Postoje brži načini da se stigne od Chicaga do Los Angelesa, no nijedan nema privlačnost, kulturnu težinu i auru mita kao Route 66.
Ta vrpca asfalta, duga gotovo četiri tisuće kilometara, svojevrsna je veža boljeg života kakvom je u prvoj polovici 20. stoljeća težio gotovo svaki stanovnik SAD-a. "Majka svih cesta", kako joj vole tepati, ove godine slavi 100. obljetnicu svog postojanja i zapravo je i više od infrastrukture koja povezuje jer iako su tijekom desetljeća izgrađene autoceste koje u bolje sutra prevoze brže i efikasnije, ona i dalje živi. Kotači koji njome sada gaze zapravo su oni turistički.
Kada je 11. studenoga 1926. službeno uspostavljena, zamišljena je kao vitalna ekonomska arterija. Vizionari poput poduzetnika Cyrusa Averyja iz Oklahome, poznatog kao "Otac Route 66", vidjeli su je kao priliku za povezivanje industrijskog Srednjeg zapada s rastućom Kalifornijom. Sastavljena od mreže postojećih lokalnih i zemljanih putova, prolazila je kroz osam saveznih država, spajajući stotine ruralnih zajednica s glavnim prometnim tokovima. Za farmere je to značilo put do tržišta, za male gradove priliku za prosperitet, a za državu učinkovitiji način premještanja ljudi i dobara. Avery je inzistirao na pamtljivom broju 66, predosjećajući njegov marketinški potencijal. Svoj najdublji trag u američkoj svijesti cesta je urezala tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme Velike depresije i katastrofalnih pješčanih oluja poznatih kao "Dust Bowl". Za stotine tisuća osiromašenih obitelji iz Oklahome, Teksasa i Kansasa, Route 66 postala je doslovno put nade i bijega. Upravo je tu tragičnu migraciju književnik John Steinbeck ovjekovječio u svom romanu "Plodovi gnjeva", darujući cesti njezin najpoznatiji nadimak – "Majka svih cesta". Za Steinbecka, ona je bila "cesta bijega".
U optimističnom ozračju pedesetih, Route 66 doživljava svoje zlatno doba. Automobili su postali dostupniji, američke obitelji imale su više slobodnog vremena i novca, a putovanje na odmor postalo je nacionalna zabava. Uz cestu su nicali mali obiteljski restorani, moteli s golemim neonskim natpisima, benzinske postaje i bizarne turističke atrakcije. Taj duh slobode i pokreta savršeno je uhvatila pjesma "(Get Your Kicks on) Route 66", koju je Bobby Troup napisao 1946., a proslavio je Nat King Cole. Pjesma je postala neslužbena himna ceste i pozivnica cijeloj generaciji da krene na put.
Osim Steinbecka i brojnih glazbenika, njezin duh bunta i slobode definirao je filmove poput "Goli u sedlu", dok je Disneyev animirani film "Auti" cijeloj novoj generaciji ispričao dirljivu priču o zaboravljenim gradićima uz cestu nakon što ih je zaobišla moderna autocesta. Njezin utjecaj vidljiv je i danas na konkretnim lokacijama koje su postale svojevrsna hodočasnička mjesta. U Winslowu u Arizoni, turisti se fotografiraju u parku "Standin' on the Corner", inspiriranom slavnim stihovima pjesme "Take It Easy" grupe Eagles. U Albuquerqueju, zalogajnica Dog House Drive In sa svojim neonskim psom koji maše repom postala je globalno prepoznatljiva zahvaljujući seriji "Breaking Bad".
Početak kraja za Route 66 stigao je 1956. godine s potpisivanjem Zakona o međudržavnim autocestama. Predsjednik Eisenhower, inspiriran njemačkim "autobahnom", pokrenuo je gradnju modernog, bržeg i učinkovitijeg sustava cesta. Konačno, 26. lipnja 1985., U.S. Route 66 službeno je uklonjena iz sustava američkih autocesta. No, kada se činilo da će pasti u zaborav, dogodilo se nešto nevjerojatno. Entuzijasti su odbili dopustiti da njihova povijest nestane. Pokrenuli su udruge za očuvanje, lobirali kod vlasti i uspjeli u tome da se mnoge dionice proglase povijesnom rutom "Historic Route 66". Više od 90 posto njezine originalne trase još uvijek je prohodno, a putnici diljem svijeta pažljivo planiraju svoj posjet kako bi doživjeli djelić magije. Uoči stote obljetnice brojne organizacije i savezne države pripremaju velike proslave, festivale i izložbe. Rutu su već odvozili i neki od putnika iz Hrvatske pa tako i bračni par Iva Mihalic Krčmar i Branko Krčmar, u online sferi i na društvenim mrežama poznatiji kao Putoholičari.
