Kad Milorad Vučelić kaže da je bio i ostao levičar, malo je rekao. Više je taj od običnog levičara, on je bitanga, pisao je svojevremeno srpski novinar Aleksandar Tijanić za Miloševićeva medijskog pijuna.
Ikona ljevice u Hrvatskoj, Oliver Frljić, u intervjuu Večernjem listu u povodu nove predstave u gradskom kazalištu Kerempuh ovog tjedna važno ističe: “Da im u njihovoj kršćanskoj mržnji pomognem, ponovit ću: ja sam ljevičar (…)”. No on je i više od običnog ljevičara, on je svjetionik ljevice u Hrvatskoj, na čijoj se premijeri predstave Šest likova traži autora okupio crème de la crème naše lijeve političke, intelektualne, umjetničke, medijske, civilne, odvjetničke i obavještajne scene.
Frljićevu premijeru nije propustio ni predsjednik SDP-a koji se u zadnje vrijeme nastoji prikazati kao najveći zaštitnik satire u zemlji, u čemu partija ima tradiciju – dovoljno se samo podsjetiti kako je pri kraju balade redakcija Ferala bila u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu, za što zadnjih godinu dana nisu plaćali stanarinu. Za razliku od Pirandella koji se u svojim djelima prije svega bavi pitanjem relativnosti identiteta, subjekta, spoznaje i stvarnosti, u Frljićevu svijetu nema relativizma ni trunke ironije. To je monolitan crno-bijeli, točnije crno-crveni svijet. Njegov svijet je ravna ploča s današnjeg Trga Republike u Zagrebu.
Tako i u novoj predstavi dehumanizirani likovi političkih neistomišljenika našeg Pasolinija iz Pucareva mašu pločom s natpisom “Trg Maršala Tita”, na čijem naličju piše “Trg Ante Pavelića”. Nema ničega između te dvije opcije. A u stvarnosti je između njih gotovo čitava Republika Hrvatska, koju frljićevci uporno guraju u te dvije marginalne krajnosti.
“Antifašisti” odavno su ispražnjeni od bilo kakvog sadržaja i smisla osim borbe protiv imaginarnog fašizma. Sva “slavna prošlost” koju su obiteljskom slučajnošću ili naknadnom indoktrinacijom baštinili i kojom su legitimirali svoje stvarne ili simboličke privilegije davno je nestala. Propao im je komunizam, a mit Jugoslavije i njene narodne armije razotkrio se u svoj svojoj nakaznosti. U obrani neobranjivog ostalo im je samo isticati kako su oni protiv drugog zla. Izmislit će fašiste i tamo gdje ih nema i sve koji ne misle kao oni strpati u taj koš, jer samo u srazu s fašizmom oni mogu biti moralno superiorni.
Takav crno-bijeli pristup svijetu, “ili mi ili oni”, nužno završava u kiču i trešu koji se najbolje očituje u Frljićevu pamfletističkom političkom teatru. Poetika mu je nešto između sirovog partizanskog kazališta koje opisuje Branko Ćopić u Doživljajima Nikoletine Bursaća i fašističkih propagandnih uradaka, a na toj razini otprilike mu se kreće i recepcija. U zadnjoj Frljićevoj predstavi, navodno rađenoj po Pirandellu, jedini pirandelovski moment bio je dolazak Zlatka Hasanbegovića na premjeru predstave u kojoj je jedan od likova. Na isti način na koji je Pirandello uškatuljivao radnju, izvlačio likove s pozornice pred pisca ili uvlačio pisca i gledatelje na pozornicu, Hasanbegović je svojim pojavljivanjem na premijeri i ironičnim osvrtom na tamo viđeno ne samo dao lekciju iz građanske pristojnosti i fine ironije, već i pirandelovski preinačio predstavu.
“Lik” je došao na premijeru i odgovarajući poslije novinarima na pitanje o njoj istaknuo: "Bila mi je iznimna čast večer provesti u društvu wannabe celebritija poput Frljića, Prodanovića, Bude Lončara, Nobila, Pupovca, Mani Gotovac, Tvrtka Jakovine, Stazića, Viskovića, a posebno socijaldemokratkinje Milanke Opačić u novoj Burberryjevoj haljini.”
Tu se tek dogodio istinski metateatar, to jest, kazalište u kazalištu i oko njega. “Lik” skreće pozornost na publiku i podiže zastor s parakazališnog tragikomičnog uprizorenja duhovnog i intelektualnog potopa ljevice u Hrvatskoj. Ukazuje se pseudolijeva malograđanština koja se, u pauzi dodijavanja parolama poput “ja ne mrzim” i “stop govoru mržnje” oduševljava Frljićevom kičastom predstavom u kojoj se eksplicitno imenovani neistomišljenici prikazuju kao svinje i na kraju ubijaju.
Publika je to vrlo uskog ideološkog i još užeg estetskog profila, koja se rado napaja na takvoj trivijalnoj poetici uvjerena kako je to vrhunac suvremenog kazališta. U toj, široj vizuri, publika je uključena u predstavu, postaje dio nje. Frljić je oduvijek mogao računati na institucionalnu potporu ljevice. Bio je režimski intendant u Rijeci, gdje je hrabro propitivao ustaše tamo gdje ih nikada nije bilo, stavljao na pročelje HNK fotografiju pomoćnika ministra, što je jedinstven primjer u demokratskom svijetu da se vlast reklamira na pročelju takve institucije. Na drugoj razini, Hasanbegović svojim činom potiče na pirandelovsko promišljanje kako uopće osoba postaje lik. Imaju li ikakve međusobne veze stvarna osoba imena Zlatko Hasanbegović i lik iz lijeve histerije i Frljićeve predstave?
