Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Estrada

Bebek je prvi otkrio Bregovića. Tražio je basista za svoj bend Kodeksi i pronašao klinca koji se kreveljio

Teško da ijedan ljubitelj rocka može izbjeći raspravu o sljedećem: je li Bijelo dugme najbolji rock-band svih vremena s ovih prostora? I ako to nisu oni, tko je onda? Koji je to bend za koji možemo reći da je iznad kultne sarajevske petorke?
29. rujna 2014. u 23:00 30 komentara 19083 prikaza
bijelo dugme
Foto: Vican Vicanović

Teško da ijedan ljubitelj rocka može izbjeći raspravu o sljedećem: je li Bijelo dugme najbolji rock-band svih vremena s ovih prostora? I ako to nisu oni, tko je onda? Koji je to bend za koji možemo reći da je iznad kultne sarajevske petorke?

Darko Glavan mi je, nekoliko dana uoči nesretne pogibije poslije Santanina koncerta, dao zgodnu definiciju Bijelog dugmeta. Glavan je kao sugovornik sudjelovao u filmu “Izgubljeno dugme”, dokumentarcu o Goranu Ipi Ivandiću kroz čiji smo lik i djelo ispričali donekle i priču o bendu. Na moje pitanje je li Bijelo dugme naš najveći rock-band, rekao je: “U ovih 40 godina koliko pratim rock muziku s ovih prostora definitivno se ništa ne može mjeriti s Bijelim dugmetom. Oni su za naše prostore ono što su Beatlesi za svjetski rock. Ako i nismo sigurni da su Beatlesi najbolji rock-band svih vremena, sigurni smo da nitko više nikada neće biti u prilici toliko mijenjati svjetsku rock-scenu kao oni. Isto vrijedi i za Bijelo dugme kad su u pitanju naši prostori”.

Film “Izgubljeno dugme” doživio je svjetsku premijeru na nedavnom Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu i sad kreće na turneju po Sarajevu, Zagrebu, Beogradu...

“Šesti član” dugmića

U godini u kojoj Bijelo dugme obilježava 40 godina od osnutka, još jedan veliki projekt o ovom bendu ugledat će svjetlo dana: sutra, dakle u ponedjeljak, zagrebačka nakladnička kuća Ljevak na svojim će policama početi prodavati knjigu “Šta bi dao da si na mom mjestu” autora Dušana Vesića. Ovo je dosad najcjelovitija knjiga o dugmićima, vjerojatno definitivna biografija grupe o kojoj “sve znamo”, a kad pročitamo Vesićevu knjigu, shvatit ćemo da smo znali tek ponešto. Vesić je bio član šire obitelji Bijelog dugmeta. Kroz bend je prošlo 16 glazbenika i pjevača, ali samo su Goran Bregović kao član i Dušan Vesić kao “šesti član” uvijek bili tu. Iz Dušanova pera otkrit ćemo brojne tajne iako će neke ponovno ostati prešućene, prema samom priznanju autora.

“Neke stvari morao sam prešutjeti, ali ništa nisam slagao. Možda knjiga nije otišla sasvim do kraja jer neke stvari ne znam ni ja, ali otišla je miljama daleko u odnosu na sve do sada”, napisao je Vesić u uvodu.

Svoju fascinaciju Dugmetom Vesić ne krije, za njega su oni “najveće od svega u što je bio upetljan u svom životu”.

“Bilo je prirodno”, piše Vesić, “da se pojave Elvis Presley u SAD-u ili Beatlesi u Engleskoj, ali nije bilo prirodno da se pojavi Bijelo dugme u Jugoslaviji. Zato je meni Bebek važniji od Presleya. Između Brege i Lennona opredijelit ću se za Bregu i dokazivati to na svakom koraku.”

