U temi koja je postala viralna, znatiželjni korisnik postavio je naizgled jednostavno pitanje: "Zanima me ima li ateista ili bivših ateista koji su doživjeli blisku smrt, kako je to bilo?". Među stotinama odgovora, jedan se posebno istaknuo, opisujući iskustvo koje je njegov autor godinama pokušavao zanemariti jer se kosilo sa svime što je smatrao istinitim. "Iskustva bliske smrti skrojena su za pojedinca, sva su različita. Meni je bilo sasvim u redu s idejom ništavila nakon života, uopće me to nije zamaralo", započeo je svoju ispovijest. No, ono što je uslijedilo bilo je sve samo ne ništavilo. Priznao je da je tijekom tog iskustva bio iznenađen što išta postoji nakon smrti i godinama je odbacivao sjećanje jer nije odgovaralo njegovom referentnom okviru. Danas, kako kaže, ne slijedi nijednu institucionaliziranu religiju, ali zna da "postoji nešto nakon smrti".
Ono što je vidio opisao je kao stanje ispunjeno "ljubavlju i svjetlom", gdje je promatrao tri entiteta, dva muška i jedan ženski, iako nije mogao vidjeti razliku među njima, već ju je samo osjećao. Ključni dio iskustva bio je pregled vlastitog života, ali ne iz svoje perspektive. Umjesto toga, osjetio je točno kako su se drugi ljudi osjećali zbog njegovih postupaka, i dobrih i loših. Bio je to, kako je opisao, trenutak spoznaje da je sve u svemiru povezano na način koji znanost trenutno ne može objasniti i da svijest ne umire s tijelom. Doživljaj nije bio nalik snu ili halucinaciji, već hiper-stvarnosti koja čini naš svakodnevni život blijedom sjenom. Priznao je da mu je emocionalno najteže bilo prihvatiti da je "cijeli život bio u krivu" u vezi s postojanjem zagrobnog života, ali je s tom spoznajom došao i potpuni gubitak straha od smrti, što je drastična promjena u odnosu na njegovu raniju tjeskobu.
Naravno, ovo nije jedini slučaj. Brojni su primjeri ateista čija su se uvjerenja poljuljala ili potpuno promijenila nakon što su se našli na pragu smrti. Jedan od poznatijih je Jose Hernandez, inženjer iz Kanade, koji je 2000. godine doživio tešku nesreću na poslu. Dok su ga liječnici oživljavali nakon što mu je srce stalo, Hernandez, koji je odrastao u sukobu između katoličanstva svoje majke i domorodačkih vjerovanja svog oca te se okrenuo znanosti, promatrao je cijelu scenu iz kuta sobe. Opisao je kako mu je prišla sjenovita prilika i, nakon što je prihvatio da je u redu umrijeti, osjetio je nevjerojatan mir i blaženstvo. Glas mu je objasnio da je njegovo tijelo poput automobila koji se više ne može popraviti, nakon čega je odveden u prostor ispunjen toplim, živim svjetlom gdje se ponovno susreo sa svojim pokojnim ocem, s kojim je za života imao težak odnos.
Ipak, nisu sva iskustva ispunjena svjetlom i ljubavlju. Howard Storm, profesor umjetnosti i uvjereni ateist, 1985. je u Parizu doživio perforaciju želuca. Dok je čekao operaciju, umro je i, kako tvrdi, probudio se izvan svog tijela. U hodniku su ga dozivali glasovi koji su ga namamili u sve gušću tamu. Tamo su ga ta bića počela verbalno i fizički zlostavljati, trgajući komade mesa s njegovog tijela. U potpunom očaju, sjetio se molitve iz djetinjstva i počeo je izgovarati. Na njegovo iznenađenje, bića su se s bijesom povukla, vrišteći da Bog ne postoji. Nakon što je zazvao Isusovo ime, u daljini se pojavila točka svjetlosti koja je prerasla u blistavo biće koje ga je iscijelilo. Storm je nakon toga upisao teologiju i postao svećenik.
Palijativna sestra otkriva 5 stvari koje gotovo nitko ne zna o umiranju
Od paklenih vizija do filozofskih promišljanja
Možda najpoznatiji i intelektualno najintrigantniji slučaj je onaj britanskog filozofa A. J. Ayera, jednog od najistaknutijih ateista 20. stoljeća. Godine 1988., tijekom boravka u bolnici zbog upale pluća, Ayer se ugušio komadom lososa i srce mu je stalo na četiri minute. Njegovo iskustvo, koje je kasnije opisao u članku naslovljenom "Što sam vidio kad sam bio mrtav", nije uključivalo tunele ni anđele. Umjesto toga, suočio se s bolno jarkim crvenim svjetlom za koje je bio svjestan da upravlja svemirom. U toj viziji, prostor je bio "blago iskrivljen", a zakoni prirode više nisu funkcionirali kako treba. Osjećao je da je njegova dužnost da to popravi tako što će komunicirati s "ministrima vremena". Njegova prva zabilježena izjava nakon povratka u život bila je: "Svi ste vi ludi", što je ostavilo njegove liječnike u nedoumici je li time poručivao kršćanima da nije ništa vidio "s druge strane" ili skepticima da jest.
