“Borac protiv društvenoga zla i troskota gube, polemičan, u trajnome, gotovo agonalnome stanju neprijateljstva prema svijetu”, zapisao je svojedobno Ive Šimat Banov o kiparu Miri Vuci (1941.). Dodati valja i vječni buntovnik, ljeviji od ljevijih, no čak i takvog buntovnika raznježio je dolazak na otvorenje njegove monografske izložbe “Zatečeno stanje” u Klovićevim dvorima.
“Postav je fantastičan!”, otelo mu se uz radostan usklik vidjevši svoje stare skulpture od poliestera nalik kromanjoncima, više ružne no lijepe, s očima sjajnim koje više njuše no što gledaju, trudnice bez glava, veprove od pravih čekinja, anđele u erekciji...Tu na prvom katu izložen je i njegov legendarni čopor vukova, iz sredine 70-ih i vremena Biafre, frapantno nalik agresivnim stvorenjima negativnog svemira koja se pojavljuju, gotovo pedeset godina nakon Vuce, u aktualnoj hit-seriji “Stranger Things”. Pravi vizionar. I kao što je sam ustvrdio, postav je sjajan, ali rekli bismo sjajni su njegovi radovi pa se to međusobno nadahnjuje i oslanja jedno na drugo. Izloženo je 80 skulptura i prvi put Vucine slike – 50 njih, apstraktnih, dimenzijama velikih, mračnih, teških, gustih... ali i sjajnih portreta poput nagog predatorskog portreta Fabijana Šovagovića s atletskim tijelom ili autoportreta spuštenih hlača na WC školjci koji je ujedno i autoironična metafora stvaralaštva.
– Slike sam tajio od javnosti. Kupio sam jednom prigodom više od 60 platna velikih formata i pokušao nešto...Tehnika je sve i svašta od gipsa do drvofiksa i boje koje sam kistom i žlicom nanosio na platno ili ga oblikovao rukama... svaka je teška po 40 kg, žao mi je ljudi koji su ih ovamo nosili. Sliku ne radim mjesec ili dva, ona mi je na raspolaganju i po nekoliko godina pa bi na svaku nakon koje godine nabacio novi sloj boje kojom bi poništio sve ono prije... Rekao bih za svoje slike da jako dobro stare – govori humoru sklon autor.
Eksponati nisu slagani kronološki, autorima postava i izbornicima radova Jasmini Bavoljak i Branku Franceschiju bilo je, kažu, bitno da stvore atmosferu. Slike se tako miješaju sa skulpturama i uspjeli su postići neku tenziju. Radove su izvlačili s pet lokacija, Vucinih ateljea i spremišta, i odatle i naslov “Zatečeno stanje”, jer kako kaže Franceschi, oni su u tim prostorima mahom tovarili u lošim uvjetima, izloženi atmosferilijama i bez odgovarajućih mikroklimatskih uvjeta. No, upravo to dalo im je, dodaje, i sjetnu auru koja dodatno podvlači umjetnikov inherentni stav da postojanje osim stvaralačke radosti pruža i neograničene mogućnosti izloženosti patnji, degradaciji, ugrozi i ostalim destruktivnim fenomenima egzistencije.
Vuco je, znamo, suosnivač Salona mladih i jedan od osnivača i aktivnih dionika već spomenute likovne grupe Biafra. Kiparski put započeo je tako suprotno dominirajućim teorijama suvremenog formalizma i vladajućoj estetici. Okrenuo se iskazu art bruta – slobodno oblikovanih likova forsiranog izraza – te se s drugim članovima Biafre sukobio s tadašnjom likovnom situacijom, ali i s erozijom ljudskih vrijednosti, istaknuvši pitanje ljudske sudbine, ne samo imenom grupe nego i likovnim izrazom, stvarajući umjetnost egzistencijalnog i socijalnog djelovanja koja izaziva šok. Tek nadolazeće svjetske tendencije će kvalitetu i značaj tog, naoko radikalnog, usmjerenja ubrzo i potvrditi. Petrić, Gračan, Bunić i Vuco, kao bijafranci, bili su grupa studenata koji su došli iz provincije (Vuco je konkretno rođen u Vojniću kraj Sinja) i skvotirali su u Zagrebu u tada napuštenoj dvorani Studentskog doma na Trgu žrtava fašizma. Živcirao ih je tada važeći dominantan model apstraktne umjetnosti, a nisu se slagali ni s konceptualcima.
– Radili smo u jeftinim materijalima, poliesteru koji je bio lak za prenošenje i otporan na vanjske uvjete izlaganja, ali radili smo s poliesterom bez maske, golim rukama, nesvjesni koliko je otrovan. Kad sam u ateljeu u Voćarskoj modelirao Nikolu Teslu, sjećam se pozlilo mi je i Jordan me spasio s ekipom ušavši u prostor preko krova. Imao sam tada 42 godine i pozdravio se zauvijek s tim materijalom. Petrić i Gračan su nastavili i otišli su s ovog svijeta – prisjetio se Vuco.
Njegove rane skulpture iz sedamdesetih na tragu su dijelom i njegovih profesora s akademije Valerija Michielija i Vanje Radauša, a slikarstvo koje godinama nitko nije percipirao, enformelno i reljefno, ovdje postavljeno uz skulpturu odaje sličan krvotok autora i izvan konteksta vremena. Franceschi će reći “njegov stameni izraz je ostao od početaka suštinski nepromijenjen i postojan. Rijetka je pojava, a možda bismo je mogli smatrati i srećom, kad umjetnik već na stvaralačkim počecima pronađe izraz koji će tijekom cijele karijere odražavati njegov odnos prema stvarnosti”.
Vucina bogata produkcija uključuje i brojne spomenike i javne skulpture. Radi ih studiozno pa je, primjerice, radeći spomenik Tinu Ujeviću smješten u Zagrebu, izradio “milijun” skica, kaže, da bi bio suveren u potezima. Mnoge od njih, pa i opasno iskrivljeni “pijani Tin”, ovdje su izložene. Još u srednjoj školi divio se Krleži, čitao ga s oduševljenjem i kad ga nije razumio iako su mu se, kaže, prijatelji smijali jer Krleža i Split ne idu zajedno. Njemu je posvetio i dobar dio opusa i izradio ga u brojnim formama pa je dio izložbe i fantastična skulptura Krležine glave u kanti iz 1980. naslovljena “Kuda s glavom”. Autor je i široj javnosti poznatih spomenika Anti Starčeviću u Osijeku, ali i onog Franji Tuđmanu na kninskoj tvrđavi čije postavljanje u obliku dokumentarnog filma se prikazuje i u Klovićevim dvorima.
– U mladim danima u Sinju volio sam igrati nogomet. Bio sam odličan dribler, virtuoz u tehniciranju, uzori su mi bili Bernard Vukas i Slaven Zambata. Upisom na primijenjenu u Splitu jednom sam bio i na treningu Hajdukovih ptića. Taj trening bio je i posljednji. Školovanje sam nastavio s jasnom željom da postanem novi meštar – govori Vuco. Ovom izložbom koja ga pokazuje u punoj stvaralačkoj snazi, ali naravno i bez nje, potvrđuje da je u tom svojem životnom naumu tijekom pedeset godina karijere itekako uspio. Izložba u Klovićevim dvorima traje do 29. lipnja.