Knjiga “Šta bi dao da si na mom mjestu” pisana je laganim jezikom, nije pretenciozna, informativna je i puna dijaloga. Bavi se svih 40 godina Bijelog dugmeta – od osnivanja 1974. pa sve do prije neki dan, dok je još uvijek bilo u igri da se bend za veliku obljetnicu sastane. Brojni događaji, važni da bi se objasnila povijest i utjecaj ove grupe, datiraju i iz razdoblja prije ‘74. kada su budući “dugmići” bili razasuti po lokalnim sarajevskim sastavima.

Nekako se čini da se ključan događaj zbio u trenutku kada je Željko Bebek završio u Kodeksima. Nije htio pjevati, već je želio svirati i zaraditi u grupi koja ima dobar repertoar stranih hitova. Bebek je tada krenuo u potragu za basistom, a Vesić to ovako opisuje:

“Kodeksi nikako nisu imali sreće sa basistima. Promijenili su ih dvadeset i pet prije nego što je Bebek otišao u Dom socijalističkog saveza u Kovačima da vidi i čuje grupu Beštije. Tu je zapazio zgodnog basista kako se krevelji i nervira raju. Bebek veli da je momak imao lokot na šlicu: ‘Kao, on je veliki ljubavnik, ali ne možeš do njega doć’. Kad je Bebek prišao bini, basist ga je prepoznao i pitao kako mu se dopadaju Beštije. Nije imao dva prednja zuba. Bebek ga je pozvao da izađu i popričaju. Sutradan, isprobali su ga i tako su Kodeksi dobili basista, a basist je mogao reći da je uspio u životu: od muzičara s periferije postao je muzičar iz grada.”

Taj basist bio je Goran Bregović. Bio je četiri i pol godine mlađi od Željka Bebeka.

“On će biti prvi u nizu djece vojnih lica koja će napraviti najblistavije karijere jugoslavenskog rocka. Za njima su poslije došli Bora Đorđević, Džoni Štulić, Bajaga i Milan Mladenović. Možemo im dodati i Zdravka Čolića mada je on sin policajca”, piše Vesić, pa nastavlja:

“Ne znam da li je to tada bilo važno, ali danas jest, pa da kažemo: Goran je dijete iz miješanog braka. Otac Franjo je Hrvat iz sela Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca, majka Borka je Srpkinja, Hercegovka-kolonistica iz okoline Virovitice. Franjo je bio mekan: svirao je violinu i volio alkohol. Onda se Borka riješila razvesti zbog tog istog alkohola. Franjo i mlađi sin Predrag otišli su živjeti u drugom stanu, Borka je ostala s Goranom.”

Oko Bregovićeva prelaska u Kodekse isplela se zanimljiva priča jer je majka Borka željela da završi u sastavu Pro arte, u koji ga je pokušala vrbovati. Bebek se sjeća da je njemu govorila: “Željko, sine, volim što je Goran s tobom, ali još više bih voljela da je s njima.”

Prst sudbine pokazao je Bregi put kad je gitarist Kodeksa Edo Bogeljić odlučio ostaviti se glazbe i nastaviti studij arhitekture. Bregović je riješio prijeći na solo gitaru, a za basista pozvao Zorana Redžića. Bilo je to u razdoblju dok su Kodeksi svirali u Italiji. Onda im je otišao i bubnjar pa su pozvali Milića Vukašinovića. Bile su to prave zvijezde budućeg Bijelog dugmeta: Željko Bebek, Goran Bregović, Zoran Redžić i Milić Vukašinović.

“Vlasnik kluba u kojem su nastupali bio je i vlasnik pizzerije pa su spavali u njegovoj kući i hranili se u njegovom restoranu. Mića, navikao na meso, odmah se snuždio. Kako da se najede od to malo ispečenog tijesta premazanog nečim što je njemu izgledalo kao menstruacija?”, piše Vesić.

Milić im je odmah nametao novu filozofiju svirke, htio je da postanu rock’n’roll bend. Navalio je da pojačaju tempo, da ne sviraju plesnjake, nego boogie. I kad su usred plesnjaka promijenili ritam (Brega i Redžić su bili za, Bebek se jako ljutio i bio protiv) – dobili su otkaz. Bebek se vratio u Sarajevo bez prebijene pare. Trojka je nastavila u Italiji i završila kod nekog mafijaša, na samoj litici, koji im je rekao: “Hoću da svirate tako tiho da se čuje samo more i vi.” No i ta je epizoda završila neslavno pa su se vratili u Sarajevo.

