Konverzije, prelasci s jedne vjere na drugu, česta su tema posljednjih godina, osobito u zapadnim zemljama, gdje se bilježe slučajevi kršćana koji prelaze na islam, ali i muslimana, koji uz prihvaćanje zapadnih standarda društava u kojima žive, prelaze na kršćanstvo. Neki na taj način rješavaju svoje egzistencijalne probleme, lakše se stapajući s okolinom u kojoj žive, što se gleda kao svojevrsna asimilacija. No, među konvertitima ima i onih koji to čine isključivo iz duhovnih poriva, svjedočeći kako su upravo u drugoj vjeri uspjeli spoznati puninu i snagu Božje nazočnosti u njihovu životu. Svejedno radi li se o prelascima kršćana na islam ili židovstvo ili obratno.
Naša sugovornica, čiji ćemo identitet zaštititi zbog njezina obiteljskog života, upravo je jedan od takvih primjera vjerske konverzije i snažno svjedoči svoj novi duhovni identitet. Obrazovana je i „svjetska žena", pod pseudonimom je napisala i knjigu o svome životu, a film koji je snimljen po njezinu svjedočanstvu na Sarajevo Film Festivalu emitiran je, na zahtjev publike, još jedanput. Naime, njezina životna priča doista je dramatična i nikoga neće ostaviti ravnodušnim. U našem tekstu zvat ćemo je Marija. Marija je bila muslimanka, a danas je kršćanka.
Na pitanje kako je postala kršćankom, ona odmah odgovara „vjerskim rječnikom", tj. da je najbolji odgovor u petom stihu starozavjetnog proroka Jeremije: „Prije nego sam te oblikovao u utrobi, znao sam te, i prije nego si se rodio posvetio sam te..."
Bila je to tjelesna strast
"Rođena sam u prosječnoj, radničkoj obitelji, uglavnom – imali smo, ali nikada dovoljno. U ratu 1992. osjetila sam što znači bježati po šumama i biti izbjeglica. Strašno iskustvo. Poslije rata završila sam fakultet i počela graditi karijeru. Bila je uspješna. Govoriti engleski jezik bilo je pravo bogatstvo u to doba. Radila sam za strane organizacije i živjela vrlo ugodno, čak i rasipno. Putovala sam po svijetu, trošila bez kontrole i mislila da sam postigla sve. Za kratko su me vrijeme zaokupile ovozemaljske stvari. Htjela sam više i više, ali... bila sam prazna. Zatim sam srela svog prvog supruga, udala se, ali nisam znala istinu. Naime, bila je to strast, tjelesna, bez istinske privrženosti. Odmah na početku braka rodila su se i djeca. Prestala sam raditi i zarađivati. Moj bivši suprug je radio za privatnika i, naravno, mjesecima nije bio plaćen. Prestao je moj život u materijalnoj bajci i suočila sam se s velikim problemom neimaštine. I kako nijedna nesreća ne dolazi sama, moj bivši je počeo piti. Bio je ljutit na sebe, na cijeli svijet, pa je postao i nasilan. Trpjela sam sve njegove ispade ljubomore i bijesa, ali na kraju više nisam mogla.
Odluku o razvodu svi su dočekali sa zgražanjem. Na području Balkana uobičajeno je da žena napusti muža, pa se vrati nakon nekoliko mjeseci, pa nekoliko mjeseci ljubavi, zatim batine i ponovni odlazak, i sve tako u krug – dok se ona ne navikne na zlostavljanje – ili on omatori da je više nema volje maltretirati. Ja nisam željela takav život. Moja majka mi je izričito kazala da se u roditeljsku kuću „ne mogu vratiti", te da žene oduvijek trpe svašta. Bivši suprug pristao je na razvod samo ako djeca ostanu kod njega. To je bio način da me ucjenjuje i kontrolira. Razvela sam se. Našla sam posao, plaćen, unajmila sebi stan i živjela za svoje susrete s djecom", gotovo u jednom dahu priča svoju životnu priču Marija.
