Ispred kultnog zagrebačkog lokala Charlie na jedan od stolova postavljen je bijeli šešir, nalik onome kakav je nosio Branko Lustig, veliki hrvatski filmski producent i dvostruki oskarovac koji je prije nekoliko dana, nakon duge i teške bolesti, preminuo u 88. godini života. “Otišao je gospon Branko, dobri naš susjed”, stoji uz fotografiju dirljivog prizora šešira bez svoga “gazde”, od kojega se već danima opraštaju Zagrepčani koji su ga ondje, u njegovu omiljenom lokalu u blizini stana u Bogovićevoj, rado viđali. Među njima je i Miroslav Ćiro Blažević. “Doći od blata Auschwitza do pozornice Kodak Theatra u Los Angelesu i na njoj dva puta primiti Oscar za najbolji film, to mogu samo najbolji”, napisao je u knjizi sjećanja Ćiro.
Vijest o odlasku Branka Lustiga rastužila je i brojne domaće i svjetske filmaše. U moru poznatih koji se opraštaju od Branka Lustiga, javio se i glumac Russell Crowe koji ga se prisjetio u emotivnoj objavi na Twitteru. “Upravo sam pročitao vijesti. Branko Lustig je preminuo. Kakav nevjerojatan život. Od horora Drugog svjetskog rata do dva Oscara. Jednom mi je rekao: ‘Često se ne slažemo, ali uvijek si mi prijatelj kada te trebam.’ Da. Mnogo ljubavi, Branko. Uvijek tvoj prijatelj”, napisao je glumac.
Spasilo me jaukanje na hrvatskom
I Steven Spielberg toplim se riječima oprostio od svog prijatelja koji je producirao njegov film “Schindlerova lista”. “Teška srca primio sam vijest o Brankovoj smrti i moje su misli s njegovom obitelji i prijateljima. Kad smo se prvi put upoznali kako bismo razgovarali o ‘Schindlerovoj listi’, on je inzistirao da njegove zasluge za film nisu važne i da su mu kvalifikacije za rad na filmu jednostavne i male. Tad je zasukao rukav i otkrio mi tetovirani broj iz Auschwitza. Ostao sam bez riječi i tako se, u tom intimnom trenutku, rodilo naše divno prijateljstvo koje je trajalo gotovo tri desetljeća. Proizašlo iz horora holokausta, njegovo osobno putovanje je trijumf nade i odlučnosti, to je priča kojoj mnoga djeca iz danas nezamislivih uvjeta mogu težiti. Silno će nam nedostajati”, kazao je Spielberg.
I to ne treba čuditi. Dvije nagrade Američke filmske akademije velike su i za tamošnje pojmove. Dobio je ih, posve zasluženo, za spomenuti film “Schindlerova lista“ 1993. kao i za “Gladijatora“ 2000. redatelja Ridleya Scotta s kojim je napravio još cijeli niz kultnih filmova, kao što su “Pad crnog jastreba”, “Nebesko kraljevstvo” i “Američki gangster”.
Dug je put prešao dječak iz Osijeka, rođen 1932. godine. Zbog židovskog podrijetla tijekom Drugog svjetskog rata 1942. je zatočen u zloglasnim koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen, gdje je pobijena većina članova njegove obitelji, uključujući baku koja je stradala u plinskoj komori i oca koji je ubijen u Čakovcu.
– Kad su mamu i mene izgurali iz vagona, pritrčao nam je neki zatvorenik i rekao mami da slaže da imam 16 godina. To je značilo da će me odmah odvojiti od nje, ali je predstavljalo makar minimalnu mogućnost da preživim. Imao sam 10 godina, ali sam bio prilično visok za svoje godine. Mama se morala odlučiti u trenutku. Da se nije odlučila tako kao što se jest, mene bi odmah poslali u krematorij, kao i moju baku. Starije ljude i djecu su obično odmah ubijali, jer im nisu koristili. Mamu sam nakon toga vidio samo još jedanput, kako trči po dvorištu, gola, obrijane glave pa sam dugo mislio da su je ubili – ispričao je novinarima prije sedam godina.
Svoje ožiljke nikada nije skrivao, već je do detalja svjedočio strahotama holokausta koje je osjetio na vlastitoj koži. Tako je ispričao da su ga nakon razdvajanja od majke, kao desetogodišnjeg dječaka, poslali na rad u rudnik gdje su vladali neljudski uvjeti. Zanimljiva je i priča o SS oficiru, rodom iz Osijeka, koji mu je spasio život.
– Puno me je tukao i ja sam jednom počeo plakati i jaukati na hrvatskom. Tad je prestao udarati me i upitao me je odakle sam i tko mi je otac. Rekao sam mu da je moj otac Mirko iz kavane u Osijeku, a on mi je rekao da je njegov otac pio kod mog oca, a moj otac mu je davao piti na dug. Očito se tad nešto u njemu dogodilo. Uzeo me je sebi u ured, postao sam njegov pomoćnik, čistio sam mu odijelo, čizme sve do 1944. kada su ga poslali na frontu, a mene su premjestili u Bergen-Belsen. To je bila strahota. Smrad tijela, složenih u skladištu, kao drva. Premlaćivanja, neljudskosti – svjedočio je Lustig koji je uspio preživjeti strahote logora, a na dan kada je oslobođen imao je samo 33 kilograma.
Povukao se iz politike
Početkom 50-ih upisao je zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 400 prijavljenih bio je među 11 kandidata koji su primljeni, a kao student se uzdržavao recitirajući.
Preko “Velike bare”, u Los Angeles, otišao je 1988., u ozbiljnim godinama, kao 56-godišnjak, ali njegova radna energija svrstala ga je uz bok s najvećim imenima svjetske kinematografije. Svoje osobno iskustvo iz logora ugradio je u “Schindlerovu listu” Stevena Spielberga, kojem je pomogao uvjerljivo prikazati mučne scene iz koncentracijskih logora.
– Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da – ako preživim – pričam kako je bilo – kazao je primajući Oscar za taj film. Nakon što je osvojio sve što uspješni filmaš osvojiti može, prije desetak godina vratio se u Hrvatsku, u koju je i prije rado dolazio. Još 1994., u jeku Domovinskog rata, gostovao je u “Latinici” Denisa Latina, gdje je na pitanje kako se osjeća kada se danas vraća u logore u kojima je bio zatočen, odgovorio kako je to apsurdno, ali osjeća glad. U to vrijeme dobio je i Orden kneza Trpimira za zasluge u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske, samo tjedan dana nakon dobivenog Oscara za “Schindlerovu listu”. Rekao je kako je Oscar svjetska nagrada, ali da Orden kneza Trpimira za njega znači više.
– Tu noć kada sam dobio ovu nagradu, kada se predsjednik Franjo Tuđman ispričao židovskom narodu, nisam mogao spavati zato što je ta isprika možda i važnija od samog odlikovanja. Zahvalan sam predsjedniku Tuđmanu što je to rekao i to će pomoći Hrvatskoj puno više nego što bilo tko misli – kazao je tada gostujući u “Latinici”.
Uistinu, Hrvatska se na mnogo načina odužila Lustigu. Još 2004. je proglašen počasnim građaninom svog rodnog Osijeka, a 2008., po povratku u Hrvatsku, postaje predsjednik Jewish Film Festivala u Zagrebu, današnjeg Festivala tolerancije. Godinu dana poslije, u lipnju 2009., primio je i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za umjetnička i producentska ostvarenja, kao i za dugogodišnje društveno djelovanje na dobrobit Hrvatske te promidžbu hrvatske kulture i umjetnosti.
U devetom desetljeću života Lustig je koketirao i s politikom. S liste Milana Bandića izabran je u saziv Skupštine Grada Zagreba a mnogi su mu zamjerili što je prvi potpisao peticiju potpore Bandiću kad je uhićen. On se branio tvrdeći da bez financijske potpore zagrebačkog gradonačelnika ne bi bilo Festivala židovskog filma. No s Bandićeve liste povukao se kada je vidio da njegovi tadašnji partneri Nezavisni za Hrvatsku traže kao uvjet za koaliciju micanje imena Trga maršala Tita te je zamalo izazvao gradsku krizu jer se bez njegova glasa nije mogla konstituirati skupština. Na taj sporazum Lustig je odbio staviti potpis i povukao se.
– Nisam htio protiv Tita, on mi je dao sve – kazao je.
Počasni građanin Zagreba
Cijeli je svoj život posvetio borbi protiv zla, mržnje, netrpeljivosti, uložio je golemi trud kako bi mladim generacijama svjedočio o zločinima fašista i nacista, upozoravajući da se ne smiju umanjivati ustaška zvjerstva. Govorio je kako nikada nije dosta podsjećanja na zvjerstva koja su počinjena, kako se ne smiju zaboraviti Jasenovac i ostali logori smrti.
– Dok god budem živ, svim svojim snagama ću se boriti da se to zlo ne ponovi. Mogu govoriti o onome što sam ja doživio. Jedini razlog što je moja obitelj doživjela sve te strahote je to što smo se rodili kao Židovi. Samo to – ispričao je svojedobno, a u jednom intervjuu na Slovenskoj televiziji kritično je govorio o “nespremnosti vlasti u Hrvatskoj da se govori o sudbini Židova u doba NDH, o nemogućnosti da se snimi film o ustaškim zločinima iz Drugog svjetskog rata i o današnjem stanju spomenika u Jasenovcu“. Možda upravo u tome treba tražiti razloge zašto je u Kninu na njegovo predavanje te prikazivanje filma o zločinima u Drugom svjetskom ratu od najavljenih 350 učenika došlo svega troje i nekoliko učitelja koji su odmah i otišli. Što ga je teško pogodilo.
Potkraj svibnja ove godine proglašen je počasnim građaninom Zagreba, a priznanje je dobio za izniman doprinos promicanju vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima, čime je trajno zadužio Hrvatsku i Zagreb.
– Jako sam dirnut i ne mogu vam izraziti što osjećam prema gradu Zagrebu, prema ovoj zajednici. Hvala vam puno što ćete objaviti ove slike. Slike nisu baš najbolje, ja nisam baš najbolji, nisam baš fotogeničan, ali nisam američki glumac. Nadam se da ću do kraja života još imati prilike da budem s nekim od najpoznatijih glumaca i nadam se da ću ih dovesti u Zagreb i pokazati svijetu jedan od najljepših gradova u Europi. Ja sam ih prošao sve i nigdje nisam tako lijepo doživio neki grad, neku arhitekturu kao u Zagrebu – istaknuo je Lustig tijekom posljednjeg javnog pojavljivanja.
Na svečanu sjednicu Gradske skupštine stigao je u invalidskim kolicima, vidno narušena zdravlja, opasno načet rakom. Znao je govoriti kako je puno puta bio blizu smrti tako da je osjećao njezin dah za vratom, ali ovoga puta bolest je bila jača. Iza njega je ostala neostvarena želja o snimanju filma “Grička vještica” i nikada napisana biografija; ponekad se žalio kako bi trebao, ali da mu jednostavno ne ide. To bi umjesto Lustiga sada trebao učiniti netko drugi, njegov izniman životni put to zaslužuje.
i opet nas se gura u 1941...a dokle vise moramo slusati nesto sto nitko ne odobrava i sto je 78 godina za nas... Sada samo cekam komsije da s enastave na jasenovcu ....ajmo