Bregu primili u Partiju

“Brega je”, konstatira Vesić, “ostao bez grupe i koristio je zatišje da se vrati studijima filozofije. ‘Bio sam te godine u dilemi da li da idem na Istok – sjeća se Bregović – htio sam da odem u Indiju. Onda smo svi bili u tom filmu: nemaš šta s kim da razgovaraš kad se sve zna.’ Ipak, nije otputovao. Sjedio je na fakultetu i davao ispit za ispitom. Bio je dobar student pa su ga primili u Partiju”.

S vremenom je sazrelo vrijeme da se ponovno okupe. Imali su spremno ime za bend: Jutro. Bregović je u bend pozvao Zorana Redžića. Sviralo mu se s Bregom i ostao mu je još žal iz Italije i te nesretne avanture. Bilo je to vrijeme kada su Indexi izbacili hitove “Sve ove godine” i “Sanjam” i kada je grupa Time pripremala pjesmu “Za koji život treba da se rodim” i Bregović je htio pjevača agresivnoga glasa. Htio je zvati Bebeka, ali njih dvojica nisu razgovarala još od Italije.

“Poslao mu je nepotpisani telegram da sutra u toliko i toliko sati dođe pred zgradu Radio Sarajeva. Ispred Radija čekao ga je Brega. ‘Što je bilo, bilo je – rekao je. – Hajde da radimo nešto’. ‘Kada?’ – pitao je Bebek. ‘Odmah’ – nasmijao se Brega”.

No Bebek je uskoro otišao u JNA, a Brega je obećao da će ga čekati. Kad je bio na dopustu, Bebek je otpjevao nekoliko pjesama: “Kad bih bio bijelo dugme”, “U subotu mala”, “Na vrh brda vrba mrda” i “Hop cup”. Tada su odlučili izdati singlicu, ali je Ismet Arnautalić Nuno pogrešno rasporedio pjesme. Svoju pjesmu “U subotu mala” stavio je na A stranu, a Breginu “Kad bih bio bijelo dugme” na B. To je bilo vrijeme kada je bilo jako važno koja je pjesma na A strani jer se događalo da glazbeni urednici na radijskim postajama nikada i ne saznaju što je na B strani. Tako se završila kratka suradnja s Nunom.

Nakon još nekih trzavica s članovima benda, na okupu su bila trojica od velike petorke: Goran Bregović, Željko Bebek i Zoran Redžić. Redžića je Brega opet na kratko potjerao pa je uletio Jadranko Stanković. No trebalo je još naći bubnjara, a Bregović je u jednom trenutku shvatio da su klavijature bolje rješenje od ritam gitare. Otišao je stoga k mami u Gradac jer su u susjednoj Baškoj Vodi svirali Indexi. A s njima i Vlado Pravdić.

“Njegov otac je bio hrvatskog, a majka, nastavnica klavira, ukrajinskog porijekla. Nisu ostalo zajedno, ali mama se poslije nije udavala, nego je posvetila život jedincu”, piše Vesić za Vladu Pravdića. Dogovorili su se da kad Davorin i Bodo iz Indexa na jesen odu u JNA, prijeđe u Jutro. Uskoro je poziv za Jutro dobio i Goran Ipe Ivandić, koji je bio dijete Hrvata i Srpkinje.

“Doček Nove godine 1974. u Skenderiji bio je trenutak preokreta: otišli su tamo kao Jutro, vratili se kao Bijelo dugme. Nitko se ne sjeća tko je bio kum, ali sumnja ostaje na Draganu S. Stefanoviću”, piše Vesić. Stefanović je dizajner koji je dao svevremenska rješenja za nekoliko albuma Bijelog dugmeta.

