklasna rock-atrakcija čije su ime zazivali mnogi kao izbor za neki od domaćih ljetnih festivala. Ukratko, danas su svima puna usta Muse, a kad je trebalo i kad su mogli, u Zagrebu ih je došlo vidjeti mizerno malo ljudi. Stoga sam iskoristio priliku i otišao ih ponovno pogledati na nastupu u Grazu prošle srijede, gdje su rasprodali Stadthalle s oko 11 tisuća ljudi, ako ih nije bilo i više u krcatom velikom hangaru, s cijenom ulaznice od 75 eura.
Usporedbe radi, ulaznica za tri večeri INmusica koštala je oko 50 eura, s dodatkom majice i bona za konzumaciju od sto kuna. Očito je činjenica da se domaćoj publici mora nešto pokloniti i lijepo je zamoliti da dođe na neki koncert ili festival. Iako će ista ta publika spremno kukati da nema dovoljno koncerata, ili će na putovanja na nastupe po gradovima EU potrošiti mnogo više novca nego da se odvaži u velikom broju doći na neki veći koncert ili festival u Zagrebu.
Kao što se pokazalo i u Grazu, problem nikako nije u Muse. Riječ je o iskusnom sastavu čija je vrhunska koncertna produkcija i režirani koncertni spektakl već dugo na vrhu prve svjetske lige tog tipa. I danas, naravno, više nema tog novca da ih se dovede ovamo. Barem ne uz rizike koji postoje kad iznenadna “bolest publike” može zaviti u crno organizatora koji bi se takvu produkciju usudio dovesti k nama.
Zapravo bi i mogao, ali uz Foo Fighterse dvije večeri u pulskoj Areni, što je top-ponuda i na domaćem i na terenu EU ove godine, vjerojatno bi tehnički i organizacijski bilo teško odraditi i Muse. Za usporedbu, u Münchenu se početkom srpnja u samo tri večeri mogu pogledati koncerti Eltona Johna, Neila Younga i Marka Knopflera u Olympiahalle, dok na obližnjem Olimpijskom stadionu sviraju Bon Jovi, iste večeri kad i Elton John. Domaći organizatori, nažalost, ne mogu se nadati takvoj podršci masovne publike. •
Zaboravio si Petera Gabriela u Areni koji nije prodao ni 1/10 dvorane pa je koncert odgođen! Da su i majice dijelili ne bi nikoga bilo, ali da je tu Karleuša koja je SVAKI DAN u VL vjerojatno bi morala ponoviti koncert jedno tri dana za redom u toj istoj dvorani. Kvaliteta izvođača nema nikakve veze s tim što se kod nas sluša. Veće smeće - više ljudi!