Kad netko poput Damira Urbana bude nominiran za prestižnu Večernjakovu ružu, teško je reći je li to iznenađenje veće njemu ili njegovoj publici. Karizmatični riječki glazbenik, koji godinama vješto balansira između mainstreama i umjetničke introspekcije, priznaje da mu ovakve nominacije uvijek donesu dozu nevjerice. No, iza ove nominacije ne stoji samo hit-singl ili novi album, već njegov cjelokupni doprinos glazbi i kulturi. Iako su mu nagrade važne, Urban otkriva da na njih pokušava ne misliti previše – jer glazba mu treba ostati sloboda, ljubav i igra. Iza svakog njegovog uspjeha stoji i nevidljiva, ali neizmjerno važna podrška – supruge Milice, koja balansira između obiteljskih i profesionalnih obaveza, te troje djece, koji mu svakodnevno donose inspiraciju i radost. U ovom razgovoru Urban otkriva kako se nosi s priznanjem struke i publike, prisjeća se najupečatljivijih koncertnih trenutaka, govori o važnosti kreativne slobode i podrške najbližih te objašnjava koliko ga je mentorstvo u "The Voiceu" nadahnulo za suradnju s mladim talentima. A hoće li se 11. travnja u HNK-u pojaviti sa suprugom na dodjeli Ruža? O tome, i još mnogočemu, govori u svom prepoznatljivom, iskrenom i duhovitom tonu.
Kakva je bila vaša prva reakcija kada ste doznali da ste nominirani za Večernjakovu ružu?
Kao i za sve nominacije do sada, uvijek prevladava neka nevjerica, a kada mi jave takvu vijest, obično mislim da je riječ o nekom širem krugu izbora. Kada se spomene neki uži krug nominacija, uvijek mislim da mojeg imena ondje neće biti. No objasnili su mi da sam za Ružu ušao u uži izbor. S obzirom na to da prošle godine nisam imao novi album i neki klasičan uspjeh koji se boduje u glazbi, poput hitova, nego sam kao glazbenik nominiran zbog puno toga, time mi je ta nominacija važnija.
Koliko vam je važno mišljenje publike i stručnog žirija kod ovakvih priznanja?
Naravno da mi je važno mišljenje publike i stručnog žirija, ali činjenicu da sam nominiran nekako uvijek pokušavam potisnuti. To mi sve na neki način odmaže da sačuvam zdrav razum. Ja želim da glazba ostane moja zabava, bezbrižna ljubav i svojevrsno polje istraživanja. Razmišljanje o nagradama kao takvima inače bi me sputalo, a to je posljednje što želim.
Pošle ste godine imali niz zapaženih koncerata, koji vam je ostao u posebnom sjećanju i postoji li neka zanimljiva anegdota?
Prošla godina je možda bila godina s najviše koncerata Urbana&4. Teško je izdvojiti nešto posebno, a inače se dogodi da ondje gdje očekuješ najmanje – zapravo dobiješ najviše. A tamo gdje očekujem da će se dogoditi nešto veliko i postoje svi preduvjeti za to, obično se dogodi nešto manje od toga. Volim takva iznenađenja i upravo je to razlog zašto mi je svaki koncert "i prvi i posljednji". Stvarno se ne može znati koji će ti koncert biti najbolji ili najvažniji. Kada smo nastupali u Tvornici kulture početkom ove godine, na drugom koncertu toliko sam se opustio da sam jednu pjesmu, odnosno melodiju, pjevao po mojem mišljenju malo predugo. Ponijelo me, improvizirao sam "Mjesto za mene". Nakon izvođenja koje je trajalo više od pet minuta obratio sam se bendu da vidim uopće gdje smo stali, malo sam se i pogubio, ali bilo mi je to jako simpatično. To je bilo pravo stvaralačko-izvođačko ludilo.
Snimili ste i pjesmu "Kažu svi da izmišljam" s glazbenicom Anom Širić, a kojoj ste bili mentor u showu "The Voice". Kako je došlo do vaše suradnje?
Naša priča počela je upoznavanjem u "The Voiceu", a Ana se izdvojila time što je privatno jako povučena, trudi se biti neprimjetna, ne smetati i zapravo ju je teško uočiti. Međutim, svi smo tu zbog pjevanja, a kada ona zapjeva, događaju se čudesne stvari. Već prvi put kada sam je čuo kako pjeva, poželio sam napraviti nešto za nju, ali i s njom, što se na kraju i dogodilo. Naša je pjesma vrlo osobna, ali naravno da sam nju stavio u prvi plan. Inače ne znam raditi pjesme "po narudžbi" pa je ta pjesma, kao i sve ostale, zapravo "moja". Ana je toliko dobra interpretatorica da uopće nisam dvojio oko odluke o duetu. Na kraju, znao sam da će "ukrasti" pjesmu čim zapjeva i da će postati njezina, a ne više moja.
Vaše pjesme su vrlo introspektivne i emotivne. Što vas najviše inspirira prilikom stvaranja?
Teško je reći što me točno inspirira. Čovjek u trenutku dok je mlad zamišlja život ispred sebe, ono što je ispred njega i što ga tek očekuje su puno veći prostori, nego ono što je iza. Kada čovjek dođe u neke zrelije godine, onda ono što je iza njega ima veći prostor u odnosu na ono što ga još čeka. Inspiracija se traži u onome što je proživljeno, a bilo bi suludo da inspiraciju pronalazim u nekom drugom. Pronalazim je u sebi i vlastitom životu te promišljanju određenih stvari. U pjesmama možda postavljam neka pitanja, a ne mogu reći da pronalazim odgovore.
