Vizite su prošle, liječnici otišli u operacijske sale i ambulante, a na odjelima urologije i traumatologije Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj uz krevete malih pacijenata, koji čekaju svoj red na operaciju ili se oporavljaju nakon nje, ostale su „tete u plavom“. Iz nekoliko soba do nas dopire dječji smijeh i plač, a medicinske sestre jure hodnicima ne bi li stigle ispuniti svaku dječju “želju”.
Teško se ne vezati
– Da, tako je svaki dan – sa smiješkom nam je, dok je žurno nosila kahlicu u jednu od soba, rekla medicinska sestra Ivana Putanec (31) koja je upravo stigla u jutarnju smjenu.
Nikada, kaže, dok nježno prilazi krevetiću trogodišnjaka, nije poželjela neki drugi posao, a raditi je počela odmah nakon srednje škole.
–- Tu na odjelu, srećom, ne dolaze često djeca koja su teško bolesna, što me još strašno pogađa. S ovog odjela ih većina, nakon manjih operacija, brzo odlazi kućama – priznala je mlada Ivana Putanec.
Zna se, otkriva, dogoditi da neke manje operacije trebaju i djeca koja zbog svojih bolesti praktično žive u Klaićevoj, a to onda postaje teško.
– Vežem se, htjela ja to ili ne, i kad nam ta djeca odu... teško je. Pa mi smo s njima i danju i noću – tiho je rekla Ivana i već u sljedećem trenutku dobila poziv da se pojavi u operacijskoj sali jer je jedno dijete operirano i treba ga odvesti u njegov krevet.
Nakon samo nekoliko minuta Ivana se pojavila gurajući kolica s uspavanom djevojčicom i uz pomoć kolegice je smjestila u krevet dok su zabrinuti roditelji već čekali da uđu u sobu u kojoj će pričekati njezino buđenje. – Roditelji su na neki način naši “drugi pacijenti”. Ne reagiraju svi jednako na to da im dijete treba operaciju i da ga moraju ostaviti u bolnici – objašnjava I. Putanec.
Niske plaće
Neki su tihi, neki su nervozni, u šoku i panici pa viču, otkriva, a sestre se onda trude udovoljiti i njima, smiriti ih i pomoći da se opuste. Pogled nam je pao na roditelje jedne bebe koji su se, neprestano zapitkujući sestre, nervozno vrzmali iznad krevetića u kojem se dijete počelo buditi nakon anestezije.
A na drugom kraju okruglog atrija koji dijeli odjel urologije od traumatološkog medicinski tehničar Filip Bernardić (21) bio je zauzet u sobi za previjanje.
On je oduvijek želio raditi to što radi i nikad nije poželio raditi nešto drugo. Od prvog dana radi u Klaićevoj i jedini mu je plan i želja da nakon stečenog iskustva sadašnji odjel zamijeni operacijskom salom.
– To ide polako i znam da imam šanse, no priliku za rad u sali dobiju samo najbolji tehničari i sestre pa se i te kako trudim – priznao nam je taj simpatični i veseli mladić.
Smatra da bi plaće medicinskih sestara trebale biti daleko veće jer, kad liječnici odu, s djecom 24 sata ostaju sestre. Ipak, ne žali se na svoju plaću.
– Ma, to je tako! Neke se stvari mijenjaju polako. Za sve treba vremena – strpljivo zaključuje Bernardić, a kad se iz susjedne sobe začuo plač, i on se brzo udaljio. Dok sam gledala kako nježno, s očinskim strpljenjem, taj mladić prilazi krevetiću dječaka koji je večer ranije u bolnicu stigao nakon prometne nesreće, gotovo sam zaboravila da mu je samo 21 godina i da, kad skine plavu odoru, živi kao i svi njegovi vršnjaci – punim plućima.
MEDICINSKE SESTRE
Uvijek uz one kojima su najviše potrebni
Vizite su prošle, liječnici otišli u operacijske sale i ambulante, a uz krevete malih pacijenata ostale su „tete u plavom“.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
