Naslovnica Premium Kolumne

Josip Kotnik, glas uz koji smo osvojili Mjesec i svjedok rata kao zla koje donosi najveće zlo

Kotnikova knjiga ‘Svi umiru jednako’ izašla je malo prije njegove smrti 1990.
06. kolovoza 2019. u 23:27 3 komentara 1654 prikaza
Slijetanje na Mjesec
Foto: Reuters/PIXSELL

Spuštanje prvih ljudi na Mjesec i njihov hod po njegovoj površini prije točno pola stoljeća prva je televizijska slika koju pamtim. Imao sam tada samo četiri i pol godine i zato je prilično nejasno moje crno-bijelo sjećanje na dva čovječuljka koja u glomaznim svemirskim odijelima smiješno skakuću po nekoj prašnjavoj svemirskoj visoravni, a lica Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina u svakom slučaju nismo ni vidjeli ispod skafandera čiji su viziri odražavali samo tamu svemira.

Slijetanje na Mjesec 50 godina slijetanja na Mjesec: Armstrong je objavio: 'Houston, ovdje Baza Mir. Eagle je sletio'

Međutim, sasvim pouzdano znam tko je bio prvi čovjek kojeg je u moje sjećanje utisnula televizija. Bio je to Josip Kotnik, naočit sijed čovjek vrlo ugodna glasa koji je tih godina suvereno iz studija Televizije Zagreb komentirao sve što je imalo veze s osvajanjem svemira, o čemu je on već 1968. objavio popularno-znanstvenu knjigu “Čovjek u svemiru”. Televizijski nastupi i komentari Josipa Kotnika bili su toliko ugodni i uvjerljivi da mi se danas čini, naravno krivo, da sam već tada razumio ama baš sve tehničke detalje i važnost pothvata koji su se događali na nebu iznad naših glava. Ako se Josip Kotnik možda i pojavio ovih dana barem u nekom TV kalendaru, ja sam to propustio, ali zato sam krenuo u osobnu potragu za nasljeđem Josipa Kotnika, čovjeka čiji me je glas otpratio u svemir.

Njegova kći, umirovljena sveučilišna profesorica Dubravka Kotnik Karuza, doktorica astrofizike, upriličila je na godišnjicu osvajanja Mjeseca mali prijam u kući koju je njen otac izgradio u Novom Vinodolskom, o čemu je u Novom listu izvijestio Franjo Deranja, umirovljeni dugogodišnji novinar Hrvatskog radija Rijeka. Oboje su sa mnom u telefonskim razgovorima podijelili dio svojih uspomena na Josipa Kotnika čije je ime lani dobila i mala ulica u Zagrebu, na vrlo prikladnom mjestu na Prisavlju, uz Sveučilišni računski centar (SRCE), a na poticaj Slovenskog doma, udruge slovenske manjine u Hrvatskoj. Naime, Josip Kotnik rođen je 1923. u ličko-goranskom mjestu Plaški gdje je njegov otac, Slovenac, tada bio na službi kao željezničar. U Sloveniji mu je i grob. Tako sam u katalogu Knjižnica grada Zagreba pronašao i posljednje djelo Josipa Kotnika, knjigu “Svi umiru jednako”, objavljenu 1990. u nakladi Globusa.

Ante Radonić 'Na Mjesec ćemo se vratiti 2024. a na Marsu ćemo biti za 10-30 godina'

Kotnikova kći mi je ispričala da je na njoj radio godinama, ali prije 1990. ona nije mogla biti objavljena. Izašla je u ljetu 1990., a autor ju je dobio u ruke na svojoj bolesničkoj postelji u Novom Vinodolskom, tjedan-dva prije svoje smrti 20. kolovoza 1990. Zašto ta duboko humanistička knjiga nije mogla biti objavljena ranije? Zato što govori o Drugom svjetskom ratu i partizanskoj Narodnooslobodilačkoj borbi na način na koji se pola stoljeća o njoj nije smjelo govoriti. Okrutnost i nemilosrdnost koju je Josip Kotnik vidio i doživio tijekom svoje četiri godine u partizanima, bila je skrivena poput tamne strane Mjeseca. Naravno, Kotnikova sjećanja su osobna, pa većim dijelom i neprovjerljiva, ali pisana vrlo izravno, bez ikakve tendencioznosti, bez naknadne pameti i zakašnjelih moraliziranja, vrlo točnim i njegovanim hrvatskim jezikom koji se mjestimice uzdiže i do visoke literarne vrijednosti.

