Veliki njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je prigodom rekao: “Činjenično, vještice nisu postojale, ali užasne posljedice vjerovanja u vještice bile su iste kao da su one i postojale...”
Bismo li na sličan način, samo u obrnutom smislu, mogli danas nakon prošlomjesečnoga negativnog očitovanja o vjerodostojnosti Gospinih ukazanja u Međugorju mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog, i potom nakon pozitivnog očitovanja o međugorskoj pastoralnoj službi mons. Henryka Hosera, apostolskoga vizitatora u župi sv. Jakova u Međugorju, reći sljedeće: Činjenično, Gospa se nije ukazala međugorskoj djeci, ali pozitivne posljedice vjerovanja u Gospino ukazanje u Međugorju bile su i jesu iste kao da se ona ukazala… ?
O čemu je, zapravo, riječ?
Neriješeni status Međugorja – želja običnih vjernika katolika, ali i hercegovačkih franjevaca, da se to mjesto prizna kao marijansko svetište u kojem se od 24. lipnja 1981., kad se navodno Gospa ukazala međugorskoj djeci, događaju nadnaravna čudesa (ozdravljenje neizlječivo bolesnih itd.) i stav crkvene hijerarhije da ne želi podleći pritiscima vjerničke mase i priznati nadnaravnost međugorskome fenomenu – stvarao je i još uvijek stvara velike napetosti kako unutar mjesne tako i opće Crkve.
Kako već iskazani stavovi mjesnih crkvenih vlasti nisu “urodili plodom” i nepotrebnom učinili priču o tzv. međugorskim ukazanjima – čak i svakodnevnim – u međuvremenu je formirano posebno povjerenstvo Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu koja bi trebala pripremiti izvješće u vezi sa zbivanjima u Međugorju temeljem kojeg će papa donijeti konačnu odluku.
Budući da to povjerenstvo još uvijek nije donijelo pravorijek, papa Franjo imenovao je početkom 2017. mons. Hosera kao svoga posebnog izaslanika, a od 22. srpnja 2018. kao apostolskog vizitatora u župi sv. Jakova u Međugorju s vremenski neograničenim mandatom i ad nutum Sanctae Sedis (“na mig Svete Stolice”) s ciljem da osigura “čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji onamo dolaze na hodočašće, čije potrebe iziskuju osobitu pozornost”.
A to znači da je u njegovu slučaju riječ “o isključivo pastoralnoj službi” i da njegova misija nije, kao što su to mnogi priželjkivali, utvrđivati je li se ili nije Gospa ukazala, nego utvrditi promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”.
Kad bi se o “zdravoj pobožnosti prema BDM” pitalo biskupa Perića, onda u Međugorju zasigurno nešto “ne bi štimalo”. U nedavnome razgovoru s mons. Hoserom Perić je ponovio već poznato stajalište svoga ordinarijata da ne drži vjerodostojnim nijedno “ukazanje”, nijednu “poruku”, nijednu “tajnu”, nijednu “pergamenu” i da su u ta nevjerodostojna ukazanja “međugorskoga fenomena“ uključena i ona navodna u prvih sedam ili deset dana 1981. godine, o kojima su se neki pozitivno izjasnili. A to praktički znači da se u Međugorju prakticira neka vrsta pučkoga praznovjerja.
Suprotno tome, mons. Hoser, koji se proglašava nenadležnim za pravorijek o tzv. Gospinu ukazanju, ističe da to nije tako, nego da je pastoralna situacija u Međugorju, iako veoma zahtjevna, “jako izgrađena”, a za to je zaslužna lokalna (dakle franjevačka) pastoralna zajednica, da su u Međugorju prisutni i kvalitetni i u skladu s crkvenim propisima svi oblici pastoralne skrbi (liturgijske i paraliturgijske pobožnosti), a jedino problem vidi u najvećem i najvažnijem fenomenu – ispovijedi jer sadašnji broj svećenika nije dovoljan da bi zadovoljio potrebe vjernika.
U svojoj prošlotjednoj propovijedi na Veliku Gospu u Međugorju, 15. kolovoza, mons. Hoser čuvao se da ni jednom riječju ne spomene ni mjesto ni trenutačna događanja u njemu kao ni mjesnoga biskupa. Svoju propovijed posvetio je značenju uznesenja BDM na nebo dušom i tijelom. Spomenuo je samo Fatimu u kojoj je Gospa dolazila s Istoka i odlazila u pravcu Istoka, u pravcu odakle dolazi svjetlo. Možda će jednom tako netko moći u Fatimi reći iz kojeg pravca je Gospa došla u Međugorje! I ako je pak došla, u kojem je pravcu otišla?
I što sada? Kako riješiti problem koji stubokom dijeli crkvenu zajednicu? Hoće li biti potrebno čekati redovite promjene u mjesnoj Crkvi ili će se u Međugorju i nakon tih promjena i bez crkvenoga priznanja privatnih objava, tzv. međugorskih ukazanja, uz stalni nadzor apostolskih vizitatora nastaviti marijanska hodočašća u župu Međugorje? Koja je – da ne bude zabune – bez imalo fratarske pobune, a koju je (da su bile drukčije okolnosti) bilo očekivati, prešla pod izravnu upravu Svete Stolice.
Ostaje, dakle, na kraju nejasno: jesu li tim činom stavljanja župe Međugorje pod izravnu upravu Svete Stolice potvrđene tvrdnje biskupa Perića da je “posve jasno da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim pojavama i objavama” pa se time u Međugorju i nije mogla i da se ne može promicati “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji” i da su nedavne Hoserove pohvale pastoralne službe u Međugorju bile “diplomatske” i predstavljaju puko zamagljivanje stvarnoga stanja stvari samo da bi se župu uzelo od hercegovačkih fratara i stavilo pod izravnu upravu Svete Stolice kako bi se osiguralo “zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”, tek ćemo vidjeti. Ipak, moram priznati, prešutno prihvaćanje gubitka župe i svega onoga što je ta župa donosila i značila Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji puno govori.
Naime, na mrežnim stranicama te provincije (www.franjevci.info) nema ni jedne jedine riječi o dolasku mons. Hosera u Međugorje, a kamoli o “veselju” ili “ljutnji” zbog stavljanja župe Međugorje pod izravnu vatikansku upravu.
Zahvalni smo Svetomu Ocu što je prepoznao Međugorje na zemljovidu Katoličke crkve
Dugačak članak ali bezvezan dokazuje da pisac članka nikada nije bio u Međugorju. Bio sam prvi puta 1981 tamo. Poslije još nekoliko puta do danas. To se zove čudo i tko ga nije vidio može samo napamet naklapati. Od obične šikare pred crkvom i par kučica danas je to velegrad. To nemaš šta priznavati jer to je priznato. Navesti ču samo jedan primjer. U Ludbregu svetište predragocijene krvi Isusove priznato je Papinskom bulom. U Međugorje dođe više hodočasnika u dva tjedna iz cijeloga svijeta nego u Ludbreg kroz čitavu godinu. Da postoji "rat" između biskupa i fratara i to je istina. Ne treba brinuti, u Međugorje će i dalje dolaziti hodočasnici iz čitavoga svijeta sve dalje sve više. To se više nikada zaustaviti ne može. Kada UDBA to nije uspjela a tko može?