Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Vizitka, ropstvo

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
28. siječnja 2017. u 18:36 1 komentara 1208 prikaza
kratka priča
Foto: VL

Stigne mi jednoć, ne tako davno, neobična elektronička poruka. Potpisa je neki Ramiro Pauleta. Navede da je na lisabonskom aerodromu nedavno našao vizitku. Ne znajući kako je tamo dospjela javlja se da upozori na mogući problem vezan uz njen gubitak. Rukom je na vizitki napisana elektronička adresa pa na nju piše, a u privitku je i njen preslik. Gledam, iznenađen – riječ je o mojoj vizitki i mojom rukom napisana e-adresa. Ne znam jesam li je nekomu na aerodromu dao i dopisao adresu; obično je dopišem ako je razmjena ozbiljna i ako je komunikacija s osobom kojoj je predajem poželjna. Preko lisabonske zračne luke putovao sam prije desetak dana, zaustavih se na njoj nekoliko sati, prije polijetanja za Braziliju. Ali ne pamtim da sam s nekim zborio ili razmijenio vizitke.

Sjedio sam u kafeteriji na posljednjem, najudaljenijem terminalu s kojega se ukrcavaju putnici za let prema Brazilu, pio bijelu kavu, čitao portugalske novine, borio se protiv sna. Pauleta moli da mu odgovorim i potvrdim svoj identitet. Predmnijevam da me već googlao i da zna o komu je riječ, da je otkrio da sam diplomat i gdje služim te da je rečeni gubitak moguće sigurnosni problem. Dvojio sam – odgovoriti ili ne? I ja sam njega izgooglao i nađoh da je suautor nekoliko forenzičko-kriminalističkih radova. Ništa više. Možda njegov specifični posao potiče ovako oprezno ponašanje. Odgovorih i napisah da mu zahvaljujem na brižnosti i oprezu, a na upit da li da uništi vizitku odgovorih da nije neophodno jer je već ionako u njegovu posjedu. Nakon nekoliko dana dođe nova poruka u kojoj se predstavi: radi na kriminalističkom odjelu lisabonske policije i bavi se krvnim deliktima. Ima suprugu i dvije kćeri, pred umirovljenjem je i zanima ga brazilska poezija, osobito ona Castra Alvesa, glasovitog po svojoj poemi O Navio Negreiro/Crna lađa ili O tragediji na moru.

kratka priča Kratka priča Škampi na buzaru Kratka priča Kratka priča Na leđima kita kratka priča Kratka priča Ždralov grad

Pjesma zbori o brodu koji u neljudskim uvjetima prevozi crne robove iz Afrike, radnu snagu za brazilske plantaže, i koji doživljava brodolom blizu Salvadora. Pjesma osjećajno i realistički prikazuje patnju crnog roblja i humano proturopsko stajalište Alvesovo prema toj ljudskoj pogubi. Nađoh pjesmu i najpotresnija bje u njoj za mene slika mršave dojenčadi koja siše krv s dojki svojih iscrpljenih majki. Pjesmu je Alves napisao u Sao Paulu 1868., u godini u kojoj moji pređi dovršiše Palaču Štambuk u Selcima na rodnom otoku mi Braču, za koju Joško Belamarić, stručnjak za kamen i njegovu obradu te umjetničke kamene objekte, kaza da je najfiniji klesarski rad na istočnoj obali Jadrana jer graditelji obrađivahu svaku facadu na licu mjesta najpreciznijim oruđima i stavljaše jednu na drugu bez veziva, tako da kamen ljubi kamen i prianja kano usne djeteta na majčinu dojku. Sličnu suhu gradbu uočih kod Inka kada posjetih, visoko u Andama, drevni grad Cusco. Samo što je palača (Talijani koji je spališe kano i cijeli gradić 9. kolovoza 1943., mjesec dana prije pada Italije, imenovaše je Palazzo Stambucco) danas ruševina čija nutrina otvorena je nebu i iz nje izrastaju stabla smokve i murve – a stoji i dalje na glavnom trgu na kojemu već 26 godina – ljeti uoči paljenja Selaca – nastupaju pjesnici govoreći svoje distinktne stihove na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu svjedočeći trojstvenu narav hrvatskoga jezika i gdje vriježe se sve tri njegove dionice: Oudi – rekao bi slavni Marul, otac hrvatske književnosti. Je li patnja robova i otkup mojega pretka (mistro Antonio Standelpergher detto Stambucco) na istoj razini izravnanja i neizravnanja ljudskih odnosa? Zašto Antonio, sin Andrijin iz Praga, moraše otkupiti sebe podizanjem bračkih palača po stizanju na otok kao veslač (uomo da remo) na mletačkoj galiji Vendramin. Bje li uhapšen – i zbog čega lišen slobode, primoran veslati na brodu gospodskom; bje li, pitam se, u boljim uvjetima od robova afričkih koje prebacivahu okrutni trgovci u negvama preko oceana. Jadran je ipak samo more i manja vodena masa od otvorenog Atlantika. Roblje afričko prevoženo je dugo, toli duže, kolika je duljina njine patnje prostrte od Gvinejskog zaljeva do Pernambuca – i je li Stambucco krajnja točka ili ishodište mojega prekomorskoga roda poput potonje zemlje na brazilskom sjeveroistoku. Pernambuco i Stambucco. Asociram, igram se, dovijam zlu koje vlada svijetom.

