Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Umjesto dnevnika danas se piše na Facebooku i fotografira za Instagram

Povodom nominacije projekta "Radnička cesta" Montažstroja za Večernjakovu ružu, razgovarali smo s dramaturginjom Anom Prolić.
21. siječnja 2022. u 12:38 0 komentara 1112 prikaza
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

”Radnička cesta” Montažstroja nominirana je za digitalnu Večernjakovu ružu. To je posebno kreirana istoimena web stranica, svojevrsna nikad odigrana, dvoipolsatna radnička predstava, u kojoj se u formi 15 kraćih filmova, i kroz žanr kriminalističke priče o otmici, progovara o poziciji radnika u Hrvatskoj danas. Dio projekta su i dnevnici koje je uz rad na projektu vodila dramaturginja Ana Prolić. Ima li stoga bolje osobe da je pitamo pišu li se danas dnevnici i zašto?

"Walk On the Wild Side" Erotski uzbudljivo, fizički zahtjevno i žestoko plesno istraživanje svijeta

Tko danas uopće piše dnevnike?

Vjerujem da ljudi i dalje bilježe svoje refleksije kako bi se kontekstualizirali u prostoru i vremenu, pojmili sami sebe. Dnevničke bilješke, zapisi o događajima u kojima sudjelujemo ili kojima svjedočimo, o procesima kroz koje prolazimo, bilješke o stanjima u kojima se nalazimo, o emocijama koje proživljavamo, o mislima, željama, strastima i strahovima, ali i o vremenu, okusima i dodirima, omogućuju nam da na jedan objektivizirani način doživimo sami sebe. Zato vjerujem da i danas mnogi vode dnevnike. Pitanje je samo u kojoj formi. Danas mnogo toga bilježimo fotografijama, videozapisima... na društvenim mrežama. To je i način prezentiranja sebe drugima, jer nisu li i dnevnici često pisani sa skrivenom željom da ih netko ipak nađe i pročita?

Koliko je pogrešna ideja, predrasuda čak, da su to bilježnice s ključem, u koje svoje snove upisuju romantične djevojčice?

Vjerujem da i dalje ima i bilježnica s ključem koje simboliziraju intimnu, osobnu i privatnu odliku dnevnika.

Kako je rođena ideja da projekt Montažstroja “Radnička cesta” prati i vaš dnevnik?

Ideja o bilježenju procesa postoji od početka rada. Redatelj Borut Šeparović često bilježi svoje procese rada i te bilješke smatra iznimno važnima. Kada smo razgovarali o konceptu projekta, ali i o metodologiji rada, zapisala sam u bilježnicu: voditi dnevnik rada. Moram priznati da toj natuknici tada nisam pridavala preveliku pozornost, jer je incijalni plan bio i bilježenje samih proba kamerom. Zbog epidemioloških mjera i zbog činjenice da smo se tijekom trajanja rada na projektu, a bio je dug gotovo godinu dana, izvođači i autorski tim okupili samo nekoliko puta. Tako se nisam mogla osloniti na audiovideozapis, već na vlastio bilježenje procesa. To bilježenje nije uvijek bilo lako, a sigurna sam ni “objektivno”, budući da je za mene proces bio iznimno emotivan. U njemu su se zamaglile granice privatnog i poslovnog, objektivnog i subjektivnog. Dio bilježaka su faktografski podaci, npr. kako su se trojica glumaca promijenila u jednoj ulozi, a drugi dio bilježaka je iznimno intiman i subjektivan, npr. kako se osjećam kada mi redatelj, ujedno i partner, kaže da se prestanem skrivati u kutu za vrijeme proba, ili trenuci njegova infarkta.

Godinu dana rada na “Radničkoj cesti”, a niste odustali od dnevnika?

