Ima jedan grad čiji stanovnici kao da utjelovljuju sve ljudske vrline. Vrijedni su i pošteni, skromni i izdržljivi u nastojanju da se izdignu iz siromaštva i u borbi protiv svih nesreća, od poplava i suša do epidemija. Djeca im rastu u obiteljima punim ljubavi, škola i obrazovanje su im svetinja, a temeljna vrijednost čitave zajednice solidarnost. Bez oklijevanja priskaču u pomoć susjedu u svakoj nevolji. Temelj međusobnih odnosa je poštovanje dostojanstva svakog stanovnika. Ponosni su i slobodoljubivi, a prema pridošlicama gostoljubivi, dobrohotni i spremni pomoći im u nalaženju svog mjesta u zajednici. Probleme i sukobe rješavaju sami, bez policije i suda, razgovorom i razumijevanjem, nastojeći spoznati i ukloniti uzroke loših pojava, a ne osramotiti i bičevati prijestupnika. Ne cijene nimalo osobnu korist koja bi bila ostvarena na štetu dobrobiti zajednice. Imaju požrtvovnog liječnika koji ih prosvjećuje i svećenika koji ih oplemenjuje govoreći iz srca i zajedničkog im životnog iskustva, a učitelje drže kao kap vode na dlanu.
Jadno i nesretno se osjećam što ne mogu više pročitati ovakve uratke.