"Nekoliko godina nakon razvoda, mislila sam da se situacija normalizirala. Radila sam posao koji volim, djecu sam uzimala kad god sam imala vremena, bez obzira na vikende. Život se vratio u „normalu". Ponekad bih poslije posla otišla na kavu ili piće s prijateljima. Tako sam srela prijatelja iz ratnih dana. I on je iza sebe imao neuspjeli brak i tragao za ljubavlju. Naša veza je počela spontano, dobro smo se poznavali i razumjeli. Bio je divan prema mojoj djeci. Sve savršeno, osim... Ja sam bila muslimanka, a on katolik. Moji roditelji i njegova majka nisu podržavali tu vezu. Ipak, mi smo počeli skupa živjeti, zaručili se, idila... Dogovor je bio da ja nakon jednog poslovnog puta dođem na Korčulu, a on da ode u Zagreb pribaviti potrebne dokumente i dođe na Korčulu te da se tamo vjenčamo. Ja sam uredno stigla po dogovoru, ali on se nije pojavio. Danima sam čekala, pokušavala doznati od njegove majke gdje je – ali ništa. Kao da je propao u zemlju...", prisjeća se Marija.
"Ubrzo nakon povratka kući otkrila sam da sam u drugom stanju – neplanirana trudnoća! Otac djeteta izgubio se u vremenu i prostoru, moji roditelji i prijatelji počeli su me nagovarati na abortus. Nisam pristala. Roditelji prekidaju svaki kontakt dok se ne riješim djeteta. U sedmom mjesecu trudnoće istjecao je moj ugovor o radu, a vlasnik kompanije u kojoj sam radila nije ga želio produljiti. Jako mnogo žena ostalo bez bez zaposlenja zbog trudnoće. Kolege su mi na odlasku dale za poklon nešto novca i tako sam platila stanarinu do kraja godine, bio je kraj studenoga. Za hranu, vitamine i druge preparate nisam imala novca. Potpuno sam potonula. A zatim, sredinom prosinca, moj bivši suprug je sudskim putem tražio da mu isplatim ogromnu svotu novca na račun službene alimentacije, i to retroaktivno. Rješenje suda je bilo da oboje sudjelujemo u izdržavanju djece i ja sam to radila. Ali nisam uplaćivala novac putem banke, već u gotovini davala djeci i mužu. Kad sam pitala zašto to radi, odgovorio je da mu novac treba, da ne postoji trag da sam ja davala novac i da, ako ne pribavim novac u roku od sedam dana, djecu više nikad neću vidjeti", govori Marija, a budući da novca nije imala, osjećala se jadno i prvi put osjetila je da više ne vrijedi živjeti.
"Popila sam 60 tableta, antidepresiva. Ali, Božji naum je bio drukčiji. Nakon trovanja dobri ljudi su me odvezli u bolnicu gdje sam se probudila nakon 48 sati. Pokušaj samoubojstva nije uspio, ali moji problemi su ostali. Iz bolnice su zvali moje roditelje koji nisu htjeli čuti za mene. I bivši suprug je rekao da ga ne zovu. Bila sam sama. Ipak, 24. prosinca imala sam posjet. Došla je moja stanodavka. Čula je, naime, da sam ostala bez posla, pa iako sam bila u bolnici, došla je da mi kaže da je stan iznajmila drugima. Te večeri, a bila je Badnja noć, kroz bolnički prozor gledala sam ljude koji odlaze na misu polnoćku, sretni i razdragani. Tad sam se rasplakala i počela svoj razgovor s Bogom: „Bože, ako postojiš, ovi ljudi su sretni zbog Tebe. Zašto ja moram patiti...? Kažu da je Isus, Tvoj sin rođen od majke i živio među ljudima?! Zašto dopuštaš da se meni ovo događa? Nemamo gdje. Nitko nas ne želi, nitko nas ne voli..." Pričala sam i plakala cijelu noć", govori Marija koju su odmah nakon novogodišnjih praznika otpustili iz bolnice, s trbuhom „do zuba".
