Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Žalosti me što se zajedništvo u nevolji s početka pandemije, pretvara u borbu za moć i praznovjerje

Uskoro stiže njegov novi album, “Brisani prostor”, koji je stvorila ‘sretno sklopljena grupica ljudi koji se međusobno inspiriraju’. Razgovarali smo o uvjetima u kojima su pjesme nastajale, svijetu u kojem živimo, budućnosti od koje strahujemo i, naravno, o glazbi koju toliko volimo
23. studenoga 2020. u 14:59 2 komentara 6144 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Ove ne baš lijepe dane Darko Rundek provodi u Povljima na Braču. Kaže, masline nisu rodile, ali to ljudima ne pada preteško jer je lani bila izuzetno dobra berba. Bio je zato u berbi s druge strane Brača gdje ih ima. “Ulje je na vodi”, nabacuje na tu temu stih iz starog hita. Zadnjih tjedana vrijeme je na moru toplo i pretoplo za ovo doba godine. Pa iako na Braču, Rundek glazbeno ne miruje. Prije tjedan dana bio je budan više noću nego danju jer završavao je miks i mastering svojeg novog materijala “Brisani prostor”, koji u prodaju ide 7. prosinca.

Glazbene recenzije Rundek i Ekipa s “Brisanim prostorom” imaju album godine, zapravo, godina

Što ste to tako bajkovito, osim mora, pronašli na Braču?

Vladimir Nazor je na Braču pronašao mnoga mitska bića i ona su još uvijek tu kad znate gledati djetinjim očima. Osim toga, trud koji tvrdi brački kamen iziskuje da bi se samoodrživo preživjelo pravi je izazov. Nažalost, surovo iskorištavanje svijeta čiji smo dio, i ovdje je nimalo bajkovito. Kad se malo bolje pogleda, ima ljudi koji pod masline bacaju Cidokor (glifosat) za trovanje korova, koji naravno sparuši sve biljke na koje je bačen, kancerogen je za ljude, a uništava i kukce i gmazove, sve živo što tuda prođe pa onda ptice nemaju što jesti i tako lančano dalje... Većina modernih maslinara, za razliku od njihovih djedova, koristi umjetna gnojiva koja iscrpljuju tlo i truju podzemne vode. Gdje se smije i gdje se ne smije grade se kuće za iznajmljivanje, na sve više mjesta melju se suhozidi i gomile da bi se sadili vinogradi i masline u kojima više nema žižule, žuke, česmine, bajama, smokve, višnje, smilja, kadulje, ružmarina, lavande, manjige… Monokulture otimaju prostor cijeloj gami živih bića i uništavaju njihova staništa.

Strahujete li od koronavirusa?

Jeza me hvata kad gledam televiziju, domaće i svjetske informativne programe, s jedne strane patnja oboljelih, s druge strane kaos i socijalne tenzije posvuda. Mi smo u malom selu i teže nam se zaraziti. Uglavnom smo na otvorenom i ne srećemo mnogo ljudi. U dućan idem rijetko, samo po mineralnu i pivo, jedemo iz vrta i s male lokalne tržnice. A i to brižno dezinficiram kad donesem doma. U selu ima dosta starih ljudi i važno je o njima voditi računa da se virus ne prenese. Za sebe se ne bojim jer osim pomalo po godinama, nemam drugih predispozicija za razvijanje težih simptoma. Ali nikad se ne zna… Internetski pratimo diskusije i forume vezane uz pojam “degrowth”, odrast, novu misao o promjeni još uvijek dominantne, a neodržive paradigme rasta i potrošnje.

Što ste naučili iz ove pandemijske situacije?

Da kad im je i pred nosom, kao što je ova pandemija, ljudi ne vide njene dublje uzroke, ne preispituju vezu između našeg tretiranja životinja i divljine općenito s prelaskom koronavirusa na ljude. Ražalostilo me da se nada u solidarnost i zajedništvo u nevolji, koja se pojavila u početku pandemije, polagano pretvara u borbu za moć i praznovjerje. Propuštamo šansu da iz korone kao upozorenja izvučemo pouke o nužnim bitnim promjenama koje će se dogoditi, i već se događaju, htjeli mi to ili ne.

