Jesi li svjesna koliko mi traume vučemo iz rata, pitala me jedne ljetne noći kolegica koja je nešto prije napokon otvorila svoju psihološku praksu. Jesam i nisam, rekla sam iskreno. Svaka osoba naših godina koja mi dođe, nastavila je ona, u nekom trenutku krene "raspakiravati" rat. A do tada nisu ni znali da ih muči, rekla mi je, gledajući u konzervu pretoplog piva koje se prodavalo na jednom filmskom festivalu.
Mori li nas zaista ratna trauma? I ako je tako, zašto o tome ne govorimo? Pitala sam se to razmišljajući o perspektivi društva u kojem se krećem, visokoobrazovanih, navodno samosvjesnih ljudi, umjetnika i psihologa, queer osoba, ljevičara... I shvatila da je u našim krugovima rat na neki način vulgarna tema, nešto o čemu se govori nakon petog piva, ali ni onda iz perspektive osobne ranjivosti jer to smo ostavili braniteljskim udrugama i majkama nestalih sinova, kao da bi bilo neprikladno da svoje iskustvo dijelimo s njima.
Milka di je sandro aleksandar, kriminalac deportiran iz amerike? Jel dobil već stan i posel u nekoj lgbt udrugi?