Gotovo točno godinu dana nakon Thompsonova koncerta našao sam se na jednom drugom hipodromu i koncertu s poprilično različitim porukama – na ovom, naime, nije bilo “lebdećih Gospi” i anđela, no bilo je vatre, paklenih i poruka o genocidu u Palestini.
Riječ je o milanskom hipodromu i koncertu System of a Down koji su, gotovo desetljeće od posljednjeg posjeta, ponovno došli protutnjati Europom i to tako da je pravo čudo da se zemlja nije otvorila sve od Apeninskog poluotoka do Stockholma, gdje su nastupili nekoliko dana prije.
Ima puno bendova koji često idu na turneje pa se može upoznati s onim što rade i čuti kako zvuče, no System of a Down spadaju u drugu skupinu – one čiji koncert čekaš cijeli život, ili barem pola. Tako je i autor ovih redaka mislio da nikad neće uživo čuti i vidjeti kako djeluje ta mašina. Iz raznih razloga nisam ih čuo u naponu snage, a mislio sam da su članovi benda sada svatko na svojoj strani i da se teško mogu nadati da će se okupiti za veliku koncertnu turneju. Na moju sreću, Armenci iz Los Angelesa u Kaliforniji ugodno su me iznenadili. Vrijedilo se nagutati oblaka prašine na hipodromu SNAI La Maura te vruće srpanjske večeri, a diglo je se toliko da su Talijani na mrežama komentirali da smo izgubili deset godina života, ali ako i jesmo, vrijedilo je da bi se doživjela ovakva svirka.
VEZANI ČLANCI
Zanimljivo je bilo primijetiti da su među 78 tisuća ljudi koji su došli na drugu večer I-Daysa većinom bili mladi, što samo govori koliko su poruke kalifornijskog benda aktualne i danas i kako se svaka generacija može saživjeti s njima. Kako sam bio i na povratničkoj turneji Oasisa koja je ispala veliki party za 40+ i prilika za pijanku prijatelja koji su htjeli ponovno proživjeti trenutke iz svoje mladosti, iznenadilo me koliko je oko mene bilo ljudi koji su se vjerojatno tek rodili kada su SOAD izdali svoj posljednji album 2005. I stvarno, System of a Down jedan su od onih bendova kojima doista ne treba novi album, treba nam samo da kruže na turnejama i uživo nam prenose svoje poruke, koje odjekuju jednako kao i prije dvadeset ili 25 godina. Da se razumijemo, nisu kod SOAD prisutne samo poruke – koliko imaju ozbiljnih toliko imaju i pjesama koje su čista zabava, a i one su jednako jake kao ranih 2000-ih.
I tako smo u prašini milanskog hipodroma napokon dočekali da krene neviđeni rock-party. Uz zaglušujuću buku desetak tisuća glasova, System of a Down stupili su na scenu. Kratki, himnični uvod “Soldier Side” poslužio je kao zatišje pred buru, jer je s prvim riffom manijakalne B.Y.O.B. cijeli parter eksplodirao u feštu i skakanje koje se nije zaustavilo sljedećih gotovo dva sata. Gitarist Daron Malakian bio je neosporni gospodar ceremonije, pravi de facto frontmen koji je neprestano trčao scenom, komunicirao s publikom i svojim vokalnim dionicama savršeno nadopunjavao Tankiana. Serj Tankian, s druge strane, bio je utjelovljenje fiksiranog proroka, većinom nepomičan za mikrofonom, zatvorenih očiju, kanalizirajući svu energiju kroz svoj operni, moćni vokal koji nije pokazao ni najmanji znak slabosti. Basist Shavo Odadjian ostao je samozatajan, ali je njegova prisutnost bila temelj zvuka, dok je bubnjar John Dolmayan, u majici s likom pape Ivana Pavla II. i natpisom 1978., bio neumoljiva ritam-mašina. Tehnički besprijekorni, nizali su hit za hitom kao ratni stroj, isporučivši gotovo trideset pjesama bez pauze, da budemo egzaktni – njih 29.
Set-lista bila je sveobuhvatni presjek karijere, ne ostavljajući nijednog fana razočaranim. Od neizostavnih himni poput “Chop Suey!”, “Deer Dance”, “Aerials”, do neurotičnih rafala kao što je “Violent Pornography”, bend je pokazao sve svoje glazbene nijanse. Posebno su obradovali stare fanove izvedbom demo pjesme “Dam” iz 1995., dokazujući da nisu zaboravili svoje korijene. Naravno, System of a Down je nemoguće odvojiti od njihovog političkog angažmana. Tijekom B.Y.O.B., na ekranima su se vrtjele poruke protiv rata i apatije, s rečenicom “Tvoj muk je dio feeda”, koja je bolno odzvanjala u današnjem kontekstu. Stihovi “Zašto se predsjednici ne bore u ratu? Zašto uvijek šalju siromašne?” zvučali su jezivo relevantno.
Malakian je kasnije pjesmu “Tentative” posvetio Palestincima i Libanoncima, uzviknuvši: “Srami se, Netanyahu!” Ubrzo nakon toga uslijedio je vrhunac koncerta s “Toxicity”, kada je diljem hipodroma nastalo nekoliko paklenih vrtloga u kojima se kovitlalo staro i mlado, pa je i autor ovog izvještaja u svojim ozbiljnim godinama odradio “šutku”. Nakon toga da iz nekog razloga ne posjetim više nijedan rock-koncert i objesim “kopačke o klin”, bio bih miran i spokojan.
Otvori KEKS Pay
Pa Thompson je isto poslao poruku a glasila je ....kmečavi komunistički jugo novinari sramite se !