Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Preimenovanje Milana Bandića

Solomonsko rješenje sastoji se u tome da se lijepi trg ispred HNK preimenuje u Kazališni trg, a da Milan Bandić promijeni svoje ime u Josip Broz Tito. Tako bi se demokratska hrvatska javnost zadovoljila jer trg konačno ne nosi ime jugoslavenskog diktatora, a titoistima bi se ostvario eshatološki san da im ponovo vlada J.B.T.
23. lipnja 2017. u 11:20 126 komentara 13709 prikaza
Milan Bandić
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Intimna drama Milana Bandića oko preimenovanja trga ispred HNK u Zagrebu, koji iz teško objašnjivih razloga i nakon gotovo tri desetljeća demokratske hrvatske države nosi ime jugoslavenskog diktatora, ovih dana doseže vrhunac. “Svidio bi se mnogima da se nisi trudio svidjeti svima” misao je koju bi na umu morao imati svaki populist, pa tako i Bandić. Totalno sviđanje je nemoguće, postoje neke granice i izbori koje moraš učiniti, jer inače ćeš se zamjeriti svima upravo nastojeći da se ne zamjeriš nikome. Bandićev populistički poklopac nakon što je narušen ideološki status quo u zagrebačkoj Skupštini tako sada počinje puštati i slijeva i zdesna.

Drago Prgomet Drago Prgomet 'O Titovu trgu treba odlučiti Skupština, a ne referendum'

Na obilježavanju Dana antifašističke borbe, točnije raspada nacističko-komunističkog savezništva nakon Hitlerova vjerolomnog napada na Sovjetski Savez, sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček je u šumi Brezovica oprala nazočnog Bandića zbog davanja nagrade Jakovu Sedlaru, kojega ona naziva “ustaški falsifikator”. Nije pritom dovodila u pitanje njegov filmski opus i umjetničku kvalificiranost za takvu nagradu, već samo ideološku nepoćudnost. Bandić, dakle, u očima lijevih vedeta više nije dovoljno antifašist, jer mu očito popušta “budnost”, a s druge strane pet ruka u Skupštini izabranih s liste Brune Esih neće dobiti bez preimenovanja Trga maršala Tita.

Njegovu životnu dilemu u jednom prošlom tekstu sveo sam na tezu – draga mu je vlast, ali drag mu je i Tito, zaključujući kako se Bandić trenutačno nalazi u situaciji Buridanova magarca, koji gladan stoji između dva jednaka plasta sijena i na kraju, neodlučan od kojeg započeti, krepa od gladi.

No čini se da je Bandić donio odluku te potvrdio tezu da ipak nije savršen populist jer će, doveden pred zid, na kraju postupiti kao titoist, iako će time ići protiv volje većine svojih birača. Čovjek, dakle, ima neka načela i “vrijednosti”.

Neće popustiti i ne da Trg maršala Tita. Sad preostaju dvije mogućnosti. Ili ćemo ponovo na izbore jer se ne može sastaviti većina u gradskoj skupštini ili ćemo dobiti novu titoističku koaliciju.

U nju Bandić pod Titom kao vrhovnim označiteljem može primiti i SDP, i HNS, i dobar dio ljudi s liste Sandre Švaljek, možda i tradicionalno vjerodostojan HDZ, ali i svoju ljutu oporbu iz platforme Zagreb je naš. Bizarno je da je ta tobože nova lijeva scena na prvom koraku pokazala staro totalitarno lice. Puna su im usta tolerancije, inkluzivnosti, zelenih politika, grada koji treba pripadati građanima, a onda ti super cool urbani, liberalni, tolerantni mladi ljudi žučljivo brane jugoslavenskog komunističkog diktatora koji je silom došao na vlast i silom se održavao na njoj, uz najgora kršenja ljudskih prava.

