Naslovnica Premium Analize i intervjui

Griješe oni koji misle da moj Tihomir neće biti samostalan. Čvrst je i ima svoje ja, kad nešto odluči, ide do kraja

Večernji list u kanadskom domu Tihomira Oreškovića u kojemu nam je majka mandatara hrvatske Vlade ispričala obiteljsku povijest
17. siječnja 2016. u 11:26 0 komentara 30631 prikaza
Tihomir Orešković
Foto: Marija Barać Jandrić
Pogledajte galeriju 1/9

Gospođa Đurđa Orešković dočekala nas je s osmijehom na vratima svojega doma u Stoney Creekukanadskom gradu s nešto više od 60 tisuća stanovnika, smještenom sat vožnje od Toronta prema Nijagari, u neposrednoj blizini Hamiltona. Prostrana obiteljska kuća mirisala je na domaće kolače i kavu.

Sagrađena je 1977., a četveročlana obitelj Orešković u nju se uselila kad je Tihomiru, mandataru hrvatske Vlade i budućem premijeru, bilo deset godina. Tu su sinovi Tihomir i mlađi Eddy odrasli i živjeli dok se nisu osamostalili. U svakoj prostoriji obiteljske fotografije i pokoji suvenir iz Hrvatske. Šestinski kišobrani, keramički tanjuri i zidni sat iz Rukotvorina u Ilici, zatim pregača za kuhanje s natpisom “Croatia”, kuharica s naslovom “Hrvatska za stolom”... Sve je ukusno, uredno i lijepo. Vrata hladnjaka pretvorena su u obiteljski album kao kod svake bake u Kanadi koja ima osmero unučadi i gdje je kuhinja središte doma. Fotografije unuka, snaha i sinova, obiteljske prigode, rođendani, vjenčanja, noć vještica, samo ta vrata simboličko su putovanje u intimnu povijest ove obitelji.

Pitamo je što je Tihomir volio jesti kao dijete. – Uvijek je jako volio hot-dogs. I danas poželi pojesti običan hot-dog – odgovara uz smijeh. – I am blessed – kaže na engleskom i nastavlja na hrvatskom: – što imam tako divnu obitelj, snahe, sinove i unuke.

Gospođa Đurđa, Zagrepčanka koja vuče podrijetlo iz Međimurja, sada je u mirovini i živi sama u kući; muž Dane, rođen 1940. u Lici, umro je prije deset godina. Često provodi vrijeme sa sinom Eddyjem i njegovom obitelji. Obojica sinova imaju po četvero djece, tako da se baka nikada ne osjeća osamljeno. Mlađi sin s obitelji živi nedaleko od nje pa se često posjećuju, pomažu jedni drugima i provode dosta vremena zajedno. Ponosno nam pokazuje uređenu šupu u vrtu koju joj je Eddy napravio za vrtne alate i slične potrepštine. Kaže da je sretna majka i da se osjeća „blessed” (blagoslovljena) svojom djecom. – Ponosim se obojicom jer su pošteni i vrijedni – veli nam. Češće joj nedostaju Tihomir i njegova obitelj jer su često putovali i živjeli u inozemstvu, počevši od Južne Amerike do Izraela i sada Europe. S Tihomirom najviše komunicira telefonski, no kaže kako je u posljednje vrijeme teško doći do njega zbog obveza koje ima kao mandatar.

Dok nam je donosila kavu na stol u ugodnoj dnevnoj sobi, pitali smo je kako je doživjela informaciju da je njezin sin mandatar i vjerojatno budući hrvatski premijer. – Bila sam uzbuđena, malo sam podrhtavala – odgovara blago se smiješeći. – Bila sam istovremeno i vesela i zabrinuta. Velika je to čast, ne bih nikada mogla ni sanjati takvo što.

Kada ste doznali za tu informaciju i kako?

– Tiho me nazvao i rekao: „Želim ti prvi reći, da ne bi čula od drugih.”

Znači, niste znali što se sprema?

– Ne, nisam. On mi ništa nije govorio o tome prije, tako da sam bila jako iznenađena. Njihov zagrebački stan renovirao se cijelo ljeto, uselili su se za Božić. Zvala sam ga dan prije imenovanja i ništa mi nije kazao. Bila sam kod drugog sina u kući kad me je nazvao pa smo svi doznali istovremeno.