Proces je bio iznimno dugotrajan i zahtjevan, prije svega zbog raznih vanjskih okolnosti koje su nas usporavale, rastezale, demotivirale, bacale u samoizolacije i izolacije, tražile od nas stalnu prilagodu. “Radnička cesta” je trebala biti segment koji otvara raspravu o univerzalnom temeljnom dohotku, koja bi se nastavila u interaktivnim razgovorima sa stručnjacima. Borut i ja smo komentirali kako osjećamo da projekt vodi nas, a ne mi projekt. Bilo mi je iznimno teško pronaći čvrsto tlo s kojeg donosim zaključke i odluke jer je sve bilo fluidno; osim jasnog imperativa da projekt mora izići. Opcija da se projekt “odradi” nije dolazila u obzir, štoviše, dovela nas je do svojevrsnog inata da se napravi najbolje moguće, bez obzira na to koliko pri tome svi prelazimo vlastite granice. Taj osjećaj istodobne nemoći i svojevrsne frustracije dovodio je do toga da podjednako pišem o situaciji na nezavisnoj sceni u pandemijskom vremenu, položaju slobodnog umjetnika, o tome je li moj posao (i jesam li ja) shit ili bullshit, o kulturnoj politici i potrebi za kazalištem u ovakvom vremenu...

Pročitala sam dnevnik i on je ne samo ozbiljna dnevnička literatura već i ozbiljna kazališna literatura na temu korone i rada u izvedbenim umjetnostima. Što vam je bilo najvažnije prenijeti čitateljima?

Bilo je iznimno puno izazova, koji su otvarali brojna pitanja, tj. rađala se potreba da se govori o nekim temama koje je pandemija iznijela na vidjelo, kao i o procesima koje je ubrzala ili pokrenula. Te su bilješke isprva nastajale sa svrhom praćenja umjetničkog procesa, a premetnule su se u sagledavanje društvenog, gospodarskog i inog konteksta koji se na njega ne samo odražavao, već ga je u vrlo velikoj mjeri i diktirao. Uza sve to tu su i iznimno intimne i emotivne bilješke kako kolektiva, tako i mene same. U početnoj fazi dnevnik nije bio predviđen za čitatelje izvan kruga autorskog tima, ali kako je proces tekao, postalo je jasno da će postati bitan sekundarni materijal ili teatrološki dokument. Isprva sam ih pisala “po zadatku”, a zatim iz potrebe. Prestala sam biti samo objektivni promatrač, dopustila sam si potrebu da budem subjektivan i emotivan sudionik.

Jeste li na kraju razmišljali o tome treba li svu tu intimu procesa, pa i vlastitu intimu, izložiti javnosti?

Naravno, ali na kraju sam osjetila želju da nastavim pisati dnevnik, kao da je ostalo još puno toga što sam, na neki način, cenzurirala. Zato sam na javni poziv za digitalizaciju prijavila projekt “Sve je moguće”, koji će biti svojevrsna audiovizualna nadopuna i nastavak pisanom dnevniku.

iz eurokaza tvrde Kultura nova provodi birokratsko nasilje nad umjetnošću i njeguje antiinelektualizam

Ti su dnevnici ipak u službi projekta “Radnička cesta”, pišete li neki drugi, intimniji dnevnik? Jeste li ga pisali u mladosti?

U mladosti sam u nekoliko navrata počinjala pisati dnevnik, ali bih brzo odustajala. Pisanje dnevnika zamijenilo je pisanje pisama, koja sam u tjednom ritmu razmjenjivala s prijateljicom iz Rijeke. Ponekad sam slala i nekoliko pisama tjedno, a jedna drugoj smo pisale nekoliko godina i sva su pisma sačuvana. A dosljedno sam vodila dnevnik kada sam bila u Indiji. U njemu sam isključivo bilježila brojne unutrašnje događaje koje bi pokrenuli naoko nevažni vanjski podražaji, poput monsunske kiše ili bosonoge djece na vratima hrama. Sada ne vodim dnevnik iako, paradoksalno, osjećam da ga stalno ispusujem.

Meni su među najdražima dnevnički zapisi Susan Sontag. Tko je vaš favorit?

Moj je favorit Barthesov “Dnevnik korote”, kao i Artaudova “Pisma iz ludnice” koja sam oduvijek čitala kao razasuti dnevnik i koje bih, jednom, voljela dramatizirati.

NIJE IMAO DRUGU
Obnavljao krovište svinjca pa izvjesio krivu zastavu. Odmah mu došla policija
Argeta
Zero Food Waste
Svaki dan sam naviknut bacati ostatke kruha. Evo zašto sam to odlučio promijeniti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.