Pokazuje se kako svjetlosne milje dijele fašističko krme koje šmrče kokain i spremno je na zločine i stvarnu osobu koja je u javnom nastupu uvijek pristojna, čak i pomalo plaha, introvertirana, sporo se i oprezno izražava i koja je kao običan gledatelj došla na Frljićevu predstavu vidjeti o čemu se tu radi. Hasanbegoviću su “janemrzimaši” preventivno donosili mrtvački kovčeg pred ministarstvo prvog radnog dana, prije nego što je povukao bilo kakav potez. U kratkom mandatu ministra kulture prema lijevim “sisavcima” bio je čak i preblag, jer im je samo napola pokušao pritvoriti pipu s koje se napajaju.
Tragikomično je kako su mu kao glavni krimen tjednima nabijali na nos mladenačku fotografiju s još uvijek neidentificiranom kapom, istodobno kad je u javnost izašla snimka na kojoj počasni predsjednik Saveza antifašista svojevremeno govori kako je Jasenovac bio neka vrsta sigurne kuće.
Metateatarsku komediju lijeve malograđanštine u Hrvatskoj Hasanbegović je daljnjim komentarima odvukao u smjeru pirandelovskog humorizma, u kojem je uz komiku uvijek prisutno i malo tuge. Izjavio je kako je na predstavu otišao, između ostalog, jer ga je zanimalo “kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović”.
Frljić mi je donedavno bio komičan u svojoj banalnosti i predvidljivosti. No ono što je nekada bilo zabavno, sada već pomalo postaje tužno. Pirandello u slavnom eseju “O humorizmu” piše kako komično nastaje iz opažanja kontrasta između privida i stvarnosti. Komično je, primjerice, sve oko Mesića i antifašizma, komično je kako dežurnim antifašistima smeta fotografiranje s kapom mladog Hasanbegovića, a ne smeta im što je urednik srpskih Novosti u mladenačkim tekstovima glorificirao Maksa Luburića ili kako se zgražavaju zbog prijeteće mase pred uredom Mirjanom Rakić, ali im je cool donositi lijes pred ministarstvo Hasanbegoviću.
Pirandello objašnjavajući razliku između puke komike i humorizma kao primjer navodi stariju ženu koja se nacifra i našminka kao mlada djevojka, što na prvi pogled izaziva komičan efekt. No humorizam se rađa iz daljeg promišljanja. Zašto ona to čini? Možda se tako obukla i uparadirala jer je nesretna, kako bi zadržala ljubav puno mlađeg supruga, u sizifovskoj borbi protiv starenja, krhkosti, smrtnosti. U humorizmu, uz smijeh, uvijek ima i malo tuge, sućuti, svijesti o ljudskoj slabosti, krhkosti, iluzijama. Frljić u intervjuu Večernjem kaže: “Da im u njihovoj kršćanskoj mržnji pomognem, ponovit ću: ja sam ljevičar, za mene je antifašizam ključno pitanje i ponosan sam na narodnooslobodilačku borbu u kojoj su se narodi i narodnosti Jugoslavije zajednički borili i dali prvenstvo klasnom nad nacionalnim identitetom.”
Nekada bih to ocijenio kao urnebesno komično. Danas mi je to pomalo otužno. Dakle, humoristično. Od žudnje da ga netko “kršćanski mrzi”, dok je u stvari s njim moguće samo kršćanski suosjećati i moliti da nađe mir do činjenice da korifej ljevice u Hrvatskoj 2018. zvuči kao da citira osnovnoškolsku brošuru za natjecanje Titovim stazama revolucije.
Tužna li je ta naša postjugoslavenska politička, kulturna i medijska ljevica u zadnjim trzajima svoje hegemonije! Frljić u svojim vapajima poput “sramotno je to da u Zagrebu nemamo Trg maršala Tita” i potrazi za fašistima neodoljivo podsjeća na spoj komičnog i tužnog u liku životom skršenog staljiniste Ilije Čvorovića u Kovačevićevom Balkanskom špijunu. Traume zbog gubitka voljene domovine i sistema s kojim su bili emotivno suživljeni kod dijela naših sugrađana treba ozbiljno uzeti u obzir i pomoći im, koliko je moguće, da se integriraju u demokratski, politički pluralni svijet i hrvatsku državu. Zatočenici su vlastite fiksacije kojom onda opterećuju cijelu zajednicu i to na njen račun.
Kako im pomoći? Sigurno ne javnim financiranjem uvijek istog trivijalnog iskazivanja njihovih trauma, čime ih ne razrješavaju već očito fatalno tapkaju u mjestu. U jednom od nedavnih intervjua Frljić me spomenuo kao jednog od likova distopijske Hrvatske u njegovoj mašti: “Samo još fali to da Nino Raspudić postane glavni urednik glasila srpske manjine Novosti.” U stvarnosti ne bih to nikada mogao postati. Sramio bih se pred svojim Srbima da uzurpiram mjesto koje je predviđeno za njih, a drugi razlog zašto ne mogu biti glavni urednik časopisa srpske manjine Novosti je to što u mladosti nisam glorificirao Maksa Luburića.
Ovaj čovjek uvijek napiše ono što osjećam,a teško bih se izrazio na takav brilijantan način.