Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Vratili su se neki arhaični stavovi, prevladava neokonzervativizam, a gluma, laž i prijetvornost su svuda

On je treći slikar u obitelji – i otac i djed bili su umjetnici. Danas, nakon 30 godina rada ima se za čime osvrnuti, no ključan je bio odlazak u Japan na postdiplomski studij kao prvi slikar iz Hrvatske, stipendirala ga je japanska vlada vidjevši njegove radove. Lani je uvršten među 10 vodećih suvremenih svjetskih slikara tušem, i to kao jedini neazijac, što je jedan od najvećih uspjeha hrvatskog slikarstva od osamostaljenja do danas.
12. kolovoza 2020. u 16:02 0 komentara 666 prikaza
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Dan je tek počeo, ali već je vruće. Dovoljno da se male oaze hladovine ispod jablanova na obali Korane ispune ranim kupačima: umirovljenicima i klincima kojima je, hvala bogu, završila škola. No, osvjetljenje je baš sada idealno. Tako misli karlovački akademski slikar Alfred Freddy Krupa kojemu su karlovačke rijeke velika inspiracija.

Prljave tajne Simone de Beauvoir Nije držala do higijene, zavodila je maloljetne učenice, a ljubavnicu je i posvojila

– Ne mogu im pobjeći, Kupa ili Korana, to su rijeke koje me inspiriraju, na čijim obalama najčešće slikam – kaže nam dok s njim provodimo jedno njegovo radno jutro na obali Korane.

Ove godine Freddy Krupa broji tri desetljeća posvećenih umjetnosti. Nedavno su i njegovi tekstovi uokvireni u knjigu pod nazivom “Mislite!” koja je prvotno, prije dvije godine, izdana u San Franciscu, a sad je dobila i hrvatsko izdanje. U međuvremenu, knjiga je postala sastavni dio biblioteka najuglednijih svjetskih institucija poput Metropolitan Museum of Art u New Yorku, British Library u Londonu, Visoke škola za umjetnost u Zürichu i niz drugih institucija.

– Svi čitav život učimo, proučavamo, razvijamo se, propitujemo svoje limite. Svoja iskustva i svoj pogled na likovnost prenio sam u toj knjizi – kaže nam sugovornik koji i svojim priborom svjedoči osebujnost: u ruci mu je veliki kist, odnosno pero koje je sam napravio. Svojedobno je bio u Japanu na postdiplomskom studiju kao prvi slikar iz Hrvatske, stipendirala ga je japanska vlada vidjevši njegove radove. Japan je promijenio njegov slikarski izričaj. I Alfred kaže da se njegov slikarski rad može podijeliti u nekoliko faza: od proučavanja rada njegova djeda Alfreda Krupe, preko razdoblja boravka na Akademiji, do utjecaja Japana gdje je bio na Tokyo Gakugei Universityju. Bolna i dobra iskustva Boravak u Japanu utjecao je na reduciranje forme što je njegovoj likovnosti dalo jedinstvenu ekspresivnost, posebnost, izražajnost kakve nema niti u tradicionalnom, ni u suvremenom slikarstvu tušem. U svim tim godinama rada i sazrijevanja, Alfred Freddy Krupa stvorio je vlastiti likovni jezik u kojemu na jedinstven način sintetizira jezgrovitost istoka i ekspresiju zapada, postavši time jedan od dionika suvremenog svjetskog slikarstva tušem nazvanog New Ink Art Movement.

8172565 Šok u Starom gradu na Hvaru Iznenada preminuo legendarni akademik Tonko Maroević

Lani je stoga uvršten među 10 vodećih suvremenih svjetskih slikara tušem, i to kao jedini neazijac, što je jedan od najvećih uspjeha hrvatskog slikarstva od osamostaljenja do danas. Ono što o Alfredu F. Krupi možete pročitati doista je impresivno jer je u međuvremenu stekao i zvanje profesora crtanja i slikanja pa predaje u jednoj srednjoj školi na smjeru grafičkog dizajna. Međunarodno društvo akvarelista priznalo mu je status majstora akvarelista 2017. Izlagao je na 37 skupnih izložbi od Hrvatske i Njemačke preko Mađarske, Španjolske, Francuske, Albanije, BiH, Slovenije, Srbije, do Pakistana, Australije, Kine, SAD-a, ali i na 19 samostalnih izložbi. Dobitnik je čak 21 nagrade, odlikovanja i priznanja u Hrvatskoj i svijetu, a radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama u 15 država na šest kontinenata. U toj impresivnoj biografiji, iako je više puta bio predlagan, nedostaje (još) nagrada Grada Karlovca.