Grijala sam se u tramvajima
"Imala sam još četiri tjedna do porođaja, sve je bilo u redu i nije bilo razloga da me zadrže u bolnici. Izašla sam van, u zimu. Na hladne ulice. Grijala se u tramvajima i autobusima, jela kifle i tek jedanput dnevno popila šalicu čaja. Spavala sam u ruševinama gdje su se okupljali narkomani, kojih tada slučajno nije bilo jer su našli neko toplije mjesto, a jednu noć i na autobusnom kolodvoru. Proživljavala sam pakao na zemlji. Tražila pomoć od nadležnih ili sam samo popunjavala formulare. Ponovno sam odlučila ubiti i sebe i svoje nerođeno dijete. Ovaj put popila sam četiri kutije od po 30 tableta. Moje posljednje misli bile su upućene mom ocu za kojeg sam bila jako vezana. Mučilo me pitanje: „Zašto me moj otac napustio?" prisjeća se Marija.
Međutim, odjednom se pakao pred njezinim očima počeo pretvarati u raj.
"Našla sam se u prelijepom zelenom kraju. Oko mene su bile livade sa svježom mirisnom travom i malim, lijepim poljskim cvjetovima. Poznata slika iz djetinjstva, na takvim mjestima sam bila najsretnija. U daljini je bio grad s velikim brojem različitih oblika, ali nisam ih jasno razaznavala jer su sijali od svjetlosti, kao bezbroj kristala na jarkom suncu, ali sunce nisam vidjela. Sve je bilo obasjano svjetlošću, puno života, ali sunce nisam vidjela. I iz tog čudnog grada prema meni je išla osoba čiji lik nisam mogla jasno razaznati jer bio je sav u svjetlosti, ali ne nekoj umjetnoj, već najljepšoj prirodnoj svjetlosti čiste bjeline. „Tvoj te Otac nije ostavio niti zaboravio. Moraš znati da zemaljski otac može biti bilo tko, ali je samo jedan istinski Otac, onaj koji ti je dao život i On te nikad nije niti će te ostaviti. Ja sam ovdje da ti to pokažem", rekla je ta osoba glasom koji je bio smiren, pun ljubavi, ali i autoriteta. I u kojemu se osjetila ljubav i briga. "Gdje sam? Što se događa? Jesam li mrtva? Tko si ti?" počela sam odjednom postavljati pitanja, zbunjena. Visoka muška silueta mi je prišla na nekoliko koraka, ali kako mi se približavao, postajalo mi je sve teže držati podignutu glavu i gledati izravno u njega. Ne zato što je on to tražio ili zato što ja to nisam htjela, već zato što je njegova svjetlost postala gotovo bolna za moje oči. Morala sam gledati u smjeru njegovih nogu ili još bolje ispred njegovih nogu, jer je svjetlost bila zasljepljujuća. I rekao je: „Ja sam onaj kojeg si dozivala u bolničkoj sobi, razgovarala s njim u vrijeme kad ti je bilo najteže. Ja sam Isus i ti si mi pričala o svojoj boli u noći kad su svi drugi bili sretni zbog mog rođenja i dolaska na zemlju. Pozvala sam si me i zamolila za pomoć. I evo, došao sam. I ne, nisi umrla, na onaj način kako se danas među ljudima prezentira smrt, već si umrla grijehu – da bi živjela slavu. Poput sjemenke posijane u njivu, da bi rodila bogatim plodom, sjemenka stavljena u zemlju mora umrijeti, u onom obliku u kojem je postojala. Tako je i s tvojim životom. Onaj stari, zemaljski život, pun tjelesnog i materijalnog, zatrovan mržnjom, ponosom, ohološću, neoprostom, obmanama i lažnim snovima treba umrijeti, da bi se rodilo svjedočanstvo o milosti, ljubavi i poniznosti i oprostu. Nastalom u milosti jedinog pravog, Nebeskog Oca," svjedoči Marija, dodajući kako nije ona odabrala Isusa, već je on izabrano nju.