– Naše prvo putovanje u SAD zapravo je bila Route 66. Koliko nam se to dopalo, govori i činjenica da smo se nakon toga više puta vratili u Ameriku, posljednji put prije nekoliko mjeseci gdje smo opet vozili jedan mali dio rute – prisjećaju se Putoholičari.
Najviše ih je motivirao osjećaj slobode. Iako su detaljno isplanirali svaki dan na ruti, on je gotovo na početku pao u vodu jer život koji ondje teče lako obuzme svakog putnika. Tada su se odlučili prepustiti cesti, a najbitnije je bilo da do određenog dana stignu u Los Angeles.
– Na putu smo bili tri tjedna, od toga dva na samoj Route 66. Sletjeli smo u New York, ostali nekoliko dana, zatim se avionom prebacili u Chicago, tamo pokupili auto i krenuli. Nekoliko puta smo skrenuli, primjerice, da posjetimo Grand Canyon. I naravno, skretanje koje svi rade je Las Vegas, tamo smo se zadržali nekoliko dana prije nego smo krenuli na finiš do Santa Monice. Auto smo rezervirali online prije puta, smještaj bi tražili na licu mjesta. Samo organizacija i nije toliko komplicirana. Sve nekako posloži cesta – govore.
– Na samom početku rute, u državi Illinois, jasno se vidi koliko ulažu u očuvanje rute. Imate osjećaj kao da ste zakoračili u neko drugo vrijeme. Stare benzinske postaje, restorani i moteli još uvijek postoje, neki još rade, a neki su pretvoreni u male muzeje. Na puno mjesta možeš stati, nešto pojesti i usput saznati kako je nekad izgledao život uz cestu. Taj početak nam je baš bio poseban jer smo prvi put osjetili da je to dio američke povijesti. Najugodnije iznenađenje bili su nam ljudi. Imali smo stereotip da su Amerikanci zatvoreniji, ali ispalo je potpuno suprotno. Ti razgovori su nam na kraju ostali najdraži dio putovanja. Razgovaraš s čovjekom koji cijeli život živi uz cestu, čiji su roditelji imali motel ili benzinsku, i odjednom više ne gledaš samo stari neonski znak, nego vidiš cijelu priču iza njega – tvrde Putoholičari.
A upravo je Amerika uz Route 66 ona "prava" Amerika, daleko od Wall Streeta i svjetala megapolisa s kojima mnogi poistovjećuju SAD, dodaju. Za sve one koji razmišljaju o istom podvigu prvi savjet je da ne treba čekati.
– Route 66 jedno je od onih putovanja za koje uvijek mislite da ćete ga napraviti "jednog dana", a onda prođu godine. Uzmite si dovoljno vremena. Dva tjedna su zapravo neki minimum ako je želite stvarno doživjeti, a ne samo juriti od točke do točke. Ako ste u mogućnosti, ostavite si i koji dan više jer ćete sigurno poželjeti skrenuti do Grand Canyona, ostati duže u Las Vegasu ili stati u nekom malom mjestu za koje nikad niste čuli. Nemojte previše planirati. Naravno da treba imati okvirnu rutu, rezerviran auto i ideju gdje ćete otprilike spavati, ali najbolji dijelovi često se dogode spontano. Nemojte gledati samo velike atrakcije. Prava čar Route 66 su mala mjesta, stari neonski natpisi, napušteni moteli, retro restorani i ljudi koje putem upoznate. Upravo te stvari ostanu u sjećanju puno duže od kilometara koje ste prošli. Uz samu rutu ili uz manja skretanja možete posjetiti nekoliko stvarno spektakularnih mjesta poput Grand Canyona, Joshua Tree National Parka, Death Valley National Parka ili Petrified Forest National Parka – savjetuje bračni par Krčmar.
A ostvarenje sna o vožnji na dva kotača legendarnom "Majkom svih cesta" za istarski bračni par Lorisa Zupanca i Ivu Stoiljković nije bio hir, već pomno planirana dvogodišnja misija. Svjesni da je takva avantura puno više od običnog putovanja, odlučili su se za samostalnu organizaciju kako bi u potpunosti mogli diktirati vlastiti tempo. Uz pomoć jedne talijanske agencije specijalizirane za putovanja motorom po Americi, rezervirali su smještaj i motore, no sve ostalo bilo je u njihovim rukama. Odbacili su ideju organiziranih grupnih tura, gdje vođa puta često nameće ritam koji im ne bi odgovarao.
– Nekome si prebrz, nekome si prespor. Htjeli smo imati svoj tempo i to se pokazalo kao najbolja varijanta – objašnjava Loris, dodajući kako bi bez supruge Ive, koja je bila zadužena za navigaciju, cijelo putovanje bilo neusporedivo teže.