– Crtanje tušem je slikarstvo trenutka, zato je možda najspontanije i najiskrenije. Tu nema naknadnog popravka. Sve morate reći u nekoliko poteza kista, u mom slučaju, tuša. Svoj sam rukopis, svoju autentičnost izgradio pod utjecajem Japana. Umjetnost je kako staviti pojedinu točku ili liniju na pravo mjesto na slici da se dobije motiv. I kako svesti motiv na minimalni broj linija. To se može shvatiti i napraviti tek s određenim životnim iskustvom. Ja svoju realnost i realnost zbilje oko sebe “pričam” na takav način. Istina je da autentičnost ne možete dobro izraziti ako ne deformirate formu. Ako točno opišete formu ili motiv, onda ništa drugo ne govorite. No, ako želite dati drugu dimenziju značenja, onda morate deformirati formu, dati mu svoju boju, liniju, unijeti energiju, svoja životna iskustva. Ona bolna i ona dobra, koja su vas formirala i nadogradila kao osobu i koje ste pošteno procesuirali pred samim sobom. Cilj je da sljedeće minute budeš bolji od samoga sebe, a da bi to mogao biti, treba ti poštena samoanaliza. U mom se rukopisu vidi da sam prošao razne životne katarze, od smirenih, opisnih, ponekad i slatkastih linija u 90-ima koje su vjerojatno bile i prihvatljivije publici, do toga da mi je rukopis sada puno ekspresivniji, pročišćen, pa moje linije sada ljudima možda djeluju apstraktno, ali to uopće nije apstrakcija, jer svaki moj rad ima, makar i minimalnu, poveznicu s vidljivom stvarnošću. Samo treba promatrati sliku i sve će biti jasno. Tako sam i neke svoje uzore zamijenio. U srednjoj školi su mi bili dragi Rembrandt i impresionisti koji su mi i danas zanimljivi. Danas volim period iza toga, vrijeme koje je vodilo prema avangardi; među njima i njemački ekspresionizam. Neki kritičari kažu da moji današnji radovi sliče pomalo na njemačke ekspresioniste. Danas cijenim sve više i pop art zbog ogromnog utjecaja na sve sfere života. Radio sam i neke radove posvećene pop artu na svoj način – kaže nam skroman i samozatajan umjetnik koji za sebe kaže da je, zapravo, ostao zarobljen u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća.

Tereza37 Lana Barić: Moj film prepun je stvarnog iskustva odrastanja u Splitu

Kaže da dugo nije shvaćao o čemu to otac govori kada mu je to znao reći, ali danas shvaća. 

– Danas, više nego ikad, vidim da moja slika svijeta i nije baš kompatibilna sa stvarnošću koja nas okružuje. Ja sam, zapravo, odrastao u jednom posebnom okruženju. Bio sam vezan za djeda Alfreda Krupu koji je bio poznati akademski slikar koji je diplomirao u Krakovu, akvarelist, markantna i društvena osoba, autoritet kao osoba i kao umjetnik, koji je, kao i ja danas, i predavao u školi. S njim sam počeo crtati, išao sam na kolonije, diskusije, druženja slikara. Zapravo, kako je jedan kritičar rekao za mene – to je bio moj život koji sam spoznao kroz djedove slike. S obzirom na to da sam volio životinje, upisao sam srednju školu za veterinara u Zagrebu. No, moj je djed roditeljima odmah rekao da je to promašaj i da ću ja biti slikar. Bili su skeptični, ali ispalo je da je bio u pravu – dodaje Freddy Krupa.

Osim s djedom, vrijeme je provodio i u kinu.

– Živjeli smo blizu kina Edison i svakog sam dana bio u njemu. Nije čudo da me to privlačilo, s obzirom na to da je kino, zapravo, pokretna slika, a mene je sve slikovno privlačilo. Ne znam je li bio prikazan ijedan film da ga ja nisam vidio. Kad je igrao “Ben Hur” s Charltonom Hestonom gledao sam ga sedam dana zaredom. Baka mi je pripremala sitne kovanice, lijepila mi ih u buntiće, mislim da je ulaznica koštala 25 dinara, tako da sam ih samo predao na blagajni, uredno posložene, dovoljno za kartu. Karlovac danas nema kina, nema te kulture gledanja filma u kinima, i to je nešto što mojoj djeci i današnjim generacijama nedostaje. Dodaje da mu je taj sraz sa stvarnim svijetom ponekad i bolno iskustvo, no ponekad mu je i drago zbog njega.

gaf Georgea RR Martina Autor "Igre prijestolja" optužen za rasizam i transfobiju

– Svi živimo u nekom svom svijetu, a meni je drago koje su okolnosti dovele do tog “mog svijeta”. I žao mi je što moji klinci to ne mogu doživjeti. Tada, 70-ih i 80-ih, kada je građansko društvo doživjelo svoj vrhunac, tada je bilo normalno kupovati sliku za svaku prigodu: za mirovinu, za vjenčanje, to je bio kulturni standard. I tadašnje radne organizacije otkupljivale su slike od umjetnike. Danas to više ne postoji. To se ne smatra društveno nužnim, već kao neka vrsta nadogradnje koja može i ne mora biti. Tada je postojao i svojevrsni društveni pozitivizam. Nikada nisam doživljavao da netko tko je doživio ili napravio neku grešku u životu da bi bilo tako katastrofalno, na loš način obilježen za čitav život kao danas, već je to bilo usmjereno na rehabilitaciju vas kao osobe. Zatim, način ophođenje je bio drukčiji, postojalo je veće poštovanje prema osobi. Posebno kada su umjetnici bili u pitanju; mom su djedu s istim poštovanjem dolazili ljudi iz grada ili sa sela kupiti sliku, jer je to bio standard, umjetničko je djelo bila društvena vrijednost. Danas ćete se češće sresti s negacijom prema vama ako ste se susreli s osobom koja nema životna iskustva i stavove kao vi. Opisao bih to kao društvenu grubost. Fale mi i jablanovi koji su posječeni, ljudi koje sam gledao na prozorima kuća nekada, a kojih sada više nema. Da, čitav jedan svijet koji je nestao mi nedostaje – sa sjetom govori Alfred.