Kako su reagirali vaš drugi sin i njegova obitelj?

– Bili su ponosni, uzbuđeni i veseli. Sedmogodišnja Eddyjeva kći pitala je znači li to da ćemo mi sada biti jako važni. Svi smo se nasmijali.

Što ste Tihomiru rekli, jeste li mu štogod savjetovali?

– Prvo sam rekla: God help you, sine, I will pray for you. (Neka ti Bog pomogne, a ja ću se moliti za tebe, nap.a.) Uvijek sam ga učila da bude iskren i pošten jer je to najvažnije u životu.

Doimate se pomalo zabrinutom. Što vas najviše zabrinjava?

– Pa, to mu baš i nije trebalo. Imao je lijep posao, dolazio je često k meni doma, a sad ga vidim samo na televiziji. Sada samo ima glavobolju. Nema privatnosti, sve se zna, prati, sluša, izloženi su i on i obitelj. Svi se državnici u četiri godine postaraju; vidite Obamu i Clintona.

Čujete li se često?

– Sada u ovo vrijeme ne, jer je jako zauzet. Ali u normalnim okolnostima da, čujemo se. Voli doći doma, voli sve pregledati u kući... Jako se opusti kad dođe. Tu, ova kuća u kojoj sam ja već 40 godina, naš je obiteljski dom. U njemu se moja djeca i sada njihove obitelji uvijek osjećaju dobro.

Kako doživljavate kritike dijela hrvatskih medija, koji pišu da Tihomir neće biti samostalan, da će biti u sjeni predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka jer nema političkog iskustva? Hoće li on uopće dopustiti da mu položaj u Vladi bude takav?

– Moj Tiho često je putovao u Zagreb. Gotovo svake godine, a poslije i češće. I to ne samo poslom. Živjeli su u Šestinama nekoliko godina. Upoznali su ljude, poznaju situaciju u Hrvatskoj jako dobro. Griješe oni koji misle da on neće biti svoj. On je uvijek bio svoj već i kao dijete.

U čemu je Tihomir posebno jak?

– Kad nešto hoće, on to i postigne. Ništa mu nije teško, bilo da se radi o nečemu velikom ili nečemu malom. Na primjer, on voli kuhati i ako u hladnjaku nema što mu treba, sam ode i kupi, ne čeka i ne traži da drugi za njega to učine. Pakira se sam kad putuje. Veoma je samostalan. Voli izazove i voli učiti. Bio je dobar u školi. Brzo je učio, nije bio štreber, jednom pročita i zapamti.

Osim toga, bio je popularan u društvu, prijatelji su ga jako voljeli. Uvijek su bili tu, igrali košarku ispred kuće. Jako voli košarku i nogomet. Ima još prijatelje iz djetinjstva. Lojalan je i čuva prijateljstva. Ovih dana zovu i šalju čestitke iz Clevelanda, Toronta, Hercegovine... S nekima je išao u školu, a s nekima je igrao nogomet u hrvatskom dječjem nogometnom klubu. Susjeda mi je jučer donijela cvijeće. Prijatelj iz djetinjstva napisao mu je dirljivo pismo i molio me da mu ga uručim kad ga vidim. Telefon mi stalno zvoni, ljudi se odasvud javljaju da požele sreću.

Što mislite, zašto je Tihomir prihvatio ponudu da bude mandatar, a poslije i premijer?

– Ne znam. Možda mi Hrvati izvan Hrvatske imamo neku ljubav prema Hrvatskoj koja idealizira sve, pa želimo i mislimo da možemo pomoći. To je uvijek tako bilo. I prije rata, i za vrijeme rata, i sad poslije. Možda je to Hrvatima u Hrvatskoj nerazumljivo, ali tako smo svi mi odgajali svoju djecu. Čast je to velika, ali nije tu dužnost prihvatio radi časti. On tamo živi i dobro poznaje situaciju. Zašto smo takvi da ne prihvaćamo nikoga izvana? I Marija Jurić Zagorka osjetila je to na vlastitoj koži kad se vratila iz Mađarske. “Samo pokvarenjaci ne žele vjerovati u poštenje i dobrotu”, rekla je ta velika žena.

Što Tihomir, prema vašem mišljenju, može najviše učiniti?

– Situacija je dolje u Hrvatskoj teška. Željela bih da nešto učini, možda može najviše postići u financijama jer je u tom području jak. Bez dobre ekonomije nema posla i mladi odlaze.

