Naslovnica Premium Analize i intervjui

‘Tu smo, u vagonu, u Jukićevoj, a predsjednica kaže da nas nema. Zvao bih je, ali odakle mi mobitel'

Dolazimo na kolosijek na kojem su parkirani vlakovi koji više nikamo neće ići, osim u rezalište. Desetak je vagona. Zagrepčanin nas vodi prema svom. Odlučuje da će nam pokazati unutrašnjost. Iz Mreže za beskućnike blijedo gledaju, to se još nije dogodilo.
16. veljače 2019. u 22:04 51 komentara 26915 prikaza
Zagrebački beskućnici
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/11

Nema drugog objašnjenja nego da smo bili brži od urudžbiranja poziva, njegove pripreme za otpravak nadležnoj službi, prikupljanja suglasnosti prije pisanja odgovora, pa zatim udaranja službenog pečata... ili što se već u takvim situacijama radi kad ste predsjednica pa vas netko pozove da jednu večer prošetate s njime oko zagrebačkog Glavnog kolodvora, ne biste li negdje ugledali – nevidljive.

Beskućnici u Mađarskoj zakonom zabranjeni Bez doma “Nemam doma, a sada tek ne znam što će biti”

Za razliku od predsjednice koja ne može u prihvaćanju nečijeg poziva postupiti drukčije nego po protokolu, mi smo sve dogovorili u tren oka, bez obzira na to što nas javno pozvao nije nitko, nego smo se pozvali sami ne bismo li se na vlastite oči uvjerili ima li u Zagrebu beskućnika, kao što to tvrdi potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike Zvonko Mlinar, ili ih nema kao što je to za nedavnog “posjeta” Zagrebu kazala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

I tako se ovog utorka oko 20 sati zatekosmo ispred pošte na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, pokraj klupice oko koje se bilo natiskalo petnaestak ljudi, a njih još desetak sjedilo je uokolo u jednoj ruci držeć čašu toplog napitka, a drugom odmotavajući sendvič koji su im upravo bili donijeli volonteri iz Udruge Savao.

Zagrebački beskućnici
1 / 11
Slavko Mađor, Adrijana Hadčić i Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike dobro znaju probleme ljudi bez krova nad glavom

– Danas je toplo – izgovara muškarac na pragu četrdesetih pa se ustaje i žustrim korakom odlazi do nedaleko parkiranog kombija vraćajući se ubrzo s crvenom jaknom u rukama.

– Uzeo sam. Trebat će mi. Ipak je noću u vagonu gadno – kaže.

Dok se oko klupice na kojoj su bile velike termosice izmjenjuju žene i muškarci, on nam priča kako je došao iz Slavonije, gdje je nekoć imao i posao i djevojku. I život. Je li firma zapala u krizu pa su zato kasnile plaće ili je gazda odlučio da radnici svoju crkavicu ne trebaju dobiti na vrijeme, ni sam više ne zna. Al’ zato znade da se odjednom našao na udaru ovrha jer 7000 eura kredita više nije imao odakle vraćati. Nestalo je novca i za podstanarski stan, nestalo je i ljubavi. Mati mu je bila sudužnikom i teret kredita pao je na njezina pleća. Situacija je to s kojom se nije znao nositi.

beskućnici Kakva bešćutnost VIDEO Smijali se dok su maltretirali beskućnike, sada ih je stigla zaslužena kazna

– Bilo me je sram – kaže.

Dok iz džepa vadi potrganu osobnu kartu s adresom na kojoj je nekoć živio, govori da posljednje dvije godine živi na ulici. Spava u vagonu što nikada nije na putu... Takav život zarezao je duboku brazdu na njegovoj psihi i pitanje je može li ona više uopće zacijeliti.

