Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Usred smo velike globalne vježbe života i ljudskosti

Ljudi se snalaze, međusobno se hrabre i tješe. Ali ne zaboravimo da su sve to ipak surogati. Uz to stalno mozgamo jesu li sve ove stroge mjere bile baš potrebne? Gledajte na to ovako: bolje vježba utopije u kojoj je napokon ljudski život važniji od profita, nego distopije u kojoj bolesne i mrtve spaljujemo kao opterećujući višak.
31. ožujka 2020. u 00:00 1 komentara 944 prikaza
Foto: Večernji list

Doslovno u posljednji čas bio sam uletio sam u Modernu galeriju na veliku izložbu “Vizije grada” kustosa i autora Željka Marcijuša. Bio je posljednji sat kako je bila otvorena ta velika, zapravo nimalo muzejska, nego u raznolikosti medija i prikazanih djela mnoštva umjetnika vrlo živa izložba, projekt s podnaslovom “Ikonografija grada II. (1950. – 2000.).

Katedrala Šteta od potresa Oštećena zagrebačka katedrala, crkva u Remetama, Bazilika Srca Isusova te crkve u Sesvetama i Čučerju

To “u posljednji čas” odnosi se i na ovo što nas je ubrzo nakon toga zadesilo: zatvaranje svih kulturnih institucija, otkazivanje svih kulturnih i umjetničkih i svih ostalih javnih priredbi, skupova i manifestacija. Tako nešto tada se već moglo i naslutiti zbog svih upozoravajućih znakova i uzbunjujućih vijesti o epidemiji što su nam stizali iz svijeta. Povrh toga, dogodilo se i ono što tada ni u najcrnjim snovima nismo zamišljali: potres koji će temeljito razdrmati upravo središte Zagreba i život u njemu.

Moderna galerija dobro je prošla u usporedbi s nekim drugim kapitalnim zagrebačkim i hrvatskim kulturnim objektima i povijesnim spomenicima, poput Umjetničkog paviljona, Etnografskog muzeja ili Muzeja za umjetnost i obrt. Većina umjetničkih djela, artefakata, slika, fotografija, skulptura, uvećanih tabli stripova, nije stigla biti vraćena autorima ili vlasnicima. Ostali su spakirani u depoima Moderne galerije. Ima u tome snažne simbolike s ovim korona(ne)vremenom u kojem je većina nas upakirana i pospremljena u depoe vlastitih stanova i kuća.

Ilustracija ZBOG KORONAVIRUSA Grad zatvorio bazene, dvorane te sve kulturne i sportske ustanove

Život je trenutno pospremljen na sigurno, ulice su prazne, sve je manje-više zatvoreno, grad, država i svijet su na čekanju. Svi čekamo dan kada će biti oglašen znak za prestanak epidemiološke opasnosti, dan kada će se život moći vratiti i ispuniti sve svoje tokove koji su sada ostali suhi i prazni. Funkcioniranje svijeta i naših života svedeno je na egzistencijalni minimum: na hranjenje i održavanje vitalnih funkcija. Zato se prisjećam ove izložbe koju sam doživio kao veliku, snažnu, vrlo složenu, upravo gigantsku simfoniju grada. Uz značajan doprinos niza vrijednih suradnika izložba predstavlja odjek, odraz i inspiraciju koju je grad kao pojam i fenomen utisnuo u različite medije.

1 / 28
Zagrepčane je u nedjelju probudio potres jačine 5,5 po Richteru

Višnja Babić obradila je na odabranim primjerima “Intervencije, akcije, performanse i hepeninge u urbanim eksterijerima”. Tema Saše Pavića je grad u videoumjetnosti, Feđa Gavrilović  bavi se “Ikonografijom avenija”, Frano Dulibić “Gradom u karikaturi, stripu i animiranom filmu od 1950. do 2018. godine”, a Milivoj Zenić “Gradom u hrvatskoj poslijeratnoj i suvremenoj umjetnosti”. Sam Željko Marcijuš raspodijelio je svoj najveći i najimpresivniji projekt do sada, kao i tekst u katalogu, u petnaest tematskih “stavaka” koji su, baš kao i dramaturgiji velikih glazbenih djela, međusobno kontrastni i prepleteni u nadopunjavanju. On se bavi erosom i ljepotom grada. Nije zaboravio ni rat u gradu i grad u ratu, kao ni čovjeka u gradu i grad u čovjeku. Tko koga oblikuje i gradi? Istražio je kontraste centra i periferije, metafiziku i melankoliju urbanog života. Iznio je na svjetlo dana znakove i podsjetnike na grad kao socijalno angažiranu pozornicu, sa svim previranjima u njemu kroz vrijeme i sisteme.