Usprkos općem pandemijskom hororu, s radom ne stajete. Bliži se izlazak dvostrukog EP-a “Brisani prostor”. Zašto dvostruki EP, a ne album?

Za mene je pojam albuma još uvijek vezan za vinilnu ploču koja ima A i B stranu. Na A stranama su obično bile pitkije pjesme namijenjene široj publici, a B strane su se obraćale bliskijoj publici, pažljivijim slušateljima i bile otvorenije eksperimentu i složenijim ili slojevitijim formama. Ta se dvostrukost na CD-u izgubila i dugo smo imali beskonačne nizove od petnaestak brojeva, ne bi li se tom količinom opravdao prijelaz na novi nosač zvuka i njegova viša cijena. I sam sam u tome sudjelovao. Tehničko ograničenje na dvadesetak minuta po strani na Haustorovim je albumima, primjerice, značilo ukupno osam do deset pjesama, i to još s predahom za okretanje ploče. I eto, konačno sam se domislio kako to iskustvo rekreirati u ovim novim uvjetima. Izdajemo dvostruki EP (extended play) pa su to dva CD-a sa po pet pjesama, koji čine jednu cjelinu. Na Deezeru ili nekom drugom streeming servisu bit će posebno “Brisani prostor” (EP1 DO) i “Brisani prostor” (EP2 OD). Ali, ne radi se samo o A i B strani, nego svaka od njih stvarno funkcionira kao poglavlje za sebe...

Prvi put od vremena Haustora, u bendu je još jedan autor, Roko Crnić iz sastava Porto Morto. Jeste li lako našli zajednički stvaralački jezik s autorom koji vam može biti sin?

Da, Roko je čak nešto mlađi od mog sina Vida, koji je također sudjelovao na pjesmi “New World”. Rokov i moj ukus, pristup pisanju i izvor inspiracije su vrlo bliski, a to više znači za suradnju od dobne bliskosti. Zajednički kreativni proces na glazbi i stihovima nisam imao još od suradnje sa Sacherom u Haustoru, a on uvijek donosi nešto više, otvorenije. Iako je Porto Morto Rokov matični bend, u Ekipi je bio član familije koliko i svi mi ostali. Svatko je priložio najbolje od sebe. Ana Kovačić raspjevala je svoj saksofon, a često ga i razvalila, zajedno sa starim pjesnikom na trubi Igorom Pavlicom. Silvio Bočić je osim što je sam sebe nadilazio na bubnjevima i gitari bio i začetnik nekoliko kompozicija, Miro Manojlović unio je svoju zaigranost i novu paletu na akustičnim i elektroničkim udaraljkama i vibrafonu. Roko pjeva i majstorski dere bas, a ja sam si dao oduška na električnoj gitari i u miksu i produkciji... Mi smo sretno sklopljena grupica ljudi koji se međusobno inspiriraju.

EP je najavio singl “Tko su svi ti ljudi” čiji je tekst inspiriran ljudskošću. Koja je uloga pojedinca u buđenju ljudskosti?

Ljudskost se njeguje odmalena, sve duhovne tradicije zasnovane su na obuzdavanju sebičnosti, njegovanju suosjećanja i priznavanju razina postojanja koje nas nadilaze. Nažalost, industrijska revolucija je mehanizirala odnos prema životu u svim njegovim vidovima. Pjesmu “Tko su svi ti ljudi” napisao je Roko Crnić i otvorena je raznim razumijevanjima. Pjevam je sa zadovoljstvom, imajući na umu mnoge “ja” s kojima se i sam borim. Sviđa mi se pitkost njezine muzičke forme u kontrastu s intrigantnim sadržajem.