– Ništa ne tražim. Ni socijalu. Baš ništa. Ne kradem. Snalazim se kako znam po pučkim kuhinjama. Jedem jednom dnevno. Skupljam boce, žicam – izgovara. S obzirom na to da u Zagrebu nema prijavljeno prebivalište, ovdje i ne može tražiti neko od prava iz sustava socijalne skrbi, ne može se prijaviti na Zavod za zapošljavanje, na mirovinsko... Jedino što mu se može dogoditi jest da mu policija poništi osobnu, da ga se privede na sud zbog skitnje i zatim kazni s 300 kuna koje nema odakle platiti pa će jedan dan provesti u pritvoru i tako kompenzirati kaznu.

Beskućnik Beskućnici Raste broj beskućnika: Mađari ih uhićuju, Francuzi zbrinjavaju

Izmislili su ‘toplosjed’

– U napuštenim vlakovima sad je nas stotinjak. Sve više dolaze maloljetnici, bilo da su pobjegli od kuće ili iz doma. Svašta se tu događa, vladaju klanovi. Lani je zapaljen vagon u kojem sam spavao. A to je bio jedini vagon s kojeg bakar nije pokraden. Pola sata je falilo da i nas ne zapale – kaže, uvjeren da je taj palež bio namjeran, baš kao što su već ranije bila potpaljena četiri vagona.

– Jedan vagon vrijedi 1,4 milijuna kuna. Kad izvučeš osiguranje... – nastavlja.

Njegovu priču prekida povik muškarca na pragu šestog desetljeća koji Adrijanu Hadžić traži čarape, ako ima viška. Čarape su, objašnjava nam ova socijalna radnica iz Mreže za beskućnike, među beskućnicima najtraženije. Doduše, dobro bi došle i vreće za spavanje, ali s kupnjom njih stotinu dogodila se takva besmislica kakva je moguća valjda samo kod nas. Naime, Mreži je bio odobren projekt za kupnju tih stotinu vreća, a novac se trebao potrošiti do lanjskog 1. prosinca. Međutim, sredstva su uplaćena nakon tog datuma pa sad svih 25.000 kuna koje su dobili za vreće moraju vratiti jer ih nisu potrošili u propisanom roku, govori Mlinar dok Adrijana vadi par čarapa pružajući ih beskućniku.

Video - Pijani prolazili ulicom pa bez razloga napali beskućnike

Razvukavši lice u širok osmijeh, čarape sprema u jednu vrećicu, a drugu stavlja na klupu i sjeda:

– Ovo je toplosjed – smije se objašnjavajući da je u vrećicu stavio stiropor, da mu ne bude hladno.

Toplosjed? Znaš li ti da si izmislio novu riječ i da se zato dobije novčana nagrada – lagano se njišući dobacuje mu muškarac raskopčane kožne jakne za kojeg doznasmo da su u ono vrijeme kada je imao život u Bosni umrli i njegovo dijete, i žena, i roditelji...

Zakopčana u tri broja veću jaknu, malo po strani sjedila je žena s kapom na glavi, stišćući između nogu nekakvu vrećicu. Kaže nam da su joj 74 godine pa stade pripovijedati kako je u Varaždinu završila osnovnu, a u Ljubljani srednju školu.

'01.10.2013., Zagreb - Bivsi nogometas Branko Strupar. Photo: Daniel Kasap/PIXSELL' Humanitarna gesta Umjesto da gleda svoj Dinamo, Strupar pomagao beskućnicima

– Znate li za Franca Prešerna? – priupita pa stade recitirati njegove stihove. Spominje još Tivoli, Pohorje, Bled, Bohinj, Triglav. Naposljetku reče da je nakon srednje studirala u Zagrebu biologiju i kemiju. Te je predmete predavala u osnovnoj i srednjoj školi u Slavoniji. Strahujući da njezina djeca ne bi prepoznala da je pričala s nama, uskratila nam je objašnjenje što se dogodilo s njezinom kućom u Slavoniji pa samo reče da je sad u Zagrebu, u nekakvoj neuvjetnoj šupici od svega nekoliko kvadrata.