Kad su konačno snimili singlicu “Top” i “Ove ću noći naći blues”, dogodio se možda i najveći promašaj balkanske diskografije. Naime, u Sarajevu je bio izdavač Diskoton, ali ih je urednik Slobodan Vujović odbio rekavši im da su kapaciteti Diskotona popunjeni i da navrate za nekoliko mjeseci.

“Tada ćemo možda već biti zvijezde, pa ne vjerujem da ćemo navratiti”, odbrusio mu je Bregović.

Duško Trifunović dao mu je tada savjet: “Nitko nije prorok u svojoj kući. Idi iz Sarajeva. Ovdje si opasan po njihove ženske.” I tako je počela suradnja sa zagrebačkim Jugotonom, koja će se nastaviti sljedećih deset godina.

No, kako piše Vesić, tada je počela i serija njihovih blamaža. Dragan S. Stefanović naprosto nije poslao likovno rješenje za omot singlice pa su iz Jugotona, iznervirani, zvali Vladu Pravdića jer je on tada jedini imao telefon. U Jugotonu na kraju nisu imali strpljenja čekati Stefanovića pa se omota dohvatio njihov dizajner Ivan Ivezić.

Ploča je konačno ugledala svijetlo dana. “Na istom mjestu našli su se krajiška ganga i blues”, konstatira Vesić. “Usprkos nepodnošljivom srednjem dijelu, u kom je Bregović nespretno spustio tempo da bi ga potom neprirodno podigao, u moru ustajalih šlagerskih emocija tog vremena poklič “Topom ću te gađat’ moja mala” zazvučao je kao diverzija. Zato se nije često puštao na radiju, pa je ostao na svega tridesetak tisuća prodanih kopija. Na ovom mjestu mora se spomenuti i očajan omot Ivana Ivezića.”

Sljedeći singl bio je afera jer su ga izdali i Diskoton i Jugoton. Pjesmu na A strani kao basist odsvirao je Jadranko Stanković, a “Bila mama Kukunka” Zoran Redžić. Bio je to konačni rastanak s Jadrankom, i konačno se posložila najjača postava Bijelog dugmeta.

Jadranko se kasnije prisjećao da je u to vrijeme Vlado Pravdić, kako je zapravo bio jedini u bendu s formalnim glazbenim obrazovanjem, vozačkom dozvolom i telefonom, vodio blagajnu. Sav je novac bio kod njega. Uvijek bi, recimo, plaćao ručak, pa im kasnije svima to odbijao od zarade osim sebi. No Jadranko je sam sebi plaćao ručak pa je tako on malo nervirao njih, a oni njega. Vlado Pravdić je prepričao da su ga jedne subote u Zenici odlučili izbaciti, opkolili su ga svi i upitali: “Je l’ ti sviraš s nama?” A on je zbunjeno odgovorio: “Pa... sviram”. “E, ne sviraš više!”. I tako su ga potjerali i zauvijek vratili Zorana Redžića u bend.

Jedne su večeri u Zenici zaradili prvi ozbiljan novac i svi su zbog toga bili sretni. Bebek je konačno došao na svoje i govorio kako se od muzike može živjeti. “Vraćali smo se u Sarajevo mojim kecom”, pričao je kasnije Pravdić. “Ja sam vozio, pored mene je sjedio Ipe, pozadi su sjedili Zoka i Goran, a Bebek je sjedio između njih i dijelio novac. Najprije smo podijelili očuvane krupne novčanice, zatim očuvane sitne, na kraju i one poderane. Onda smo se posipali s njima.”

Serija prometnih nesreća

Pravdić se prisjeća i nesreće blizu Cavtata gdje je počela serija prometnih nesreća što će ih poslije stalno pratiti. “Kod Podgore smo naletjeli na folksvagen i iskrivljenih točkova krenuli prema Cavtatu kad nam je na Opuzenskoj petlji pukla razvodna kapa. Dok sam je ja vezao žicom, ostali su zašli u neki vinograd i donijeli grožđa. Pokazao se to kao dobar potez: dovoljno smo se okrijepili da nekoliko kilometara pred Cavtatom guramo auto jer nam je – nestalo goriva.”

