Lustracija je prijeko potrebna, ali je nemoguća. To je jedan od paradoksa koji obilježava suvremenu Hrvatsku. Prijelaz Hrvatske iz komunizma u demokraciju, iz jednog državnog saveza u vlastitu državnost ni izdaleka nije bio “čist”. Nema društvene, političke snage ili skupine koja bi bila toliko nedužna da bi mogla propisati koga sve zbog djelatnosti u bivšoj državi treba proglasiti krivim te ga, nečasna, isključiti iz časnih javnih dužnosti (naravno, drugo su zločini i njihovi nekažnjeni učinitelji kojima treba suditi).
Trebamo biti iskreni i realni – i najistaknutiji hrvatski nacionalni simboli, ljudi koji su bili žrtve komunizma u kojem su odrobijali teške i duge godine, zanijekali su potrebu za lustracijom političkim koaliranjem sa svojim krvnicima. U šesteročlanoj koaliciji koja je na početku 2000. godine s vlasti svrgnula HDZ bili su i Ivica Račan i Dražen Budiša i Vlado Gotovac. Gotovac i Budiša bili su nekoliko godina u zatvoru kao politički osuđenici, a pridjev “politički” i te kako obuhvaća i Ivicu Račana, koji je svoju karijeru u najrepresivnijem razdoblju u Hrvatskoj počeo takoreći na dan Gotovčeva i Budišina uhićenja. Takav Račan pripadao je istom kolu kao i sva druga politička, policijska, udbaška, vojna, pravosudna i ina državna elita. Politička sprega Budiše i Gotovca s Račanom nije iznimka, slične su kompromise pravili i drugi najistaknutiji simboli Hrvatskog proljeća, Savka i Tripalo. Napokon, u takvoj sprezi bio je i dr. Franjo Tuđman, koji je imao podosta suradnika koji su pripadali vrlo okrutnim vrhuškama u komunističkoj Hrvatskoj, koje ne bi mogle zaobići ni najblaže lustracije. Dakle, hrvatska se država naveliko pomiješala sa svojom prošlošću, i njezina je politika u posljednjih četvrt i više stoljeća s tom prošlošću toliko srastala da je razdvajanje nemoguće. Uza sve to, politički, medijski i ini nasljednici ili baštinici (političari, novinari...) bivše države i bivšeg režima odmah su se na početku političkih promjena potkraj osamdestih godina prošlog stoljeća pobrinuli za to da na jednak način na koji su bili kriterij totalitarizma budu i kriterij demokracije.
Gromoglasni čuvari mita o Jugoslaviji, Titu, radničkoj klasi i komunizmu, pogotovo komunizmu “s ljudskim likom”, postali su čuvari mita o liberalnoj demokraciji, slobodi javne riječi, Europskoj uniji, urbanoj i građanskoj Hrvatskoj nasuprot ruralnoj i zatucanoj, unatoč tome što su svi odreda ili potomci ili odjeci šumske partizanske tradicije. Ne samo da su se preko medija, kojih većinu imaju, nametnuli u Hrvatskoj, nego su se jako dobro rasporedili po mnoštvu udruga preko kojih Europi i svijetu šalju uglavnom lažne slike o stanju u Lijepoj Našoj. Ti lijevi konzervativci, koji nastoje sačuvati što više “vrijednosti” bivše države i bivšeg političkog sustava, ne samo da ne žele lustraciju nego se svim sredstvima, i to jako djelotvorno, bore za prevlast onih koji dolaze iz obiteljskih, političkih, ideoloških i represivnih miljea koji lustraciju zaslužuju. Jedan od dokaza za to tu mi je pred očima, svjež da svježiji ne može biti.
Dakle, čitam odgovor Gorana Radmana, glavnog ravnatelja HRT-a, glavnom tajniku HDZ-a Milijanu Brkiću. S jedne od najznačajnih dužnosti u zemlji javlja se i hoće biti javni kriterij osoba koja je u ime zločinca Broza bila jedna od posljednjih primatelja Titove štafete, čovjek koji se dokopao goleme imovine bivšeg SKH (dakle, one koja je trebala pripasti državi dok je njezin vlasnik trebao biti zabranjen!), čovjek koji je, po svjedočenju špijuna Radenka Radojčića, bio agent KOS-a i koji je trebao biti lustriran i tisućama kilometara udaljen od svake javne dužnosti. Osim svih tih činjenica lustraciju čini nemogućom i protivljenje Mosta, i zbog svog sastava i zbog bijednog ulizivanja opisanoj lijevoj javnosti. Ta skupina provincijskih političkih kleptomana s razlogom se uvjerila da su Banski dvori ostali nezaključani i postali pristupačni manje-više svakome, i kako u njih mogu ući, pokrasti ih i zauzeti što žele bez posljedica. Karamarko nije tek tako prije izbora najavljivao lustraciju, očekivao je golemu većinu na izborima, čvrstu HDZ-ovu vlast i suvereno odlučivanje koliko god oporba i mediji bili lajavi.
Našavši se između želje da ima kakvu takvu vlast i mogućnosti da je se odrekne i dobije na novim izborima, dakle, između kukavstva i rizičnog junaštva, izabrao je kukavstvo, a to je, ionako iznimno teško provediva, “izabrala” i lustracija.
>> Klasična lustracija i HDZ-u prošlo svršeno vrijeme
>> Stazić: Sto tisuća komunista prešlo je u HDZ, koga ćete lustrirati?
Druže Ivkošiću, koje je to po redu mišljenje, stav, zaključak, stvar, ili bilo što drugo, čega se tvoj štićenik, tvoja politička Maza kojoj tepaš bezgraničnom vjernošću - u životu odrekao?! Valjda trimilijunta?! Kakav čovjek, kakav političar i državnik, kakav Hrvatt i katolik, kakav karakter?!