– Dođem tu nešto pojesti i popiti. A i da se malo družim s ljudima – objašnjava. Ona je jedna od, procjenjuje Zvonko Mlinar, desetak tisuća ljudi koliko ih u Hrvatskoj živi u objektima neprimjerenim stanovanju. Tu kategoriju naziva relativnim beskućnicima, dok je stvarnih, kaže, barem 1500. U Zagrebu ih je sigurno trećina.

Mreža za beskućnike u zagrebačkoj Branimirovoj ulici pruža im utočište barem preko dana. Ovdje se mogu ugrijati, popiti štogod toplo, raditi na računalu... I dobiti sve moguće savjete što i kako dalje, pomoć oko zapošljavanja, smještaja, dobivanja dokumenata... Eto, baš zahvaljujući Mreži jedan bi Slavonac star 34 godine uskoro mogao početi raditi, nakon što se prekvalificira za pomoćnog kuhara. On je odnedavno smješten u prihvatilištu u zagrebačkog Crvenog križa u Velikoj Kosnici, nakon što je dva tjedna živio u vagonu. Ne zna tko su mu biološki roditelji, posvojen je kao mali, novi su se roditelji ubrzo razveli pa je on s novom majkom završio u podstanarstvu. Završio je srednju, jedno vrijeme radio, no kad je mati prije pet godina umrla, njegov se život sunovratio. Izlaz je potražio na ulici, u Zagrebu:

Zagrebački beskućnici | Autor : Davor Puklavec/PIXSELL Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

– Dosta je Slavonaca došlo jer prihvatilište za tridesetak beskućnika postoji samo u Osijeku. Do Zagreba nema ničeg – govori Mlinar.

– Dođem svaki dan do grada, skupljam boce da imam koju kunu – kaže budući kuhar. Naime, onaj tko prihvati smještaj u prihvatilištu gubi pravo na “socijalu” i sto kuna džeparca.

Sramim se ovakav pojaviti

– I sad ti socijaliziraj čovjeka, a ne daš mu ni kunu dok ne počne raditi – nezadovoljan je Mlinar koji nam kaže da je u prihvatilištima tek manji broj beskućnika, oko deset posto, te da ima beskućnika s fiktivnim adresama, ali i da je velik broj onih koji su prijavljeni na adrese Centra za socijalnu skrb, na što po zakonu imaju pravo. U Zagrebu ih je, procjenjuje, 300, u Virovitici i Bjelovaru po 60, u Sisku oko 50... Koliko ih je u cijeloj Hrvatskoj, tek bi trebao doznati od ministarstva Nade Murganić.

Nevidljivi Zagreb Nevidljivi grad Ovu turističku turu vode beskućnici i genijalna je!

Jedan od onih koji čeka da uskoro dobije adresu nadležnog centra jest i rođeni Zagrepčanin:

– Tu sam rođen, tu živim 33 godine, ali ja više ne postojim. Kad sam se razveo, bivša je žena prijavila da više nisam na toj adresi, policija je tri puta došla provjeravati i na kraju su me odjavili. Dogodi se da ti se omakne tlo pod nogama i ne snađeš se. I ja sam produkt takve situacije. Da bih se pomaknuo s mjesta, trebam hrpu papira. A ni jedan ne mogu dobiti jer nemam osobnu. Zato ne mogu doći ni do novca koji imam na računu. Kao da uđeš u začarani krug. Nekoć sam radio kao kuhar, sad više nemam volje ni motiva. Udari sve ovo na psihu, sramim se ovakav negdje pojaviti, udarac je to na ego. Policija me u pol bijela dana privodila zbog skitnje, sudac kažnjavao s 300 kuna zbog kojih sam ostajao u pritvoru. Nemam gdje jesti, da nema ovih sendviča... A kad si gladan, ne razmišljaš normalno. Ode to u ekstrem. Sad više nisam ljut samo na sebe nego i na sustav – kaže.

košarkaška lopta Mihajlo Manović Legendarni košarkaš preživio je ubojstvo sina i rak, a danas živi kao beskućnik skupljajući boce