Čuli smo i singl “Unutarnji glas” koji u tekstu zove na sudjelovanje u aktualnom trenutku. Kad ste prvi put čuli unutarnji glas i pokrenuli promjene?

Mene unutarnji glas zove na sudjelovanje u unutarnjem svijetu. Znate onu izreku, u unutrašnjosti Zemlje ima još jedna zemlja, samo puno veća od one vanjske. Čini mi se da općenito premalo pažnje i vremena posvećujemo svom unutarnjem svijetu koji nas puno više povezuje s tajanstvenom ogromnošću prostora u kojem prisutnost svakog od nas ima smisao i svrhu. Tek povezani sa svojim unutarnjim glasom možemo se stvarno okrenuti prema drugima i svemu što nas okružuje – mirisima, bojama i drugim bićima.

Svijet se drastično promijenio, kako će izgledati u budućnosti? Čujem da je vaša supruga očekivala i crnji scenarij.

Ništa se još nije drastično promijenilo. Što je god moglo, prešlo je na online, a „business as usual“ je na laganoj pauzi s nadom da će kad epidemija jenja ubaciti u dvostruku brzinu. Istina je da je Sanda očekivala i crnji scenarij, ali ovo je možda samo uvod u njega. O nama ovisi kako ćemo se s tim scenarijem nositi. „Brisani prostor“ u cjelini odražava tu atmosferu neizvjesnosti. Upravo je izašla knjiga francuskog kolapsologa Pabla Servignea, u izdanju Planetopije “I drugačiji kraj svijeta je moguć”, koju toplo preporučujem. Pablo Servigne i ljudi s kojima dijeli pristup promišljanju aktualne krize vrijedni su vaše pažnje.

Refren jedne od vaših pjesama je: “Nama ne treba ni vođa, ni guru, revolucija počinje u tanjuru...”. Pretpostavljam da mislite na činjenicu da ste i sami vegetarijanac, godinama upozoravate na klimatske promjene?

Ovom pitanju možemo pristupiti na tri načina. Prvi je sebičan, sa stajališta vlastitog zdravlja, jer mesno-mliječna prehrana, koja k tome uključuje i svu silu hormona i antibiotika kojima šopaju životinje u industrijskom uzgoju, loše djeluje na krvožilni sustav, zglobove i uzrok je mnogih tegoba i bolesti. Drugi je pristup u odnosu na cjelokupno funkcioniranje života na Zemlji jer je mesno-mliječna industrija jedan od glavnih uzroka deforestacije, sađenja monokultura za životinjsku prehranu, zagađenja voda, tla i proizvodnje stakleničkih plinova. Na mnogo manjim površinama s mnogo manje vode možemo uzgojiti dovoljno hrane za isti broj ljudi koji su na biljnoj prehrani. Treći pristup ima veze s ljudskošću koju ste već spomenuli, a čiji je osnovni dio suosjećanje. U ovom slučaju radi se o suosjećanju prema milijardama zatočenih i mučenih životinja od začeća do klanja koje završavaju u vašem tanjuru. Bilo kao meso, sir, jaja ili mlijeko. Znači da svjesni odnos prema vlastitom zdravlju, životu naše djece i etičkom integritetu počinje izborom onoga što jedete.

Na čemu će, po vašem mišljenju, biti zasnovano društvo budućnosti?

To djelomično ovisi i o nama ljudima. Ravnoteža života na Zemlji je očito poremećena iscrpljivanjem svih resursa i nastavak ovog načina života je neodrživ. Počnemo li smanjivati potrošnju energije i mnoštva nepotrebnih proizvoda i proizvodnju smeća koja iza njih ostaje, i pripremimo se kolektivno i solidarno na klimatske promjene koje su već počele i za sobom nose ekstremne vremenske prilike, poplave i suše, koje opet za sobom povlače manjak hrane i migracije, imamo šansu biti pošteđeni nasilja i barbarizma.

Koja je naša prava uloga na planetu?