Ljevica u Hrvatskoj, da joj dostaje pameti, prva bi se trebala obračunati s titoizmom, ali se njezini lideri očito ne mogu osloboditi simboličnog kapitala nekada pobjedničke strane, na kojem već treća generacija umišlja da je neka vrsta duhovnog plemstva, moralna viša bića čija su se djedovi, najčešće slučajnošću tadašnjih razgraničenja, ideološkom zabludom, reakcijom na represiju ili pukim slijedom etničke pripadnosti, našli na “strani pobjednika”.

I danas u opravdanju titoizma ponavljaju “ne treba zaboraviti tko je dobio rat”, ali gube iz vida da je to samo jedno poluvrijeme, jer je odmah po okončanju ad hoc koalicije počeo hladni rat, u kojem je njihova strana na koncu izgubila. Pobijedio je zapadni demokratski, antitotalitarni model, u kojem živimo danas kao najmanje lošem, uza sve njegove slabosti i mane. Hrvatska je pritom, i nakon pada komunističkog totalitarizma, bila prisiljena igrati i “produžetke” borbe za nacionalnu samostalnost kako bi se iščupala iz okvira Titove Jugoslavije, čija je JNA kao sljednica partizanske vojske, napadala i razarala zemlju. Dakle, dvije tekovine titoizma, komunizam i Jugoslavija, poražene su u dva sljedeća rata, jednom “hladnom” i jednom “vrućem” lokalnom na području te sretne tvorevine.

Titoisti ove sezone furaju inkluzivnost. Tako predsjednik SABA RH Franjo Habulin, rođen 1957., u govoru u Brezovici odnekud vadi kako je “veliki broj svećenika podržao antifašizam”, i besramno relativizira komunističke zločine ističući: “govori se kako su partizani pobili ne znam koliko svećenika a da se ne spominje kako su ti svećenici i blisko surađivali s ustaškim vlastima u borbi protiv partizana”. U šumi su viđene i jugoslavenske zastave, a bio je prisutan i Stipe Mesić, kojem ove godine nisu dali govoriti, valjda da ne bi pobrkao fazu pa krenuo u povijesna objašnjenja koja je iznosio 1991.-1992. U Splitu je osnovana bizarna, tobože zajednička udruga antifašističkih boraca i branitelja iz Domovinskog rata VeDRA, čiji čelnik najavljuje veliki mimohod i izložbu. U veličinu mimohoda bismo još mogli i povjerovati, ali što će pokazati na izložbi? Koja obilježja? Antifašistička koja su 1991.-1992. nosili Šljivančanin i Mladić? Partizansko znakovlje braniteljskih postrojba? Lakrdija bi bila potpuna da su najavili i koncert partizanskih pjesama koje su hrvatski branitelji rado pjevali u Domovinskom ratu. 
Providna zamka leži u nametanju dihotomije Tito - Pavelić, izvan koje tobože nema ničega drugog, pa ispada ako nisi za Tita, onda si za konclogore i rasne zakone. Nasuprot tome, osnovna stvarna podjela je na antitotalitariste i totalitariste, s dvije podvrste, komunističke i fašističke.

Čest je argument lijevih jugototalitarista da današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo njih? Kako? Netko bi izvršio masovne zločine nad Hrvatima još gore od onih 1945.? Bi li granica između angloameričkih i sovjetskih snaga išla onim što se dogovaralo u Jalti? Drinom? Granicama Banovine Hrvatske? Kako je poslije rata bilo Italije i Finske? Je li bilo Hrvata i Hrvatske prije ustaša i partizana? Koliki su dio biračkog tijela na svojoj strani prije rata imali Pavelić i Broz? Kako to da nijedan nije došao na vlast slobodnim izborima niti kasnije na njima potvrdio svoj legitimitet?

