Poslovično (pre)velika dvorana kina Europa na premijeri filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” bila je zapanjujuće puna. Mnogi su došli privučeni pričom o najskupljem filmu u srpskoj povijesti te golišavim scenama Nataše Janjić.
Bila je tu i standardna postava filmofila koji su godinama čekali novi uradak Srđana Dragojevića. I ostali razočarani. Forsirani humor, mnogobrojni klišeji i neuvjerljivi epizodisti odbijaju već na početku tog dva sata dugog filma.
Izgubljen u prevelikoj produkciji, redatelj često ne uspijeva zadržati pozornost gledatelja. Potencijalno odlične usputne štosove pretjerano razvija, dok ključne scene ostavlja nedorečenima. Šteta, jer bizarni scenarij Dušana Kovačevića, uspješno testiran na kazališnim daskama, mogao je izvrsno funkcionirati na velikom platnu. Visokostilizirana priča o uzaludnosti balkanskih ratova smještena je u prljavu srpsku selendru.
U središtu je priče klasični ljubavni trokut između seoskog policajca, zamamne gradske nevjeste i njezina Romea, osakaćenog Gavrila. Mnogo je zanimljivija i, nažalost, nedovoljno iskorištena priča o seoskoj zavisti koja kulminira slanjem ratnih invalida na prvu liniju bojišnice kako se u vrijeme bitke ne bi udvarali ženama vojnika.
Najveću je pohvalu na kraju zaslužila Nataša Janjić, koja je uvjerljivom izvedbom ušutkala sve koji su sumnjali u njezinu kompetenciju ili su je pokušavali svesti na seksualni objekt.