Kaže i da je, kada je djed slikao, njemu bilo puno lakše, s obzirom na to da je onda biti akademski obrazovan umjetnik nešto značilo, podrazumijevalo određeni društveni status. Tada nije bilo ni tako velike konkurencije, a društvo je imalo deseterostruko veće poštovanje prema toj vrsti akademske naobrazbe. Postojao je i umjetnički dodatak na plaću nastavnika i društvo je na taj način honoriralo rad tijekom godina. Smatra da je to potrebno i danas, kao očuvanje motivacije umjetnika koji se, kada diplomiraju, okreću i uopće se ne bave tim poslom jer je teško od toga živjeti.

Branko Ružić Teme poput abortusa vade se za skupljanje predizbornih bodova i da se sakriju drugi problemi

– Primjerice, moj djed nije mogao živjeti od mirovine koja je i tada bila mala, ali je dobro živio od prodaje svojih slika. Danas je nemoguće živjeti od mirovine, a više ni od prodaje slika. Tržište je zadnjih desetak godina potpuno zamrlo. Posebno u Hrvatskoj, pa gotovo da i nema mjesta, galerija gdje biste mogli ponuditi svoje slike na prodaju. Nažalost, nema više ni Zaklade za djecu Hrvatske u Zagrebu, tako da se moje slike prodaju u svega jednoj galeriji u Zagrebu. Imam i radove u prodajnim galerijama u San Franciscu, Parizu – kaže nam slikar dok ispunjava platno linijama.

Bez obzira na sve teškoće, kaže da nema slikarstva i da ne stvara, poludio bi; to je bila autoterapija i u najtežim trenucima života. Kao mlađi slikao je samo kada nije bio u grču, opušten, a danas, dodaje, čak i bolje stvara u grču koji se onda naslućuje na slici. Biti iskren pred sobom, a onda i u slikanju, to je jedino autentično i stvarno.

– To govorim i svojim učenicima. Inače, i djeca se mijenjaju iz generacije u generaciju i vidi se da sve više živimo u svijetu gdje su neke vrijednosti zamrle. Recimo, uvijek na početku godine novim učenicima ispričam isti vic; po njihovim reakcijama vidim na čemu smo; ako su vic shvatili i smiješan im je, riječ je o generaciji koja je otvorena, liberalna, bez predrasuda, promišlja o svemu. Jako mi je drago kada neka djeca otkriju umjetnika u sebi, pa slikaju zbog vlastitog gušta i relaksacije. Gubitak nekih građanskih, intelektualnih vrijednosti sve je jasniji, smatra naš sugovornik, a kultura ravnodušnosti, apatije sve je izraženija.

protiv rasne diskriminacije U Londonu digli spomenik crnkinji s mobitelom u ruci

– Mene pokreću detalji, sitnice su bitne, kod slikanja i općenito u životu, jer i malene stvari mogu postati velike, presudne; jedan susret, riječ, poklon. Tako je mene poklon profesorice na akademiji koji mi je dala rižin svitak doveo sve do Japana, jedna slika cirkusa koju sam poklonio jednom svom učeniku, i na koju sam već i zaboravio, značila je puno tom dječaku, i nakon puno godina kada me sreo, to mi je rekao. To je život. Ne moraš se pretvarati da si nešto što nisi, a to je filozofija današnjeg svijeta. Svi bi htjeli biti bogatiji, viši, mršaviji, ljepši, pametniji, od onoga što zapravo jesu. To vidim, recimo, po tome što danas nikako ne mogu pronaći model za svoje aktove. Tamo u 90-ima se nisam morao niti puno truditi, a danas kada imam daleko bolji status umjetnika nego onda, ne mogu pronaći model. U tome vidim sveprisutni neokonzervatizam; rehabilitacija nekih arhaičnih stavova i pogleda na život koji se zadnjih 20 godina vraćaju, a za koje sam bio uvjeren da ih više neće biti. Ta gluma, laž, prijetvornost, stalno se u nekoj formi pojavljuje u društvu; protežu se od politike, preko filma, međuljudskih odnosa... Zato je, zapravo, dobro što sam ostao u nekim stvarima zarobljen u 70-ima. Taj moj konflikt tog svijeta i realnosti, moj je slikarski potpis – zaključuje Alfred Freddy Krupa. 

'Mali' nametnik
Ulazeći u automobil primijetila je nešto neobično u vratima: Kada je shvatila o čemu se radi, obuzeo ju je strah
Digitalizacija
Modernizacija potrošačkog iskustva
Papir je prošlost, stiže era aplikacija
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.