"Tijekom našeg susreta osjećala sam se predivno. Imala sam mnogo pitanja, a on je odgovarao na svako do njih. Iz kome sam se probudila ponovno u bolnici. I beba u mom trbuhu i ja smo bili dobro. Taj susret mi je promijenio život. Moje poglede na svijet i razmišljanje. Sad mogu shvatiti mnoge stvari koje su prije bile nepoznanica. Isus je živi Bog koji voli – u ljubavi je pravedan. Bog se pobrinuo za mene i mog sina koji se rodio dva tjedna poslije. Ali to je neka druga tema... Eto, tako sam postala kršćanka, susret sa živim Kristom donio mi je nove spoznaje i novi život", svjedoči Marija.
Moji preci su svi muslimani
Na pitanje što je prije obraćenja znala o kršćanstvu i je li kao muslimanka prakticirala vjeru, kaže da je o kršćanstvu, o Kristu, znala dosta toga jer je imala prijatelje koji su bili rimokatolici ili pravoslavci.
"Posjećivala sam ih za Božiće, a oni mene za Bajram. Sve je to za mene bilo 'nešto što pripada drugima'. Moji preci, djedovi i bake, bili su islamske vjeroispovijesti i prakticirali su sve običaje. Moji roditelji u socijalizmu nisu mnogo polagali na to, a ja...? Ja sam tražila nešto više. Kao djevojčica išla sam u mekteb, islamsku vjersku školu za djecu, ali slika koju su mi tamo predočavali o Bogu, koji samo čeka da ja pogriješim da bi me kaznio, bila je malo čudna. Ili možda način na koji nam je naš efendija govorio o tome. Ipak nikad nisam osjećala tu potpunu predanost Bogu. Nešto je nedostajalo. Za vrijeme rata često sam se obraćala Bogu, ali ne naučenim molitvama, surama iz Kur'ana. Jednostavno sam mu se obraćala svojim riječima. Tražila sam ga. Kad je došao novac i karijera u moj život, moja potraga za Bogom je nestala. Ali, on nije zaboravio mene. Što je prava vjera tek sam spoznala kada sam srela Isusa. Razgovarali smo bez izgovorene riječi. Bogu nisu potrebne riječi. On želi obraćanje iz srca. Iskreno. Ako vaša usta govore jedno, a srce drugo, uzalud molitve. Bog sluša vaše srce. Odlazak na molitve bez iskreno otvorenog srca, pokajanja i oprosta nije ništa drugo već rutina, i da – ja sam nekad prakticirala tu rutinu. Bog je živ i sveprisutan. Dok sam ranije klanjala namaze, nisam mogla osjetiti snagu ili neku ljepotu. Sad kad sam srela Sina, jednostavno sam se „zaljubila" u Njega", govori Marija.
Na pitanje kako živi nakon obraćenja i što joj se promijenilo u životu, smije se i kaže da ne treba misliti da joj sada „teče med i mlijeko" ili da ima mnogo novca. Ipak, danas sretno živi sa svojim mužem i djecom.
"Njega mi je također Gospod dao. Moj sin ima 11 godina, a Bog me u ovom braku blagoslovio s još dvoje djece, sinom i kćerkom. Nastojim biti svjetlo u ovom svijetu mržnje i beznađa. I sve to da se proslavi ime Gospodnje. Još jedna velika promjena koju je Isus donio je da sam prestala razmišljati što će ljudi reći. Ne, nije mi bitno više da me ljudi hvale ili govore ružno o meni. Bitno mi je što će Bog reći na sve. Jer on je taj koji donosi pravedan sud, a ne ljudi. Ma što da kažu, moje je da ih blagoslivljam u Isusovo ime i želim sve najbolje u životu", ispričala nam je Marija.
Glupost je to da je 1. muzz inzistirao na tomu da djeca idu njemu; gdje je taj sudac koji che dosuditi djecu ocu ? Time pricca postaje neuvjerljiva.