On ni trenutka ne sumnja u ispravnost vlastite odluke da ode u partizane niti njihove borbe, što bi mu željeli pripisati desničarski portali na kojima se jedino mogu pronaći citirani ulomci iz njegove knjige. Ali on jasno govori o prožetosti te borbe i njezina vodstva staljinističkom ideologijom i metodama. On imenuje slovensku partizanku i komunistkinju o čijim je monstruoznim koljačkim zločinima čuo svjedočanstva od neposrednih svjedoka. On donosi grozomorne epizode svojih suboraca i piše i o svojim kasnijim susretima s tim zauvijek slomljenim i progonjenim dušama – poput čovjeka koji je kao četrnaestogodišnji partizanski kurir morao izvršiti naređenje da zbog optužbe za špijunažu strijelja petnaestogodišnju djevojčicu u koju je bio zaljubljen, ili borca kojem su na ranjeničkoj postelji dali pušku da ubije njemačkog vojnika zarobljenog zato što je u borbi zastao nad njim i svojom mu košuljom povio rane.

Oglasio se Muškarac koji je urinirao po spomeniku NOB-a: 'Djed mi je bio u partizanima, žao mi je'

Sin velikog hrvatskog umjetnika Ede Murtića nije mi mogao potvrditi jer nikada od svog oca nije čuo u knjizi iznesenu priču kako ga je Josip Kotnik spasio od strijeljanja. Uz partizansku netrpeljivost prema intelektualnim mekušcima, Kotnikov školski drug Edo, zaključio je štab Druge moslavačke brigade, dodatno je rušio moral borcima svojim zanovijetanjem i prigovaranjem zbog teških uvjeta života i borbe u šumi, a nitko nije ni znao tko je on zapravo, stigavši nenadano iz Zagreba bez ikakvih pratećih pisanih “karakteristika” i preporuke. Poštedjeli su ga zbog Kotnikova svjedočanstva, a kad su papiri napokon stigli, Edo je odmah prebačen u Vrhovni štab. Vrlo uvjerljivo i moguće.

Međutim, gospodin Branko Ivančić iz Kutine potvrdio mi je barem djelomično točnost Kotnikove priče o tome kako je njegovu ocu Zdenku spasio život izvukavši ga iz kolone zarobljenika i odabravši za osobnog vozača. Doduše, Kotnika je sjećanje prevarilo, ili je možda namjerno spojio lik Zdenka Ivančića, koji 1945. nije imao tek 17 godina kako piše Kotnik, s likom njegova mlađeg brata koji je potkraj rata upravo kao sedamnaestogodišnjak bio mobiliziran, zarobljen i na kraju iznemogao izveden iz jedne od tih kolona smrti i ubijen negdje pokraj Čazme. Zdenko Ivančić, prema svjedočenju njegova sina, to je saznao upravo zahvaljujući Kotniku koji je kao partizanski oficir obilazio zarobljeničke logore od Slovenije do Vojvodine pomažući svom vozaču, dojučerašnjem neprijatelju, u potrazi za nestalim bratom. Meni najvažnija rečenica koju mi je izrekao gospodin Branko Ivančić bila je ova: “Otac mi je o Kotniku uvijek govorio – bio je čovjek.” A meni je nekako baš osobno jako važno što čovjek čiji me je glas otpratio na Mjesec nije bilo malen hodajući pod zvijezdama. I što je kao pobjednik u pravednom ratu u posljednjoj rečenici svoje knjige ostavio poruku da je svaki rat zlo koje donosi najveće zlo. A osobito bratoubilački. 

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

  • Beskucnik:

    Kada su Mojsije i Izraelci pobjegli iz ropstva , 40 godina su lutali pustinjom dok zadnji covjek roden kao rob u Egiptu nije umro(zivotni vijek je bio kratak),tek onda su usli u Izrael stvorili drzavu i naciju koja je zadivila ... prikaži još! cijeli svijet. Razlog ,od robova je tesko stvorit slobodoumne ljude , mi smo izasli iz ropstva totalitarnog komunizma i trebat ce nam bar 60 godina da izademo iz mentalnog sklopa jugokomunista. Kad ovaj i drugi novinari se umirovi ,Poljska ,Ceska i Madzsrska (lustrirane zemlje) ce bit nove mete iseljavanja Hrvata (ako nas uopce bude).

  • Maro:

    Taj lik je legenda i moji roditelji su mi pričali o Josipu Kotniku koji je prenosio spuštanje na Mjesec kao da je on sam bio astronaut očito je ostavio takav dojam na sve koji su tih godina to pratili. Drago ... prikaži još! mi je da je dobio ulicu u Zagrebu i to na super mjestu!

  • Avatar BosnaArgentina
    BosnaArgentina:

    I ja bih o ovome nešto rekao ali mene odmah blokiraju. Isto sam prethodno napisao ali vrlo konkretno i personalizirano bez upotrebe ovakve metafore ali - u ovoj i ovakvoj novini to ne prolazi.