Nije bilo tako davno kada su krajem kolovoza 2015. dvojica biskupa te još nekoliko katoličkih svećenika i redovnika potpisali internetsku peticiju da se u Oružane snage Republike Hrvatske uvede pozdrav „Za dom spremni“, a predsjednik HBK predložio da se o tome pozdravu provede svenarodni referendum, da bismo u prošli četvrtak, 24. siječnja 2019. godine, svjedočili nečemu potpuno suprotnome, nečemu što je mnogima (u nacionalno-vjerskome pogledu) bilo i previše „sablažnjivo“: ispred zagrebačke katedrale na čijem je pročelju stajao 50 metara dugački transparent s riječima proroka Izaije održan je u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije i Židovskog informativno-obrazovnoga centra – Hatikva zajednički katoličko-židovski molitveno-komemorativni susret u povodu Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta.
Taj susret, najavljen kao zagrebačko međureligijsko molitveno okupljanje na kojem se „dugo i predano radilo“, iznenadio je mnoge kako u Katoličkoj crkvi tako i u dvjema židovskim zajednicama u RH. Iako se očekivalo, na tome susretu nije bio ni jedan od dvojice glavnih rabina u RH: ni Lucijano Moše Prelević ni Kotel Da-Don. O razlozima njihova nesudjelovanja možemo samo nagađati! No, bez obzira na to što je kardinal Bozanić svoje uistinu povijesno obraćanje ne samo hrvatskoj židovskoj, nego ponajprije hrvatskoj katoličkoj zajednici učinio u nazočnosti predstavnika jedne manje židovske udruge, a ne vodstva židovskih zajednica u RH, i što u svome govoru nije izrijekom spomenuo ni ustaški režim ni NDH tijekom čijeg trajanja je i došlo do stradanja hrvatskih Židova u Jasenovcu i drugim logorima, njegov govor može se promatrati hrvatskim katoličkim iskorakom u budućnost koje nema bez susreta s vlastitom prošlošću.
Iako su u javnosti mnogi pozdravili spomenuto javno obraćanje kardinala Bozanića, ipak ostaje otvorenim pitanje, je li to urađeno dragovoljno i uz suglasnost svih članova HBK ili samostalno uz njihovo protivljenje ili pod pritiskom izvana, iz Vatikana? Naime, Katoličku crkvu u Hrvatskoj zbog njezinoga ponajmanje ambivalentnog stava prema NDH i ustaškome režimu mnogi, čak i u Crkvi, percipiraju kao glavnoga ‘kočničara’ u procesu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. A što se, pretpostavljam, moglo prepoznati ne samo u Papinome privremenom zaustavljanju procesa Stepinčeve kanonizacije i osnivanju posebne mješovite katoličko-srpskopravoslavne komisije, nego i u potpunome neuspjehu pregovora predstavnika tih dviju komisija. Što ne znači da dio krivice za taj neuspjeh ne snose i predstavnici SPC-a.
Nakon svega napokon se uvidjelo da ono „Božje vrijeme“ u kojem bi - prema riječima kardinala Pietra Parolina - kardinal Stepinac trebao biti proglašen svecem cijele Katoličke crkve nikada neće doći. I da je stoga trebalo učiniti prve korake u pravcu promjene postojeće percepcije. No, odmah se, uzimajući postojeću društvenu i političku zbilju u RH, zasigurno postavilo i pitanje, kako to i kada učiniti?
Polazeći od potpune neusuglašenosti stavova članova hrvatsko-katoličko : srpsko-pravoslavne komisije ne samo o Stepincu nego i o Drugome svjetskome ratu i komunističkome poraću uopće kao i od trenutnoga stanja hrvatsko-srpskih odnosa u RH, posebno nakon vukovarskoga „slučaja“ s djecom i himnom, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta pokazao se ove godine kao idealan termin u kojem bi se Katolička crkva u Hrvatskoj mogla jasnije odrediti prema jednome vremenu i prema jednome režimu. Jer, ne znam kako bi u Hrvatskoj reagirali da je ovaj svoj govor kardinal Bozanić izrekao ispred zagrebačke katedrale u zajedničkome međureligijskom molitvenom okupljanju s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve? Što ne znači da do jednoga takvog susreta neće također doći.
A da je teren uistinu klizav i da je „hodajući po jajima“ trebalo u ovome trenutku osjetiti ‘bilo naroda’, vidi se i po tome što kardinal Bozanić u svome govoru nije uopće spomenuo ni NDH ni ustaški režim, a time ni ime počinitelja zločina nad Židovima. Također ni Stepinca Bozanić nije izrijekom spomenuo, iako je svima bilo jasno da je mislio na njega rekavši da se i ovdje, u zagrebačkoj katedrali „i u doba Holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskoga naroda.“ Međutim, kardinal je bio izričit u iskazu da mi katolici Hrvati „trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi“, ali i u slanju jasne poruke koja se mnogima u Hrvatskoj neće svidjeti:
„Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.“ No, upitno je, je li „pročišćenje istinom“ potrebno samo njima ili pak mnogima u Katoličkoj crkvi i društvu uopće, posebno u obrazovnom procesu?
Ostaje stoga pitanje: hoće li Bozanićev govor imati svoj nastavak u svakodnevnoj hrvatskoj praksi, u školama, u vjerskim zajednicama, u društvu općenito? Barem na način da Međunarodni dan sjećanja na holokaust postane univerzalni dan sjećanja ne samo na židovski nego i na sve druge holokauste i njihove žrtve, posebno one na „brdovitome Balkanu“?! Naime, prema mišljenju poljskoga sociologa Zygmunta Baumana (1925-2017) holokaust treba razumjeti kao očajnički pokušaj modērne da modernim sredstvima ukloni iz kulture raznolikost i različitost, dakle sve ono što je neuklopivo u željeni kulturni sustav (nekada su to bili Židovi, danas su to Bošnjaci, Hrvati, Srbi itd.), što znači da se holokaust, koji je utemeljen na rasizmu a ne na religiji, može – ukoliko se zadrže te strukture unificirajuće modērne - rasplamsati u svako vrijeme.
A upravo je na to upozorio i kardinal Bozanić rekavši da je neprihvatljivo dopustiti ne samo da se danas ponovno budi „bilo koji oblik antisemitizma“, nego i bilo koji oblik drugih ideologija „koje se razvijaju na neistinama s razornim plodovima sukoba, netrpeljivosti i mržnje, s posljedicama trpljenja ne samo pojedinaca, određenih skupina, nego i cijelih naroda.“
>>Pogledajte video: Kardinal Bozanić predvodio misu na Mirogoju
Znate vi dobro, autore teksta, da naš narod ne negira holokaust i nije ne osjetljiv na strašan zločin koji je dopao židovski narod, vi znate bolje od ikog, da je otpor zbog jugoslavenske mitologije. Vrijeme je dozorilo, stasali su časni hrvatski muževi koji će dokazati istinu i samo istinu, a vama jugoslavenskim mitomanima, ropotarnica povijesti ne gine.