Supatnja – mnijem, prebirem u svom srcu, dovodi do sućuti a sućutnost jača naše razumijevanje za bližnje. I zahvalan sam Ramiru da me navede na čitanje Alvesa i pobudi u meni patnički rodovski gen koji kod svih nas spava, samo mu treba naći otponac ili riječ, navesti ga na buđenje, dozvati – makar u snu. Što sve ne sadrže brazilske i ine pjesme, sve pjesme rasute diljem svijeta kano i ljudstvo jadneno? Jesmo li rod vragova ili angjela? Trebaju li nam kriminalisti, forenzičari da nam prosvijetle pamet i dozovu lepet krila angjeoskih? Ramio Pauleta bje slučajnik koji otrgne u meni komadić željeza sa zaprte brave, otvori vrata i pusti u pećinu grudobolja svježi zrak; smanji vlažnost i razrijedi, dahom trahealnim, zahuknutost mojih nutarnjih prozora. S Pauletom se sretoh nakon godine dana u starom Lisabonu pri mojem povratku s odmora iz domovine, jer obično avion na ruti koja vodi me k Braziliji zaustavlja se u Lisabonu, stiže u rano popodne, a polijeće tek sutradan rano ujutro, pa elektronički dogovorih sastanak i večeru s nalaznikom svoje vizitke. Nađosmo se u lobiju hotela u predvečerje, prepoznasmo pogledima i ranijim uzajamnim opisima tako da nije trebalo upotrijebiti mobitel. Povede me u pučki skromni restoran, jer tako se prije dogovorismo. Jeli smo bakalar iz pećnice, nesličan onome moje majke, ali ukusan i mekan, našpikan s kojom srcolikom crvenom rajčicom. Pili bevandu na moj brački način i zborili o svojim životima; u početku oprezno, a onda manje oprezno. Doznah sve o njegovim kćerima, njegovoj supruzi i poslu na policiji, interesu za pjesništvo (možda ga i to nagna nakon što me izgooglao da mi se javi). Nešto je mlađi od mene, tipični crnomanjasti Portugalac, ljubopitiv i blagoglagoljiv, otpratio me oko ponoći kada se zatvarala zalogajnica natrag u hotel i obećasmo jedan drugom ostati u kontaktu; razmijenismo nekoliko e-mailova i onda dugo ništa. Jučer se javi pitajući me gdje sam i kako sam, podsjeti me na sebe i potakne da napišem ovu priču. Ostat će Ramiro za mene kriminalist iz Lisabona koji našavši moju vizitku na podu aerodroma uputi me na čitanje Castra Alvesa i na razmišljanje o sveprisutnom ropstvu – mom i tvom, našem uzajamnom tlačenju i uzvraćanju tlačenjem jedni drugih. O kako čudna je i strašna naša nesvikla ljudskost i kako odbojna su zastranjenja njenim uzaludnim putima potrage za dobrotom i bolnim prečacima zla!    

O autoru

Drago Štambuk rođen je na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Od 1991. diplomatski predstavlja RH u Velikoj Britaniji, potom je veleposlanik u Indiji i Šri Lanki, Egiptu, Japanu, Republici Koreji... Doživotni je Fellow Harvardskog sveučilišta. Objavio je više od 60 knjiga poezije, eseja, prijevoda i florilegija. Utemeljitelj je jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva na otoku Braču. Više od 30 godina autor je i promicatelj “zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što”. Osnovao je nagradu Vladimir Devidé Haiku Award u Osaki 2010. za najbolji haiku na engleskom. Riječ je o jedinoj međunarodnoj književnoj nagradi koja nosi ime hrvatskog autora.     

Elipso

  • stari_mačak:

    Kao dio osobnog dnevnika, možda neke putopisne kolumne ili kao kratka crtica o slučajno pronađenoj posjetnici, može. Ovako, kao forma kratke priče za koju u književnosti ipak postoje pravila pisanja, jednostavno nezanimljivo i dosadno. Tlačenje je loše, trebala je biti ... prikaži još! glavna poruka, ako dobronamjerno nategnemo fabulu (ima li je uopće?), no - opet premalo. I Drago, tko danas još piše u aoristu, zaboga?!