Njihova dvotjedna odiseja započela je u Chicagu, a završila na doku Santa Monice u Kaliforniji, prešli su pritom oko 6500 kilometara. Dnevni prosjek od 450 do 500 kilometara bio je obavezan jer ih je na kraju svake etape čekao rezerviran smještaj, bez prostora za odstupanja zbog lošeg vremena. A upravo ih je vrijeme stavilo na najveće kušnje. Već na početku putovanja dočekala ih je jaka kiša i temperatura od samo tri stupnja Celzijeva.
– U jednom trenutku sam se pitao što mi je sve ovo trebalo. Nije bilo baš bezazleno. Na karti je izgledalo kao da su nam centri oluja s lijeve i desne strane motora. Vrhunac drame dogodio se u Teksasu, u zloglasnoj "Dolini tornada", gdje su se prema radarskim snimkama našli točno između dvije ogromne oluje – prisjeća se napetih trenutaka.
Put ih je vodio kroz nepregledna prostranstva američkog zapada, a jedan od najupečatljivijih, ali i zastrašujućih dijelova bila je dionica od 450 kilometara kroz pustinju u Arizoni. Tamo su se suočili s potpunom izolacijom – bez signala na mobitelu i bez ijednog drugog vozila na cesti. I tako satima.
– Teška pustinja na 30 stupnjeva. Razmišljao sam što bi bilo da nam pukne guma. Nemaš nikoga, doslovno si sam. Na trenutke nije bilo ugodno – opisuje krajolik gdje je jedini pejzaž horizont koji se spaja s užarenim asfaltom, prizor koji podsjeća na scene iz filmova.
Upravo taj dio, iako na početku monoton, od Arizone se pretvara u "ludnicu" pejzaža i doživljaja koji se pamte cijeli život. Uz vremenske neprilike, logistički izazov predstavljala je i oprema. Iako su motore unajmili od poznate američke tvrtke, neugodno su se iznenadili kada su shvatili da im nisu osigurali adekvatne, zatvorene kacige, već samo osnovne "šljemove" koji nisu obvezni u svim saveznim državama. Da nisu u zadnji tren odlučili ponijeti svoje zatvorene kacige, Loris priznaje da ne zna kako bi preživjeli one dane s kišom i hladnoćom. Najveće iznenađenje putovanja, dijametralno suprotno od medijskih stereotipa, bili su sami Amerikanci. Iskustvo s Route 66 potvrdilo im je da postoji više od jedne Amerike. Ona koju su doživjeli u ruralnim sredinama i manjim gradovima potpuno je drukčija od one u megalopolisima.
– Uspoređivati tu Ameriku s New Yorkom je kao da Hrvatsku svedete na Zagreb. U manjim mjestima osjetili smo onaj pravi, filmski SAD, ne iz akcijskih filmova, već onih realističnih. Ljudi su topliji, pristupačniji i osjetio sam neku toplinu koju na Zapadu nisam očekivao – ističe Loris, dodajući da su veliki gradovi postali uniformirani i da svaki nalikuje jedan drugome, dok se autentičnost krije upravo na zabačenim cestama – kaže Loris.
Sama Route 66 danas je tek sjena nekadašnje slave. Nakon što su je 1985. službeno zamijenile moderne autoceste, velik dio ceste je napušten. Za njezin opstanak u vidu turističke atrakcije zaslužni su vizionari poput jednog čovjeka iz Seligmana u Arizoni, koji je 1990-ih išao od vrata do vrata i nagovarao vlasnike restorana i motela da ne zatvaraju svoje objekte.
– Bojim se za njezinu budućnost. Ljudi koji su održali tu tradiciju sada su stari, a nisam siguran prepoznaju li mladi Amerikanci vrijednost te priče. Imam osjećaj da mi Europljani puno više cijenimo tu legendu od njih samih – zabrinut je Loris.
Za sve koji sanjaju o sličnoj avanturi, nudi nekoliko ključnih savjeta. Prije svega, potrebni su strpljenje i dobra fizička kondicija kako bi se izdržao tempo od gotovo 500 kilometara dnevno. Ključno je i strogo poštivanje prometnih propisa.
– Tamo policija ne prašta ni deset kilometara na sat preko ograničenja, a kazne se kreću od 30 do 450 dolara. Važno je imati dobrog suvozača koji može pomoći s navigacijom i održati vozača budnim na dugim, monotonim dionicama. No, iznad svega, potrebna je hrabrost. Nismo mogli ne razmišljati o tome što bi se dogodilo da nam se nešto pokvarilo u pustinji. Ali da smo o tome previše mislili, vjerojatno nikad ne bismo ni krenuli – zaključuje Loris.
Otvori KEKS Pay
Kažu : Magija....hahahaha; seljačija i pokondirene tikve...