Uslijedio je i treći singl: na A strani brza i prodorna “Da sam pekar”, na B strani ljubavna balada “Selma”. U vrijeme snimanja, dok se u studiju peglala matrica, Bregović se povukao u obližnji park i pisao tekst za “Pekara”. Svi su bili užasnuti jer trebalo je snimati glas, a Bebek još nije dobio stihove. No Brega će uvijek tako pisati tekstove pred samo snimanje glasa. Svi su u jednom trenutku shvatili da jedino tako može raditi i da će tako ispasti najbolje. Zato se više nisu ljutili na njega, ali nisu se ni naviknuli.

Bregović ipak nikada nije zavolio “Selmu”. “Uvijek me je živcirala”, govorio je. Za razliku od njega, Bebek je “Selmu” uvijek rado pjevao. To je čudna pjesma, piše Vesić, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim: ili je ljudi jako vole ili je uopće ne vole. Kornelije Kovač, velika tadašnja rock zvijezda, mislio je da je Bijelo dugme prijevara stoljeća, ali je volio “Selmu”. “Gle, pa ovdje ima melodije”, rekao je i počeo ih drugačije gledati. Singl je prodan u više od sto tisuća primjeraka i to je bio ozbiljan signal da se u popularnoj jugoslavenskoj glazbi počinje događati nešto novo. Zatečena kritika prihvatila je grupu kao tipičan singl bend, poput engleskih sastava Sweet ili Slade. Nitko nije računao da bi Bijelo dugme moglo opstati dulje od povremenih izbacivanja singl hitova. Naravno, svi su debelo bili u krivu. Jer “dugmići su se tada povukli u studio i pripremili album koji će cijelu scenu okrenuti naopačke.”

Taj njihov prvi album “Kad bi’ bio bijelo dugme” počeo se prodavati 18. studenoga 1974. Bijelo dugme je došlo pred ustajale autoritete vremena i reklo: Nemate pojma. Ovo je ono što mladi žele! Reakcija tinejdžera bila je trenutna”, konstatira Vesić. Odjednom je nastalo posebno pleme, s vlastitim ritualima, vlastitim jezikom i vlastitim zvukom.

Album je bio revolucionaran iz više razloga. Njihov menadžer Vladimir Mihaljek je govorio da u Jugotonu najprije nisu htjeli ni čuti za omot sa senzacionalnim ženskim grudima nedovoljno pokrivenim košuljom od jeansa. Ipak, uspio ih je slomiti. Čije su bile grudi, ostala je dugo tajna, ali je Dragan S. Stefanović ispričao ovi anegdotu: “Jednom mi je u Radio Sarajevu prišao mladić i rekao da izađem. Tu je stajala jedna djevojka, ali kako mi je sunce išlo pravo u oči nisam je odmah prepoznao. Momak me je upitao poznajem li je. Pogledao sam je malo bolje i onda prepoznao djevojku koju sam slikao za omot. ‘Ej ćao’, rekao sam. Na to joj je prišao taj mladić, nazvao je kurvom i opalio šamar. Pitao sam zašto je to učinio, a on je rekao: ‘Rekla mi je da je ona ta s omota. Želio sam samo vidjeti poznajete li je.’ I onda su otišli kao da se ništa nije dogodilo.” Četiri desetljeća poslije otkrilo se da je model bila Ljiljana Božanić.

Kritika je u blejanju ovaca i pastirskom dozivanju na početku ploče prepoznala “pastirski rock”, ali do, primjećuje Vesić, “pastoralnog rocka” nikada nije stigla. Dio establišmenta nikada nije oprostio Bregoviću što je dao šansu selu. Uvijek mu se zamjeralo da je “poseljačio muziku” – kao da je prije Bijelog dugmeta sva Jugoslavija slušala samo pravovjerni rock. U to je doba Veselko Tenžera odlično primijetio: “Pojava rock grupe Bijelo dugme imala je u našoj kulturi učinak elementarne nepogode”. I doista, od albuma “Kad bi’ bio bijelo dugme” domaći bendovi više nisu željeli sličiti stranim bendovima, od tog časa željeli su sličiti Bijelom dugmetu. Sve se preko noći promijenilo.