Tko mu je najveća podrška?

– Ima najveću podršku od svoje žene. To je jako važno. Vjeruje u njega. Rekla mi je jednom da Bog za njega ima još planova. Ona mu je najvažniji stup potpore. A on ima svoje ja, kad nešto odluči, ide do kraja. Mislim da je dolje u Hrvatskoj puno naučio u ovo kratko vrijeme.

Gdje su se Tihomir i Sanja sreli?

– Sreli su se i zaljubili u Kanadi, i ona ga je podržavala od prvoga dana. Pratila ga je kamo god je trebalo ići, od Južne Amerike do Izraela, ali je silno željela da se kao obitelj skrase u Hrvatskoj. I kad se mali rodio u Zagrebu prije šest godina, bila je presretna i zahvalila je Tihomiru što ju je doveo natrag u Hrvatsku. Tada su odlučili ostati. Kao obitelj su tim, i čvrsti su. To je sve zbog njegove žene, ona je jaka i čestito odgaja djecu. Među njima ima puno ljubavi i poštovanja.

Mislite li da će njihova djeca ostati u Hrvatskoj?

– Mislim da hoće. Svi vole Zagreb. Tamo rastu, žive, idu u školu. Najstarija kći premjestila se sa prestižnog McGilla u Kanadi na Medicinu u Zagrebu. I to nešto govori.

Kad ste zadnji put posjetili Hrvatsku?

– Bila sam najmlađem Tihomirovu djetetu na krštenju u Zagrebu. Bilo je emotivno. Tihomir je, nakon što je nazdravio malome, sljedeću zdravicu uputio pokojnom ocu Dani. Jako je volio i poštovao oca.

Kada ste i zašto došli u Kanadu?

– Došli smo 1967. Tada je puno ljudi odlazilo u Kanadu, Australiju i Njemačku. Mi smo odlučili otići u Kanadu s nekoliko drugih obitelji koje smo poznavali. Došli smo uz pomoć Caritasa. Obitelji koje su tako došle ovamo držale su se skupa te se i danas druže i pričaju o tim danima kad se sretnu.

Je li vas na odlazak možda ponukala politička klima u tadašnjoj Jugoslaviji?

– Nije. Bili smo mladi, a kad ste mladi, život je lijep sam po sebi. Moj muž, koji je radio u OKI-ju kao kemijski inženjer, prijavio se za stan, kako je to tada bilo, i čekali smo pet godina. I ništa. Ja sam radila u DTR-u (Domaća tvornica rublja, nap.a.). Bilo nas je puno u kući, Tihomir se rodio, trebali smo svoj dom.

Jeste li se ikad poželjeli vratiti?

– Prvih pet godina moj muž nikako nije mogao prihvatiti Kanadu. Molio je svog brata da mu pomogne naći zemljište u Zagrebu na kojem bi mogao sagraditi nešto i vratiti se. No kad smo išli u posjet Hrvatskoj 1971., tada je shvatio i odlučio da je ipak bolje ostati u Kanadi. Trebalo mu je pet godina da se navikne na Kanadu. Tu smo stekli puno kumova, jer nismo imali šire obitelji. Vezali smo se kumstvima.

Jeste li često putovali kući u Hrvatsku?

– Nakon što smo sagradili ovu kuću, nismo išli deset godina. Uzeli smo ogroman kredit, djeci je trebalo omogućiti puno toga, a putovanja su skupa i jednostavno nismo mogli ići. Tako je bilo tada.

Kad planirate ponovno u Hrvatsku?

– Vjerojatno na proljeće. Idem vidjeti unučad, dugo ih nisam vidjela. Iako, putovanje me zamara.

Kako se družite kao obitelj?

– Sad nas je puno. Oba sina imaju po četvero djece. Premjestila sam blagovaonicu u dnevnu sobu da ima više mjesta i da svi možemo za stol. Zadnji put bili smo gotovo svi na okupu na Sve svete i na Dušni dan. Išli smo na groblje, a poslije u restoran na ručak.

Oba vaša sina oženjena su Hrvaticama. Njeguje li i mlađi sin hrvatski duh u svom domu i obitelji?

– Naravno. I djeca im idu u hrvatsku dopunsku školu. Ponose se svojim porijeklom.

