Novo iz radionice Kazališta Hotela Bulić večerašnja je premijera predstave "Coco" u Kulturnom centru Travno. Za oko momentalno zapinje ime slavne dizajnerice i naslov se doista odnosi na nju i njezin život, ali nije u pitanju klasična biografija, nego dramatizacija kratkog teksta Bernarda-Marie Koltèsa u režiji Senke Bulić, u kojoj se propituje imaginarni odnos ostarjele Coco Chanel i njezine sluškinje Consuelo, odnosno, posve pojednostavljeno rečeno, tematizira se starenje.
Predstava gledatelje uvodi u svijet tjeskobne izoliranosti, daleko od pogleda svijeta u kojem smo djelovali, od kojeg i sami odbijamo pogled. Coco i Consuelo 'zatočene' su u antagonističkom zagrljaju i konfliktu, u dijalogu svedenom na esencijalna stanja, a to su želja za posjedovanjem onog drugog, za vlašću i pobjedom nad njim.
U srži, svaki njezin duel koji joj je još preostao, pa tako i taj s Consuelo, duel je sa smrću. No puni volumen svoga lika Coco duguje inspiriranosti autora iznimnim životom modne ikone Coco Chanel, koja je u kolektivnoj memoriji i pop-kulturi gotovo jednako zapamćena zbog pionirskog doprinosa dizajnu kao i iznimne osobne snage i sposobnosti preživljavanja. U dramskoj situaciji, te reference supostoje sa deziluzioniranim stanjem u kojem zatičemo Coco. Nije to više status gospodarice iluzija koja je vrlo dosljedno mitologizirala svoju javnu sliku. Nije to više ni "haljina koju će nositi cijeli svijet", kako piše Vogue u listopadu 1926., ni stav koji prkosi normama spola i društva, ni odjeća koja je postala refleks njezina života i ono što je određuje. Coco više ne može redizajnirati ništa kako bi odgodila propadanje. Kako smo se naviknuli da Senka Bulić u istraživanju kazališta uvijek pomiče granice, tako je i ovdje, uz Ružicu Maurus, Vida Ćosića i Evu Zlovolić koji glume u predstavi, za ulogu same Coco angažirala dvoje plesača – balerinu u mirovini i koreografkinju Vlastu Rittig te plesača i koreografa Branka Bankovića.
– Kada plešeš predstavu, prenosiš ideju tijelom i neverbalno komuniciraš s publikom, a ovdje se to nadograđuje izgovorenom riječi. Moje "glumačko" iskustvo je skromno, glumio sam u komadima s vrlo malo teksta i jednoj predstavi u kojoj sam govorio na metajeziku govorio, no nikada nisam imao ovoliko teksta. Kada me Senka nazvala i ponudila mi suradnju, bio sam iznenađen, neizmjerno počašćen, pa i uplašen hoću li to moći što sam joj iskreno i rekao. Priznajem da sam se dobrano namučio dok nisam naučio tekst. Imao sam sreću da je Senka Bulić i jako dobra pedagoginja, vodila me kroz proces, imala hrpu živaca dok nismo došli do željenog rezultata. Ona ima snagu i može pokrenuti i zakotrljati ideju, otvoriti taj čudesan prostor kreacije i slobode u kojem misliš da možeš sve, vjeruješ predstavi, njoj kao autorici i konceptu, ali počinješ vjerovati i sebi te polako osjetiš da možeš. I eto, proglumio sam – rekao je Branko Banković. Kako predstava tematizira starenje koje je, posebice ono fizičko, često ključni faktor u trajanju karijere plesača, pitali smo ga kakav je generacijski odnos prema plesačima zbog činjenice da ranije završavaju karijere.
– Imao sam sreću da mi tijelo nije sklono ozljedama i izdržljivo je pa sam uspio aktivno plesati do svoje 55. godine. Nažalost, plesači suvremenog plesa kao samostalni umjetnici nemaju beneficirani radni staž te moramo plesati do mirovine, što je teško. Mislim da bismo se trebali izjednačiti sa kolegama u institucijama i dobiti beneficirani staž. Kako sam uz karijeru plesača imao potrebu djelovati i kao koreograf i plesni pedagog, sada mi je potpuno otvoren prostor za to – kazao je.
Slične stavove o toj temi dijeli i njegova partnerica u predstavi Vlasta Rittig koja kaže: – Generacijski gledano plesni život postoji, traje i ne prestaje nikad. Povijest nam to potvrđuje i ples je prisutan u svim segmentima života. Okolnosti u karijeri plesača ne moraju nužno završiti u ranim četrdesetima... Kad je riječ o klasičnom baletu, jasno je da govorimo o akademskoj umjetnosti ili "umješnosti" koja se temelji na zahtjevnoj razini tjelesne slobode ograničenoj životnim vijekom. Život plesa i život sa plesom odvija se i u teoriji i u praksi. Moje iskustvo kroz baletni vijek u HNK Zagreb pa do umirovljenja omogućilo mi je da nastavim plesno djelovanje pedagoškim i koreografskim radom sa djecom, mladima i odraslima, pa sebe smještam u okolnosti koje mi omogućuju trajanje i ne uvjetuje me životna dob.
Što se tiče glume, dodala je: – U ovoj predstavi nisam dramska, nego plesna glumica, imam zadatak verbalno pretočiti u neverbalno pa je moja uloga istodobno mislima i glavom biti među zvijezdama i htjeti i moći, a nogama i tijelom u paklu ograničenih tjelesnih mogućnosti.