A kako su oni, zapravo, izgledali?

Svojom šašavom odjećom šokirali su sve. Imali su svilene ženske bluze i goleme “zvoncare” da im skriju visoke pete. Ipe je podvrtao traperice do koljena da mu se vide crveno-bijele štucne, Bregović i Bebek nosili su oko vrata ženske ešarpe. Bebek često nije znao stihove napamet i htio je čitati s ceduljice, koju je imao u ruci. Onda je shvatio da je ispisana sitno pa je improvizirao na nepoznatom jeziku. No Bebek je bio revolucija u pristupu. On je bio sve odjednom. I đavo s mađioničarskim šeširom i naušnicom, i mitološko biće iz bosanskih šuma, i štreber, i lučonoša, i general, i najbolji vojnik tog istog generala. Bregović jest bio inspirator revolucije, ali onaj koji je revoluciju izveo i iznio, to je bio Bebek. Iako je slovio za hladnog pjevača, njegova emocija bila je ubojitija od svih. Možda je neke pjesme drugih pjevača mogao pjevati svatko, ali “Selmu” je mogao dočarati samo Bebek.

Album “Kad bi’ bio bijelo dugme” definirao je grupu kao jugoslavensku rock atrakciju broj jedan. Bilo je naizgled nevjerojatno da su krajem ožujka objavili prvi singl, a da su krajem studenoga već bili najveća domaća grupa.

Tada je Bregović osjetio da je trenutak da napadne šlageraše. Uostalom, već tada je medijima sam nametao teme – ti ga pitaš jedno, on odgovara drugo. “Smučio mi se taj kult šlagera”, govorio je. “Da se u pop muziku u nas ulože tolika sredstva kao u ove komedije od festivala, možda bi već odavno za našu zabavnu muziku i svijet čuo”. U tom je času šlager doista i bio na zalasku. Cijela je situacija, uspoređuje Vesić, nalikovala na situaciju u Americi pedesetih kad je Elvis Presley naprosto otpuhao Broadway.

Bend je počeo svakodnevno držati koncerte. Ponekad i dva u danu. Putovali su u tijesnom prljavobijelom kombiju po hladnim i zaleđenim cestama, spavali po jeftinim i nezagrijanim hotelskim sobama, podgrijavali pred koncert konzerve na malom rešou u garderobi.

Prva prava turneja počela je 4. travnja 1975. U Beogradu se odmah vidjelo da to neće biti koncert kao svaki drugi. Pred izlazak “dugmića” ugasila su se svjetla i djevojčice su u mraku počele vrištati od uzbuđenja. Toga do tada nije bilo u Beogradu, čak ni kada bi gostovale svjetske grupe. “Kad je koncert završen”, pisao je tada Dača Štrbac u Radio TV Reviji, “postalo je jasno da popularnost sarajevske grupe prerasta u nešto što se s pravom može nazvati ‘dugmemanijom. Pred izlazom iz dvorane izvođače je čekala oduševljena gomila obožavateljica pa su organi reda i mira morali da se posluže šmrkovima i pendrecima ne bi li muzikante spasili od neke vrste linča iz ljubavi.”

Ipak, kad se danas taj koncert spomene Bregoviću, njegova je prva asocijacija prijevara. “Drugi su zgrnuli milijune, a mi smo taj koncert svirali za po pet stotina dinara”, opisuje Vesić njegov jal. Bebek je bio drugačijeg raspoloženja. “Dugo smo se štipali za obraze i pitali: Je li ovo moguće”, ispričao je 2005. godine. “Naravno, materijalno je brzo bilo vidljivo, mogli smo živjeti bolje, mogli smo si kupiti sve što smo poželjeli. Išli smo na ljetne turneje koje su bile skup događaja iz snova: od enormnog konzumiranja seksa do svega ostalog što prati rock’n’roll.”