Čega se volite prisjetiti iz Tihomirova djetinjstva, kojih trenutaka?

– Kad je išao u hrvatsku školu, za Majčin dan naučila sam ga pjesmicu „Mati” na hrvatskom. I danas je zna izrecitirati, a voli da mu je ja izrecitiram.

Ta pjesmica počinje ovako: „Bila je lijepa kao blistava zora, kao svijetla rosa u travi što se blista, kao veliki biser iz dubine mora, kao sve što je lijepo uz srce priraslo moje...” Na nježan način govori o ljubavi djeteta prema majci. Pjesmicu je napisala moja školska kolegica, i toliko je bila lijepa da sam je zapamtila i puno kasnije prenijela svom Tihi.

Mi smo djeci prenosili osjećaj za hrvatski jezik i kulturu. To nas veže s njima.

Kako ste doživjeli rat u Hrvatskoj?

– Kao i mnoge druge hrvatske obitelji, pratili smo vijesti i zajedno gledali reportaže, bili smo aktivni na razne načine. Prikupljala se i slala pomoć. Moj muž Dane bio je vrlo aktivan u lokalnoj zajednici.

Razmišljate li o povratku sad kad vam je stariji sin u Hrvatskoj?

– Imam tu još jednog sina i njegovu obitelj. I moj pokojni Dane pokopan je tu. Za sada se ne mislim seliti. Ova je kuća i dom moje djece i njihovih obitelji sve dok sam ja tu.

Vidim da imate nekoliko brojeva Večernjeg lista i primjerak časopisa Gloria, koji su pisali o Tihomiru kad se prihvatio politike.

Pratite li hrvatske medije?

– Uglavnom pratim Hrvatsku televiziju preko satelitske antene. Nemam računalo, ne pratim internet, a i ne želim uvijek čuti negativne komentare. Ponekad mi donesu hrvatske novine i magazine. Malo toga dođe u Hamilton i brzo se rasproda. Kad već spominjemo tisak, postoji jedna zanimljivost koja je vezana uz moju obitelj. Moj otac, a Tihomirov i Eddyjev djed Franjo Ladić, bio je poznati Vjesnikov ulični prodavač novina. Njegove parole koje je uzvikivao da bi zabavio i privukao kupce bile su čuvene. Eto, korijeni sežu duboko.

Bez obzira na to što se, kao i svi ostali doseljenici, povremeno koristite engleskim frazama, hrvatski vam nije iskvaren. Kako ste doživjeli to što neki u Hrvatskoj zamjeraju Tihomiru lošije znanje hrvatskoga jezika?

– Kod nas se u kući stalno govorio hrvatski. Međutim, djeca su se školovala na engleskom i normalno je da puno bolje govore taj jezik. To je još nešto što neki Hrvati u Hrvatskoj ne razumiju do kraja pa su vrlo kritični. Kad bi oni samo znali koliko se mnogi roditelji i djeca ovdje trude i koliko ulažu da sačuvaju svoj identitet. Tihomiru zamjeraju zbog toga što ljude oslovljava sa „ti”, a na engleskom je to normalno. Trebat će mu malo vremena da ispolira svoj hrvatski, koji i nije tako loš kako neki misle. Kad smo mi došli u Kanadu, trebalo je učiti jezik ispočetka. No samo je jedan član obitelji imao pravo na plaćenu školu engleskoga, i pohađao ju je moj muž. On je poslije radio kao kemijski inženjer, a ja jedno vrijeme u tvornici čarapa, no poslije sam radila u bolnici sve do mirovine.

U jednom trenutku naš je razgovor prekinula zvonjava telefona. Javila se automatska sekretarica. Glas na sekretarici bio je Tihomirov. Gospođu Đurđu, blagu i toplu ženu koja nam je otvorila svoj dom i dušu, upitali smo boji li se da bi ovaj intervju mogao naštetiti njezinu sinu.

– Ne. Sve što sam rekla istina je, a ja se ne bojim govoriti istinu. Tako je kako je.

>>'Šteta što Zoran Milanović nije bio za suradnju. S Tihomirom Oreškovićem već jesam u partnerstvu'

>>Tihomir Orešković: Sve što nije strateško treba privatizirati

Ilustracija
VAŽNO
Imate atmosferski bojler? Ovo su neke stvari na koje treba paziti kako biste izbjegli tragične posljedice

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.