U ponedjeljak, 29. rujna u galeriji Kaptol otvara se izložba "It's a man's world" Vladimire Spindler, u kojem umjetnica predstavlja 22 portreta umjetnika koje je tijekom godina fotografirala. Osim što se radi o prvoj fotografskoj izložbi u galeriji poznatoj po izlaganju slika i skulptura, ova je izložba zanimljiva i jer u eri u kojoj se čini da se gotovo svi bave ženama, u prvi plan stavlja – muškarce. O motivaciji za izložbu razgovarali smo s ovom izvanrednom fotografkinjom i filmašicom.
Zanimljivo je u današnjem svijetu vidjeti izložbu posvećenu isključivo portretima muškaraca. Kako je došlo do toga?
Puno sam fotografirala na filmskim setovima, u kazalištu, na ulici… i shvatila da imam velik opus muških umjetnika. Gdje god da sam, pozornost mi estetski privlače žene, ali umjetnički me mnogo više privlače muškarci. Ima nešto u njihovu gardu što je za fotografiju jako zanimljivo. Darko Petrinjak, primjerice, već je zreli gospodin i jedan od naših najpoznatijih gitarista s vrlo karakterističnim šarmom. Tu je i producent Ivan Maloča iz Interfilma, čiji me snažno muževan gard zaintrigirao. Izložba je presjek tih radova, u njoj su i stariji i mlađi muškarci različitih fizičkih karakteristika, ali ono što im je zajedničko jest nešto što mi kažu da je zapravo odlika mojeg rada, a to je da mi ljudi uvijek ispadnu lijepo. Mislim da je to zbog moje velike ljubavi prema svemu što hoda na dvije noge – bila to slavna osoba, nepoznati prolaznik ili prijatelj.
Kako ste završili u galeriji Kaptol, u kojoj se nismo naviknuli gledati fotografe?
Igrom slučaja poslala sam svoje radove vlasnici galerije Luciji Jerić. Kada je pogledala moje fotke, nazvala me i rekla: "Totalno si me kupila. Ti si prva fotografkinja koja će tu izlagati." Oni su, naime, galerija koja se sama financira, nikada nisu imali fotografsku izložbu jer se slikari i kipari bolje prodaju. Kako sam joj poslala nekoliko mapa, pitala me što bih od toga voljela izložiti, a ja sam odmah rekla – dečke. Osjetila sam da je došlo vrijeme za to.
Krenuli ste od 90 portreta, kako ste na kraju odabrali upravo ove koje predstavljate?
Najgore je bilo birati. To je kao kad snimaš film i htio bi u njega staviti svašta, a onda se suočiš s realitetom montaže. Ili kad se nadahnuto raspisuješ pa ti kažu da imaš samo dvije kartice teksta. Najradije bih stavila svih devedeset, ali zbog ograničenosti prostora morali smo se svesti na mnogo manju brojku, pa sam odabrala 22 jer vjerujem da je dva moj sretan broj. Lucija mi je pomogla odabrati portrete i to je bio jako težak kompromis – da u dvadeset i dva rada pokažem umjetnike kako ih ja vidim. Naravno, postojao je i financijski faktor. Imala sam sreću da mi je Emmezeta pokrila troškove izrade fotografija i okvira, što nam je omogućilo da idemo na veće formate i to sada izgleda jako dobro.
Što nam govorite naslovom izložbe?
Koncept je da sam žena koja ne inzistira na feminizmu iako sam itekako samosvjesna i svjesna da živim u muškom svijetu. Što god mi željele i voljele, činjenica je da su oni i dalje dominantni. Htjela sam da ime izložbe malo provocira: prepoznajem da je ovo muški svijet, ali ja u tom svijetu pronalazim muze.
Na izložbi imate i nažalost pokojnog oca i sina, Arsena i Matiju Dedića?
Arsenova fotografija jedna mi je od najdražih. Nastala je u jednom intimnom razgovoru kod njega doma i zauvijek ću je tako pamtiti. A trenutak u kojem sam slikala Matiju bio je poseban: svirao je s tatom, bio je to jedan od njihovih zadnjih koncerata. Hvatala sam ga teleobjektivom iz publike i vidjela da je imao te izbuljene, pomalo lude oči. Neobičan je to portret, nije nužno laskav, ali ima nešto posebno. Nakon užasne vijesti o njegovoj smrti nisam bila sigurna trebam li ga izložiti. Konzultirala sam članove obitelji i objasnila da je izbor fotografija napravljen prije tragedije, kako ne bi ispalo da iskorištavam pokojnika. Na kraju smo zaključili da je lijepo da su njih dvojica tu jedan do drugoga.
Poznavajući vas, dok radite jedan projekt, druga dva se kuhaju. Znate li što će biti nakon ovoga?
U studenome ću imati još jednu izložbu – to će mi biti četvrta ove godine – u galeriji Kupola. Bit će to apstraktni radovi Zagreba, u najmanjem formatu koji se mogao otisnuti. Naime, primijetila sam da ljudi često odu na izložbu i samo letimično pogledaju radove. Ovi će ih prisiliti da priđu bliže, pogledaju ih i možda osjete ono što sam ja osjetila. Primijetit ćete da je kod mene uvijek važan koncept. Primjerice, kada sam radila izložbu "Razglednice djetinjstva", doista sam napravila razglednice koje su ljudi mogli kupiti. Svaka je izložba, baš kao i priča, drukčija. Volim se potruditi da napravim nešto posebno i nadam se da se to vidi.
Otvori KEKS Pay