Zanimljivo, Ayer nije postao vjernik. I dalje je tvrdio da najvjerojatnija hipoteza jest da je njegov mozak nastavio funkcionirati iako mu je srce stalo, oslanjajući se na snažne dokaze o ovisnosti misli o mozgu. Ipak, priznao je: "Moja nedavna iskustva blago su oslabila moje uvjerenje da će moja stvarna smrt, koja će doći uskoro, biti moj kraj, iako se i dalje nadam da hoće". Njegova intelektualna iskrenost, u kojoj je dopustio sumnju, ali nije napustio racionalizam, čini njegov slučaj jedinstvenim. Nije odbacio iskustvo kao puku halucinaciju, ali ga nije ni prihvatio kao dokaz zagrobnog života, ostavljajući misterij otvorenim.
Između duhovnosti i znanosti
Znanstvena zajednica na iskustva bliske smrti gleda s velikom dozom skepticizma. Najčešća objašnjenja uključuju biokemijske procese u umirućem mozgu. Primjerice, osjećaj putovanja kroz tunel prema svjetlu objašnjava se kao posljedica hipoksije, odnosno nedostatka kisika u mrežnici oka, što uzrokuje sužavanje vidnog polja. Drugi teoretiziraju o otpuštanju endogenih psihodeličnih spojeva poput DMT-a. Međutim, studije, poput one provedene na Sveučilištu u Liègeu u Belgiji, pokazuju da, iako se iskustva razlikuju, postoje iznenađujuće zajedničke značajke. Istraživanje na više od 150 osoba koje su doživjele NDE pokazalo je da su osjećaj mira (kod 80 posto ispitanika), viđenje jarkog svjetla (69 posto) i susreti s duhovima ili preminulima (64 posto) najčešći elementi.
Unatoč znanstvenim objašnjenjima, za one koji su ih doživjeli, poput korisnika Reddita s početka teksta ili inženjera Hernandeza, ta su iskustva bila previše stvarna, strukturirana i emocionalno transformativna da bi se mogla otpisati kao puki kemijski nusprodukt umiranja. Ona su im pružila osjećaj svrhe, ukinula strah od smrti i usadila duboko uvjerenje u povezanost svega što postoji. Bilo da se radi o tri entiteta u polju svjetlosti, ponovnom susretu s ocem ili filozofskoj borbi s crvenim svjetlom koje upravlja svemirom, ove priče nastavljaju fascinirati i podsjećati da, unatoč svim našim spoznajama, najveće misterije života i smrti možda još uvijek leže izvan našeg dosega.
Liječnica otkrila najstrašnije stvari koje je čula u posljednjim trenucima ljudi na samrti:
Otvori KEKS Pay
Tekst iznosi osobna svjedočanstva ljudi koji su doživjeli iskustva bliske smrti i čija su se uvjerenja nakon toga promijenila. Međutim, navedena iskustva nisu dokaz postojanja zagrobnog života, nego subjektivni doživljaji nastali u ekstremnim fiziološkim i psihološkim okolnostima. Činjenica da su ispitanici bili klinički mrtvi ne znači da je moždana aktivnost u potpunosti prestala, pa se svijest i percepcija mogu objasniti poznatim neurološkim procesima. Opisani motivi — svjetlo, osjećaj ljubavi, izlazak iz tijela, pregled života — ponavljaju se u različitim kulturama i situacijama te se pojavljuju i kod anestezije, epileptičnih napadaja i snažnog stresa, što upućuje na biološku, a ne nadnaravnu osnovu. Iskustva se također interpretiraju naknadno, kroz osobna uvjerenja i kulturni kontekst, što dodatno smanjuje njihovu objektivnost. Zaključno, tekst ne dokazuje što se događa nakon smrti, nego pokazuje kako ljudi pokušavaju dati smisao vlastitom traumatičnom iskustvu. Promjena uvjerenja je psihološki razumljiva, ali iz toga se ne mogu izvesti znanstveni ili univerzalni zaključci o postojanju života nakon smrti.