Posrednici smo između svijeta svjesnosti i svijeta materije. Naša je posebnost u odnosu na druge životinje, mogućnost suosjećanja prema svim osjetilnim bićima, odnos prema misteriju smrti i prema sveukupnosti. Naša je uloga njegovati tu posebnost jer ona ima svoju svrhu u lancu postojanja, znali mi nju ili ne. Ako svojoj svrsi ne budemo služili, neće nas biti.

Bez koncerata glazbeni je svijet ostao bez glavnog izvora prihoda. Kakva je budućnost glazbene scene?

Pitanje je iz koje perspektive gledamo. Ako vjerujemo u budućnost i institucionalne i komercijalne kulture morat ćemo stisnuti zube i čekati bolja vremena. Ako predviđamo da će se postojeći sistem urušiti, onda moramo tragati za drukčijim oblicima umjetničkog rada i njegova dijeljenja s publikom. Glazba je način ljudskog izražavanja i komunikacije od pamtivijeka i što god se dogodilo ljudi će svirati, pjevati, slušati i slaviti, profesionalno ili ne.

Zacijelo vam je već dosadila glorifikacija novog vala, ali eto, nezaobilazno je pitanje koja vam je prva asocijacija kada se sjetite tog vremena?

Film „Sretno dijete“ i ona serija na televiziji koja rekreira tu scenu i vrijeme (Crno-bijeli svijet, nap. a.). Fantazmi i projekcije koje su oko novog vala stvorene prekrivaju mi autentično sjećanje na njega. Kad sve to razgrnem, mogu reći da sam sretan što sam mogao sudjelovati u jednom kreativnom duhu vremena.

Bili su to zvjezdani dani divljih koncerata, groupie djevojaka, najpoznatija od njih bila je Velika Tanja... Je li vam ikada slava radila o glavi?

Umrla je Velika Tanja. Zabrinuo bih se kad na bilo kojem koncertu u Europi ili Americi u publici ne bih spazio njezine velike crne oči i prosijedu kosu. Te su oči bile tužne i tople. Puno mi je značilo i njima pjevati. Tanja je koncertima davala poseban dignitet. Uglavnom, slavu nije lako nositi ni zbog odgovornosti prema onom što ona predstavlja, ni zbog stalne izloženosti, ni zbog umišljenosti kojoj se slavnima teško othrvati...

Diplomirali ste režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Jeste li požalili što ste se posvetili glazbi, a ne režiji?

Moja diploma glasi redatelj kazališta i radiofonije. Kazalištem se nisam puno bavio kao režiser, ali mi je kao kompozitoru primijenjene glazbe za kazalište i film taj studij puno pomogao u razumijevanju dramaturške funkcije glazbe. U Zagrebu, Parizu, Londonu, Ljubljani, Beogradu, Brisbaneu, napravio sam glazbu za više desetaka predstava, a potpisujem i mnogo filmske i TV glazbe. Ali zahvalan sam tom studiju prije svega što mi je omogućio baviti se radiorežijom. Tih desetak godina koliko sam bio član Dramskog programa Radio Zagreba bili su vrlo bogat i umjetnički izazovan period i što se tiče suradnje s radijskim kolegama i glumcima i što se tiče bavljenja umjetnošću zvuka. Moglo bi se dakle reći da su se muzika i režija proželi.

Ponovno se ozbiljno razmišlja o uvođenju vojnog roka, čak i u Švedskoj. Je li to baš potrebno?

Ja sam se svojedobno uspio osloboditi vojske i presretan sam zbog toga. Moram priznati da nisam mogao vjerovati kad je ukinut vojni rok, to mi je djelovalo kao prava revolucija. Ali eto vidite, moglo bi se dogoditi da ne potraje dugo.

Je li odlazak u Pariz 1991. bio prekretnica u vašem životu? Imali ste tada 35 godina i potpuno promijenili život... Neki vam nisu oprostili taj odlazak.