Dan antifašističke borbe Ikić-Baniček: Baniček Bandiću: Nagradili ste ustaškog falsifikatora

U ovih nekoliko tjedana sezone partizanskih festivala, između INmusica i Ultre, lijevi totalitaristi rado izvlače kao primjer generala Janka Bobetka, koji je 22. lipnja 1941. bio jedan od onih koji su otišli u Brezovicu. Hvale ga, ali samo u tom ratu, isti oni koji su drukali da ga se na samrti, pod nategnutom optužnicom, izruči Haaškom sudu. Na sličan način im je Tuđman bio pozitivac u Drugom svjetskom, da bi nekim čudom postao problematičan u Domovinskom ratu.
Uporno se laže da je skupina sisačkih komunista koja se okupila u Brezovici 22. lipnja 1941. bila prvi naoružani antifašistički odred u okupiranoj Europi, iako znaju da je takav postojao godinu dana ranije u Poljskoj. Za njih rat i antifašizam ionako počinju tek nakon što je dotadašnji saveznik u komadanju Poljske Hitler prekršio pakt Ribbentrop - Molotov i napao SSSR.

Što nas u demokratskoj Hrvatskoj, članici NATO-a i EU, briga za te nacističko-komunističke saveze i razvode? Pogotovo ako uzmemo u obzir da je “antifašizam” staljinistički eufemizam za prikrivanje vlastita totalitarizma, da je službeni naziv Berlinskog zida u komunističkom DDR-u bio “antifašistički zaštitni zid” pa, između ostalog, i da se Ratko Mladić u vrijeme agresije na Hrvatsku pozivao na antifašizam. Nakon takve resemantizacije pojma koji je samo nominalno negacija velikog zla, a prikriva slično drugo, jedina primjerena kvalifikacija u demokratskom društvu je reći za sebe da si protufašist i antiantifašist.

No da se vratimo našem junaku. Bandić je dakle prelomio, ne da Tita pa makar i po cijenu novih izbora. No, ostala je još jedna mogućnost koju bi gradonačelnik mogao razmotriti i ponuditi je kao rješenje kojim bi bio i vuk sit i ovce na broju.

Solomonsko rješenje sastoji se u tome da se lijepi trg ispred HNK preimenuje u Kazališni trg, a da Milan Bandić promijeni svoje ime u Josip Broz Tito. Tako bi se demokratska hrvatska javnost zadovoljila jer trg konačno ne nosi ime jugoslavenskog diktatora, a titoistima bi se ostvario eshatološki san da im ponovo vlada Josip Broz Tito, premda samo u gradu Zagrebu. Pa bi mogli s fetišističkim užitkom govoriti da je Tito sagradio fontane, Tito 2018. otvara sljemensku žičaru, članovi stranke J. B. Tito 365 stranka rada i solidarnosti uklanjali ambroziju u Odranskom Obrežu, gradonačelnik Zagreba Josip Broz Tito izrazio solidarnost gradonačelniku Londona povodom terorističkih napada, Tito i Rudi u ranojutarnjoj šetnji Bundekom, Tito dijelio grah građanima u Maksimiru, Tito donirao novac za obnovu crkvenog krova u rodnoj Hercegovini, Esih i Hasanbegović podržavaju Titov prijedlog gradskog proračuna, gradonačelnik J. B. Tito kum na krštenju 13. djeteta obitelji iz S. Kraljevca…  

Zagreb: Antifašistički protest na Trgu maršala Tita 'Trg je naš' 'Tuđman, Bobetko... svi su pripadali Titovu pokretu'    Jakov Sedlar Odgovor gradonačelnici Reakcija Jakova Sedlara: Gospođo Baniček, stidite se! Zlatko Hasanbegović Hasanbegović: 'Naša je dužnost poništiti 22. lipnja 1941. kao državni blagdan'

 

Adventski ugođaj na jugu
Adventski ugođaj na jugu
Split i Dubrovnik tradicionalno pripremaju veseli program za sve uzraste
  • psihonaut:

    Odličan tekst.U sridu!

  • Deleted user:

    Svaka čast za ovaj tekst. Podrška Nini Raspudiću.

  • hromcan:

    Budimo realni TOTO JE BIO DIKTATOR A JUGOSLAVIJA NEPRIRODNA TVOREVINA. Nostalgičari za yugom tj.komunisti nek šute jer prošlo je njihovo vrijeme .....