Umalo su nas zapalili

S njim i još dvojicom beskućnika te sa Zvonkom Mlinarom i Slavkom Mađorom, magistrom teologije zaposlenim u Mreži, Branimirovom hodamo prema njegovu krovu nad glavom posljednje dvije godine. Iza grafitima oslikanog zida dolazimo na kolosijek na kojem su parkirani vlakovi koji više nikamo neće ići, osim u rezalište. Tu je desetak vagona. Zagrepčanin nas vodi prema svom. Odlučuje da će nam pokazati unutrašnjost. Koliko Mlinar pamti, a on je svojevrsni glasnogovornik ove populacije koji je dugo godina bio voditeljem prihvatilišta u Velikoj Kosnici, to se do sada nije dogodilo.

Kroz prljavi hodnik, u koji se za kiše slijeva voda jer prozori dobro ne dihtaju, dolazimo do jednog nastanjenog kupea, u ovom su vagonu popunjena četiri. Toliko je i stanara. U kartonskim kutijama i poderanim vrećicama njihovi su životi. Ono što je od njih ostalo. Iz torbi viri odjeća, tu su prekrivači i hrpa koječega. Prozori i vrata jednog kupea obloženi su kartonom. Radi intime.

Zagrebački beskućnici | Autor : Davor Puklavec/PIXSELL Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

– Eto, tu živim. Cimeri nisu loši. I spavamo dobro negdje do dva, al’ kad se prvi digne na WC, sve ode kvragu. Osjetiš onda i hladnoću, prorade živci... – kaže. Pita se on, ali i ostali beskućnici što će s njima biti ako ih odavde protjeraju. Šuška se da je netko “bacio oko” na tu atraktivnu lokaciju.

– Zašto nam ne bi dali vagone? Mi ćemo ih sami urediti, održavati, brinuti se, paziti, kao što i sad pazimo da netko ne pokrade bakar. Ima među nama talentiranih ljudi, spretnih s alatom. Ima tu svega, baš kao i tučnjava, pijanstva, jeftinih i skupih droga, prostitucije – govori dok preko Glavnog kolodvora, gdje beskućnici spavaju i u vlakovima koji na kolodvoru “prenoće” prije no što sutradan nastave po voznom redu, idemo kroz pothodnik, prema Paromlinskoj.

Trst BURNE REAKCIJE U TRSTU Uzeo prnje beskućniku i bacio ih 
u smeće: ‘Grad mora biti čist’

– Ovdje smo živjeli dok nas nisu zapalili – pokazuje nam njegov “cimer iz vlaka” derutni prostor u kojem je nekoć bio propali Pan papir. Hodamo dalje, uz prugu. Putem su ruševni kućerci u kojima su nekoć stanovali radnici željeznice. Noću se onamo zavlače beskućnici.

Živimo u elitnom kvartu – zajedljivo komentiraju činjenicu da spavaju nedaleko od Trga bana Jelačića.

– Ako smo bez krova nad glavom, nismo bez intelekta. Osim ovdje, ima nas na remizi, u Jukićevoj, svugdje... A ona kaže da nas nema. Zvao bih ja predsjednicu da dođe, ali odakle mi mobitel – kaže vraćajući se kroz pothodnik prema kolodvoru s kojeg će u neki kasni sat krenuti prema vagonu...

Kviz
KVIZ
Testiraj svoje znanje: Otkrij jesi li pravi jezikoslovac?

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar mileudarcina 1
    mileudarcina 1:

    Obrati se mesiću, josipoviću, anki mrak, lažnom njemcu, njonji, kušćeviću, budi lončaru, braci i seki, puhovskom, jakovini, itd itd, sve su to jedna te ista, nema razlike, tako da me čudi od kud ste baš nju išćupali da vam rješava ... prikaži još! životne probleme, morate priznat malo pre prozirno.

  • CroVictoria:

    Ako predsjednica ne zna, austrijski novinari znaju.

  • Avatar Grubi
    Grubi:

    Neçete valhda reći da precjednica laže ?