Godine 1990. i 1991. u Zagrebu su bile nepodnošljive. Pojavili su se luđaci koji su pred tisućama ljudi urlali gluposti na koje bi im se još prije par godina smijali ili ih strpali u ludnicu. Odjednom se više nitko nije usudio reći da je car gol. Taman je hipokrizija vezana uz KPJ ideologiju jenjala, kad se nova nacionalistička razmahala. Pokušavao sam napraviti s Caprijem i Zeksom novi album Haustora, „Dovitljivi mali čudaci“, ali nisu bila vremena za muzička istraživanja niti za poeziju u atmosferi uskogrudnosti i agresivnosti. U Parizu je 1991. rođen moj sin Vid i moje mjesto bilo je uz Sandu i njega. Ali svake godine dolazili smo u Hrvatsku. Posvetio sam se kazališnoj glazbi i činilo mi se da je s pjevanjem na rock-sceni gotovo. Nisam u tom trenutku za tim žalio. Ne znam što mi je u tome itko imao zamjeriti ili ne oprostiti.

Poseban projekt kojim ste se bavili u to ratno vrijeme bio je antiratni Radio Brod. Usred Jadrana na brodu od šezdesetak metara s tridesetmetarskom antenom emitirali ste program teleksom povezani s novinskim agencijama.

Na tom radiobrodu bio sam muzički urednik. Pitam se i danas kakve posljedice mogu imati od višemjesečne izloženosti zračenju te antene koja je imala dovoljno snage da dobacuje program stotine kilometara. Jedna od funkcija tog programa bila je povezivanje ratnim operacijama razdvojenih obitelji. Osim prijenosnih radiostanica koje su pomagale u tom povezivanju nismo imali drugih kontakata sa slušateljima, pa smo se pomalo osjećali u zrakopraznom prostoru. Ali višemjesečni život na otvorenom moru omogućio je susrete s kitovima, dupinima, morskim psima, planktonima, ogromnim jatima tuna i prirodnim silama koje su bile nevjerojatno iskustvo. Bio je tu i američki nosač aviona, prijetnje torpedima i jeza od onoga što se događalo našim potencijalnim slušateljima.

Mirko Ilić o skandalu u Zagrebu Na izložbi tolerancije da netko želi nečiju smrt! To mi se događa samo u istočnoj Europi

Nacionalisti se kod nas vole baviti kulturom, jeste li to osjetili i sami na svojoj koži?

Nisam. Srećom je moje hrvatsko porijeklo neupitno pa me nitko nije mogao napadati po toj osnovi, kao što mnoge druge jesu. Nisam ravnodušan prema onom nečem tajanstvenom po čemu sam ja Hrvat, ali to sigurno nije domoljubna parada niti oholost prema drugima, tko god oni bili.

Koja je budućnost ljevice u Hrvatskoj, koja danas praktički ne postoji?

Ni ljevica ni desnica u većini današnjih takozvanih zrelih demokracija ne znače više ništa. Na vlasti se smjenjuju dvije partije ili dva bloka koji ništa bitno ne mijenjaju u funkcioniranju sustava. Ovo više nije vrijeme ideologija, one pripadaju industrijskoj civilizaciji koja se upravo raspada. U lokalnim i regionalnim ljudskim zajednicama svijeta poremećene klime u kojem svakodnevno izumire mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta, znanje i mudrost bit će jedini kriterij točnog vodstva. Odrast, smanjivanje, koji je jedini konstruktivni smjer, traži solidarnost i nemoguće je k njemu krenuti bez smanjivanja socijalnih razlika, sloge i povjerenja.

Kako komentirate europsku politiku zaštite granica i odnos prema migrantima?