Vaša glazba ima prepoznatljiv zvuk koji se kroz godine razvijao. Kako biste opisali tu evoluciju?
Glazba se kroz godine razvija samim time što ja starim, i fizički se mijenjam pa se tako mijenjam i psihički. Ne znam je li to evolucija, ili je jednostavno promjena. Glazba se mijenja i meni je drago da je tako. Danas nikako ne bih volio raditi i ganjati ono što sam s osamnaest godina.
Koju vam je pjesmu najdraže izvesti uživo?
Teško je odgovoriti i na ovo pitanje, no da budem malo konkretniji, najdraže mi je izvesti onu najnoviju. Zato što ona još uvijek traži neki svoj oblik. A kako sam ja onaj tko piše pjesme i izvodi ih, onda neke pjesme u radnom smislu uvijek ostavljam nedovršene da bih ih dovršio na pozornici pjevajući ih. No i taj se oblik kroz vrijeme teše i traži.
Koliko su se vaši prioriteti u glazbi promijenili u odnosu na početak karijere?
Ranije sam neke stvari uzimao "zdravo za gotovo", danas to više ne radim, puno sam svjesniji toga koliko sam sretan i koliko se puno stvari poklopilo u mom životu da bih mogao raditi na način na koji radim i da bih bio onakav kakav doista jesam. Čovjek dok je mlad razmišlja tako da je sve onako kako treba biti i da neke stvari nisu mogle ispasti drugačije, a mogle su. Danas, kao i obiteljski čovjek i čovjek koji provodi puno vremena na pozornici, moram reći da mi pozornica malo po malo postaje sve draža i osjećam se slobodnijim. Puno sam odgovorniji prema onome što radim. Svjestan sam da ne mogu pisati i raditi što god hoću jer je moguće da će to loše utjecati na neku mladu osobu. Možda danas pjesme prolaze kroz manje sito, nego što je to bilo ranije. Nekada je prolazilo sve, a danas u mojem slučaju, puno toga završi i u smeću.
Koliko vam je važna podrška supruge Milice?
Podrška moje supruge mi je, naravno, jako važna, kao što je njoj moja u projektima koje ona radi. U sve svoje projekte uključujem i nju, ovisno o tome koliko je slobodna i koliko smo u stanju posložiti sve obiteljske obaveze, s obzirom na to da imamo troje djece. Njezin posao zahtijeva 24-satnu aktivnost, osim što drži nastavu, ona je treba i pripremiti. Vezana je za svoj posao i obveze, ali mi je velika podrška i uskače mi kad god može. Njezino mišljenje izuzetno mi je važno zato što je ona moj najbolji prijatelj u životu. Odavno smo sklopili "pakt", dogovorili smo se da ćemo jedno drugome govoriti ono što doista mislimo. Koliko god su neke stvari teške za čuti, dobro promislim o svemu što kaže i ako ne mogu neke stvari dovoljno dobro argumentirati, onda je očito da je ona u pravu.
Imate dva sina i kćer, a tko je od njih najviše nadaren za glazbu?
I sam sam svjestan toga koliko nas život mijenja i koliko su neke sitne stvari dovoljne da skreneš s određenog puta i da se počneš baviti nečim što dan prije uopće nisi ni imao u planu. Ja sam nekad želio biti crtač stripova, pa slikar, i na kraju sam upisao studij likovne, a ne glazbene kulture. Imao sam misao i želju baviti se likovnom umjetnošću, odnosno slikarstvom, a eto – završio sam u glazbi. Teško mi je sada govoriti o svojoj djeci i njihovim željama. Malik je nešto stariji, no i on je za mene mlad čovjek te će se njegove želje još sto puta promijeniti, a kamoli želje njegovih brata i sestre koji su puno mlađi od njega. Istok ide u glazbenu školu, a osim što divno glumi i crta, svira i klavir. Često ima koncerte, a svi se oni bave nekakvim kreativnim radom. Iznimno mi je drago što su pronašli način zabave, a da to ne bude nužno na mobilnim telefonima ili igraćim konzolama. A hoće li se netko od njih u budućnosti baviti glazbom, uopće mi nije važno. Oni su djeca i treba ih pustiti da odrastu i izrastu u poštene ljude. Važno je i da budu sretni, a na koji će to način postići, to je manje važno. Miličinu i moju podršku imaju u svemu što vole.
Budete li nagrađeni Večernjakovom ružom, kome biste je posvetili?
Kada bih dobio Ružu, poklonio bih je Milici, a ona je doista zaslužuje. Bez nje i njezina zalaganja te pokrivanja mojih izostanaka kada sam na putu ne bi bilo ni ove nominacije. Kada me vidite na nekoj pozornici ili televizoru, morate biti svjesni toga da ona odrađuje ostalih 99 posto kada me nema.
Onda je logično da sa suprugom dolazite na dodjelu Ruža 11. travnja u HNK-u?
Vjerujem da dolazim, naravno s njom, ako ikako bude moguće organizirati da nam netko pričuva djecu.
VIDEO Mlada Filipinka iz Međimurja očarala izvedbom na inauguraciji: Obožava Tajči i Doris
Otvori KEKS Pay
U suknji i našminkan kao žena'? Odvratno!