Antonia Ćosić svoje je ime u javnosti ponajprije vezala za kulturu, budući da je gledatelji ponajbolje znaju kao voditeljicu HRT-ove emisije "Vijesti iz kulture". No iza te medijske slike riječ je o magistri psihologije, volonterki i autorici koja već godinama balansira između profesionalnih interesa i društvene angažiranosti. Posebno mjesto zauzima njezin petogodišnji rad s djecom oboljelom od teških bolesti, najprije u Klaićevoj bolnici. Najnovije poglavlje u njezinu stvaralaštvu nosi naslov "Krakograd" – a to je slikovnica za djecu u kojoj spaja svoju stručnost, ljubav prema radu s najmlađima i kreativnu energiju. Slikovnica "Krakograd" službenu je promociju imala prošlog tjedna u Zagrebu.
Kako je izgledao nastanak slikovnice "Krakograd"? Koliko je vremena prošlo od prve ideje do realizacije? Nastanak "Krakograda" bio je poput plivanja kroz nepoznate dubine – polako, s puno strpljenja i pažnje, a opet je bilo nalik tome kad se poput djeteta samo zaletite u more s punim povjerenjem i veselite se. Ideja je nastala iz mojih 5 godina volontiranja koje je počelo 2013. na dječjoj onkologiji u Klaićevoj bolnici. Ondje smo svojim malim predstavama i pričama pokušavali donijeti osmijehe na dječja lica. Uspjeli smo proširiti naš projekt na 4 zagrebačke bolnice. U pet godina tih dragocjenih trenutaka stekla sam puno znanja o terapeutskom pričanju priča, a ostala je i želja da svoj djeci ostane podsjetnik na snagu prijateljstva i hrabrosti, ali iznad svega da vjeruju u vlastite potencijale. Slikovnica je nastajala tijekom dvije – tri godine, u suradnji s Mozaikom knjiga i urednikom Vedranom Bratušekom, dok je ilustrator Vibor Juhas svojim ilustracijama oživio Baricu i Roka.
FOTO Maja Šuput pohvalila se rođendanskom tortom kakvu još niste vidjeliSlikovnicu ste pisali na temelju vlastitog iskustva. Možete li izdvojiti osobni trenutak koji vas je najviše nadahnuo pri radu na priči? Imala sam susrete s osobom koja je svaki put pokušavala ući u konflikt sa mnom i maltretirati me. Inače po prirodi izbjegavam konflikte i neki mi kažu da sam uspješan mirotvorac. Katkad u prijateljskim grupama djelujem poput ljepila. Ali s ovom osobom… nikako na zelenu granu. Prijatelj mi je ulio puno hrabrosti i konkretnih savjeta kako da postavim svoje granice da me ne napada bespotrebno. Na kraju sam uspješno okončala maltretiranje. Kad čitate slikovnicu, ne biste nikad rekli da je to u podlozi. To je ljepota terapeutskih priča – kad prenesete radnju u svijet mašte, ne možete je više prepoznati. Djeca se smiju i vesele uz zabavne likove iz Jadranskog podmorja, a zapravo blagotvorni terapeutski učinak ostavlja trag na mozgu u razvoju pa će i lekcija o vjerovanju u vlastiti potencijal proklijati u djetetu.
Zašto ste odabrali hobotnicu Baricu i raka Roka kao glavne likove? Barica i Roko (samoprozvani Rak Uno) su glavni lik i lik pomagača, ali s vremenom su jednako važni. Barica, najmanja hobotnica Jadrana, predstavlja povučenu, mirnu ili sramežljivu, možda anksioznu djecu, dok Roko predstavlja onu malo glasniju, uvjerenu da su u svemu prvi i ne traže savjete. Zajedno pokazuju kako različitosti mogu stvarati snažnu i neuništivu povezanost.
Što će prema vašem očekivanju djeca naučiti iz slikovnice? Terapeutske priče iznad svega djeluju tako da dijete shvati da potencijal leži u njemu i da će unutarnjim snagama, a ne okolinskim faktorima, prevladati neku situaciju ili izazov. To ne umanjuje važnost lika pomagača! Ali rješenja ne dolaze od druge osobe, već iz samog čitatelja. Ova priča konkretno služi tome da djeca nađu svoj glas, i to je prikazano u raspletu, međutim, 5 godina rada s djecom naučilo me da im nekad ponudite jednu poantu, ali oni izvuku neku posve drugu, koja je njima u tom trenutku potrebnija. Možda neko dijete nauči kako prepustiti riječ drugome, i to je sasvim u redu.
Koliko vas je iskustvo volontiranja na dječjim odjelima u Klaićevoj oblikovalo? To iskustvo naučilo me da snaga nije samo u fizičkoj izdržljivosti, već i u sposobnosti da se voli i podržava bez obzira na okolnosti. Naučilo me da se poteškoćama gleda ravno u lice i sočno opsuje, dok se iskrenu podršku – koja katkad stiže od najbližih, a koji put i od potpunih stranaca – blago prigrli i pamti cijeli život. Također me naučilo određivanju prioriteta i tome da ne treba plakati nad prolivenim mlijekom, ali iznad svega – da treba ustati i nastaviti dalje, makar puzao(!) jer je mit o sreći jedna od najvećih prijevara 21. stoljeća. Život je pun nokauta pa je bolje što prije savladati poraze i nasmiješiti se pobjedama. Bit će svega dok god ima volje!
Koja su vam najdraža dječja pitanja ili reakcije na "Krakograd" ? Prijateljica mi je rekla da je mali dječak kojeg je čuvala bio "opsjednut Krakogradom" i odnio ga u školu pa su ga svi čitali, cijeli razred! Vidjela sam da je Knjižnica u Zadru izrađivala likove s mališanima i to je bilo prekrasno. Prijateljica Marija kupila je slikovnicu za svoje dijete i fotkala "Krakograd" na Stradunu.
Što preporučujete roditeljima djece koja imaju poteškoće u izražavanju i komunikaciji? Preporučujem im da budu strpljivi i prisutni, da slušaju svoju djecu i stvaraju sigurno okruženje za izražavanje. Priče poput "Krakograda" mogu poslužiti kao most za komunikaciju, jer djeca često lakše izražavaju svoje osjećaje kroz likove i priče. Puno psiholoških centara i udruga ima radionice za socijalizaciju djece na kojima povučena djeca uče kako lakše uspostaviti i održati prijateljstvo i ostale međuljudske odnose. Nudi se uistinu puno toga.
Planirate li nastavak priče o Barici i Rakunu i imate li već nove ideje? Da budem iskrena, iako će me nakladnik Mozaik knjiga zašpotati, moja prva ideja za "Krakograd", o čemu smo razgovarali na našem sastanku, nešto je što se može dogoditi tek u nastavku, tj., "Krakogradu 2". Bilo bi neprirodno s time krenuti u priču. Naime, Barici će se dogoditi nešto vrlo neočekivano, a prvi dio sam napisala s namjerom da postavimo temelje. Sad ostaje samo nadati se da će nastavak ugledati svjetlo dana, a to ovisi o interesu čitatelja! Mogu još samo dodati da mi za 3. i 4. nastavak urednik Vedran uporno govori "Slikovnice se ne pišu tako", ali mislim da će moj otkačeni pristup biti zabavan djeci.
Sjećate li se njega? Spasio je život Tuđmanu kojeg se 1990. spremao likvidirati Arkan
Bravo!