Možda sam loše informiran, ali čini mi se da u tome ne postoji suvisli strateški plan iz kojeg bi proizlazila suvisla europska politika. Migranti dolaze iz bivših kolonija europskih država, koje ne samo da i dalje eksploatiraju nego u njima i siju nesigurnost i kaos, kao na primjer intervencijama u Libiji i Siriji. Kad se tome pribroji dezertifikacija u Africi, suše na Bliskom istoku, kao primjerice četiri sušne godine koje su sirijska sela ostavile bez hrane i pokrenula unutarnje migracije u Siriji, posljedice klimatskih promjena koje će pokrenuti nove migracije, jasno je da bi se suvisla migracijska politika trebala baviti uzrocima, i tako dovesti u pitanje temelje dosadašnjeg funkcioniranja.

Kamo uopće usmjeriti pogled kako bismo pronašli tračak optimizma?

Prema promjeni. Pogledajte na netu Održivi život, Zero waste Croatia, Manje smeća više sreće, ZMAG, to su sve inicijative ljudi koji sami utjelovljuju promjenu navika i načina života inspirirajući i druge da krenu u tom smjeru. Optimizam i radost dolaze iz smislene akcije, ali i slušanja unutarnjeg glasa. Prvo trebamo vidjeti kako stvari realno stoje. Pa onda razmisliti, iskušavati kako vratiti ravnotežu i poštovanje na ovom ograničenom planetu čiju smo biosferu doveli na rub propasti uzimajući zdravo za gotovo jednu od klimatski najstabilnijih epoha, holocen, čiju stabilnost u velikoj mjeri trebamo zahvaliti čudesnom tkanju života u kojem svaka vrsta ima svoju ulogu i mjesto. To razmišljanje, iskušavanje, usklađivanje je pothvat koji može biti radostan i nadahnjujući. Umjesto da nakon milijun godina neki novi, rosni ljudski rod odčita u slojevima stijena jedan kratak period šestog velikog izumiranja vrsta nazvan antropocen.

Mnogi ne znaju da ste Zagorac. Koliko vas je to obilježilo, po čemu pamtite odrastanje?

Prvo kaj mi pada na pamet je jedan moćan trenutak kad smo došli snimati album “U širokom svijetu” u jednoj kuriji u Bedekovčini i kad sam nakon dugog bivanja u Parizu, Zagrebu i gdje sve ne, izišao iz auta i osjetio vlažni miris zagorske ilovače. Prema njemu su odjeknule sve moje stanice. Taj me miris obilježio. Od šeste godine živio sam u Zagrebu. Kad sam prvi put sreo kolege prvaše nisu me baš razumjeli jer sam govorio kajkavski. Štokavski je prvi strani jezik koji sam naučio. Ali još dugo odlazili smo svaki vikend bakama i dedi u Bočake i pomagali im u većim radovima. Nisam uvijek bio sretan zbog toga, osobito kad su mi kao adolescentu počele faliti subotnje večeri u gradu.

Blago iz Opatičke Majstorski prikazi hrvatske povijesti zbog potresa završili izloženi u Klovićevim dvorima

Jeste li u godinama kada preslagujete sjećanja?

Ne preslagujem sjećanja. Nisam još došao u te godine. Sporo mi to ide. Sjećanja su mi prava ropotarnica. Dobro posložena sjećanja bi sigurno bila od pomoći da budem prisutan u ovom trenutku, ali ja kao svaki Slaven, kampanjac, prema toj prisutnosti tražim prečice. Sve me više zanima nešto što je izvan vremena.

U kojem momentu muškarac postaje prestar za čekanje kao u „Apokalipsu“?

Kad kucne čas. Kad izađe na “Brisani prostor”.

ČULA JE I BOLJIH
Josipa Lisac o izvedbi himne Lady Gage: 'Nije ona tako strašna pjevačica'
HUB
Napravite prvi korak
Financijske poteškoće moguće je riješiti
  • nordic:

    Apokalipso svirajuuu. Mega Hit koji paše nekako ovoj godini. 💪 Drž se.

  • spremni0:

    zjeeev zadnji put kad sam bio na koncertu u VIBu zamalo sam zaspao, dosadno kao i ovaj razgovor