No, došao je trenutak kada je trebalo potvrditi da si najbolji, a to je bilo puno teže. Jer kako napraviti nasljednika prvijenca na kojem je naslovna “Kad bi’ bio bijelo dugme” bila i ostala savršena pjesma za otvaranje svakog koncerta Bijelog dugmeta, kad na albumu imaš “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, “Selmu” i “Blues za moju bivšu dragu”?

Bregović je shvatio da im treba potpuni mir. Zato su u drugoj polovici kolovoza 1975. otišli na Borike, mjesto u jugoistočnoj Bosni, dvadesetak kilometara od Rogatice uzbrdo. Tu je bio hotel, trgovina, desetak kuća i ergela konja. Osjećali su pritisak uspjeha prvog albuma. S bendom je krenuo i dizajner Stefanović, koji je s Jugotonom dogovorio da će uz album ići i booklet s fotografijama.

”Preko dana smo jahali konje”, prisjeća se Stefanović. “Goran je bio najbolji jahač, pa ja, onda Vlado i Ipe, pa Zoran. Jedino se Željko nije smio popeti na konja, on je trčao oko njih dok sam ja snimao.”

Jeli su i spavali u hotelu, a za vježbanje su iznajmili obližnju kuću. Potkraj boravka Zoranu se pokvario kombi dok se vraćao iz Rogatice pa ga je ostavio i pješice došao u hotel. Sutradan ga je s Vladom pošao popraviti. Vidjeli su da se jedna guma u međuvremenu ispuhala, pa su podigli kombi na dizalicu da je zamijene. No to su nespretno učinili pa je kombi zgnječio Zoranu četvrti prst desne ruke. Odveli su ga na operaciju. Poslije je tako čvrsto zarastao da su ga morali ponovno lomiti.

Album “Šta bi dao da si na mom mjestu” sniman je u Air Recording studijima u Londonu od 8. do 23. studenoga 1975. Bio je to revolucionaran pothvat u Jugoslaviji: jedna domaća grupa snimala je u najboljem studiju u Europi i jednom od najboljih na svijetu. Svi su znali da album mora nadmašiti prvijenac. Je li im to i uspjelo?

>>40 godina Bijelog dugmeta i biografija koju morate pročitati

>>U povodu 40-godišnjice Bijelog dugmeta izdaje se Box set deluxe

Zagreb: Predstavljen šesti međunarodni turnir u hrvanju Zagreb Open Grand Prix 2019
'SVI SMO PLAKALI'
Prije 14 dana izgubio sestru pa napravio podvig života: 'Sve bih dao da je ona živa'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • mojski.moja:

    lipo je onima koji ne gledaju napred a ne traze u nesto sto je bilo u komunizmu, parni valjak je bio mnogo bolji, ali i oni nemaju vise nista sovim svijetom, a bilo dugme nije posebnost,jedino sto ljudi nisu imali ... prikaži još! mnogo izbora...tada..pa su kakve bajage i balasevici, masimo. itd bili za nas kao neki kompozitori a sve su to bili monopolci kada se sviralo kada izbora nije bi bolo...ponavljam za mene tada i sada prani valjak je bio neka alternativa onima koji su kao balasevic i bajaga,masima imali "hitove" slicne ka jaje jajetu ...nemojte buditi mitove komunizma i stare ploce

  • sestrićna:

    čobanski rock n roll je opet aktualan...

  • Deleted user:

    ...ovo je mogao pisati i uspaljen srednjoskolac...ali prije trideset godina...a ovak... autor baca ne kriticno drkicu na bijelo dugme...osim cinjenice da je ono kaj su oni radili otvorilo vrata narodnjacima u mainstream...ja se sjecam sigurno znacajnih skupina iz tog vremena...to ... prikaži još! bijelo dugme nije bilo