Pustoš zbog koronavirusa u urbane dijelove Zagreba privukla i divlje svinje, srndaće i jazavce POTRAGA ZA HRANOM Pustoš zbog koronavirusa u urbane dijelove Zagreba privukla i divlje svinje, srndaće i jazavce

A za ovo vrijeme koje smo dočekali, koje nas je zadesilo, koje još uvijek proživljavamo još uvijek ne znajući kamo sve to skupa vodi, osobito su znakovita dva poglavlja. “Urbane paranoje” upravo doživljavaju svoju stvarnosnu dopunu, a ja se u sjećanju i čitajući veliki katalog izložbe stalno vraćam na prvu cjelinu naslovljenu “Utopija – distopija”. Utopiju Marcijuš u svom tekstu samo dotiče, podsjećajući na istoimeno djelo Thomasa Morea iz 1516. godine i koje, kako piše, “može simbolizirati ‘Eutopiju’ – sretnu državu (mjesto) uređenu pravednim zakonima u kojoj žive sretni ljudi”. Prava tema je distopija.  “Negativnom preslikom sretnoga grada sugeriramo preobraženje velegrada: od poslijeratne industrijalizacije modernih vremena 1950-ih do današnjih postindustrijskih, 
uskoro futurističkih, virtualnih i kontroliranih prostora u kojima je građanin sveden na broj, slovo, zakon – bestjelesnu informaciju”, piše Marcijuš.

U velikoj smo mjeri upravo ovih dana svi mi postali bestjelesna informacija. Naša tijela još postoje, ali su nevidljiva, pospremljena poput pčela u košnici tijekom zime. Spominjući jedan od najslavnijih distopijskih romana, SF klasik “Fahrenheit 451” Raya Bradburyja iz 1956. godine, Marcijuš je prepričao jedno sjećanje koje je Bradbury u predgovoru jednog od izdanja naveo kao važan poticajni trenutak za pisanje knjige o svijetu u kojem je naređeno spaliti sve knjige i o ljudima koji ih čuvaju tako što ih uče napamet i pripovijedaju jedni drugima. Crtica kaže da se Bradbury ranih 1950ih s kolegom piscem jednog dana šetao predgrađem Los Angelesa kada ih je zaustavio policijski auto. Iz vozila ih je policajac upitao što rade.

Nina Obuljen Projekt "e-Kultura" Više od 40 milijuna kuna ulaže se u digitalizaciju hrvatske kulturne baštine

U suludom dijalogu i objašnjavanju kako samo šeću, protežu noge i razgovaraju, policajac je, uz naglašeni upit: “Samo šećete?”, razgovor završio prijetnjom: “Nemojte da se to ponovi!” Danas su zbog sasvim drugih razloga i vlasti i sami građani sumnjičavi prema svakome tko se samo šeće i proteže noge. A znamo i stroge uvjete i propise pod kojima dvojica, dvije ili dvoje smiju na javnom prostoru razgovarati. Socijalna distanca. Sve to nadoknađujemo, tko zna i može, u virtualnom svijetu. Društvene su mreže i telefonske linije uglavnom preopterećene. A na televiziji sam, eto, dočekao i vijesti o kulturnim zbivanjima koje bi još nedavno mogle biti napisane samo u nekoj suludoj distopiji: vrlo se ozbiljno izvještava što je koji glazbenik svirao ili pjevao u svom stanu i prenosi ili objavio na Facebooku.

Ljudi se snalaze, međusobno se hrabre i tješe. Ali ne zaboravimo da su sve to ipak surogati. Uz to stalno mozgamo jesu li sve ove stroge mjere bile baš potrebne? Gledajte na to ovako: bolje vježba utopije u kojoj je napokon ljudski život važniji od profita, nego distopije u kojoj bolesne i mrtve spaljujemo kao opterećujući višak. Usred smo velike globalne vježbe života i ljudskosti. 

Mojmira Pastorčić
NITKO SE NIJE NADAO
Mojmiri je u sinoćnjoj emisiji u kadar ušetao nezvani gost, snimka je hit na internetu
Hidradenitis suppurativa/acne inversa
INTERVJU
Prof. dr. Brajac: Postoji velik broj bolesnika koji se, bez ispravne dijagnoze Hidradenitis suppurative, još uvijek ne liječe ili se liječe neadekvatnom terapijom