Prije 130 godina Zagreb je dobio veličanstvenu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, onu čiju je izgradnju pratilo 'zgražanje' brojnih dušobrižnika oko toga tko će s visina Gornjeg grada doći gledati predstave na Sajmišnom trgu, gdje su se do počeka izgradnje teatra u, kako bi rekao Krleža panonskom blatu, prodavali konji, krave, pajceki... Sve je to palo u zaborav kada je car Franjo Josip, na balkonu novoizgrađenog arhitektonskog bisera Zagreba lupio srebrnim čekićem i kazalište proglasio otvorenim. Ta ista zgrada i to isto kazalište sada, za veliki i okrugli rođendan, dobiva najveći mogući poklon – novu scenu u novoizgrađenom zagrebačkom kazalištu.
Kao iz lošeg vica doima se činjenica da su i za prvu i za drugu zgradu HNK Zagreb 'krivi' potresi, onaj iz 1880. ubrzao je selidbu kazališta s prve adrese, a onaj naš, iz 2020. godine, koji je ozbiljno oštetio radionice HNK Zagreb i skladišta u kojima su čuvani kostimi, presudio je da se konačno donese odluka da upravo Adžijina ulica bude lokacija novog kazališta, pri čemu je, naravno, obilno pomoglo i deset milijuna eura europskog novca namijenjenog za obnovu. No, hrvatska je Vlada uložila sljedećih 35 milijuna eura u izgradnju zgrade, koja je sinoć svečano promovirana u HNK2, novu scenu HNK u Zagrebu, ujedno novo zagrebačko i novo hrvatsko kazalište. I to doista jest povijesni trenutak zagrebačke i hrvatske kulture.
S jedne strane glavni grad sada ima kazalište opremljeno najnovijom scenskom tehnikom, sama pozornica novog kazališta iste je veličine kao i ona na Trgu Republike Hrvatske, dok u gledalište može stati od 320 do 350 posjetitelja. Time Zagreb (konačno) staje uz bok drugih glavnih gradova u kojima je odavno nezamislivo da na istoj sceni djeluju Balet, Opera i Drama, što razvoju ovog kazališta daje priliku kakvu nije imalo više od stoljeća. Za Zagreb je to kulturni iskorak, jer poražavajuće odjekuje podatak da je u tih 130 godina u hrvatskoj metropoli izgrađeno samo dječje kazalište Trešnja (i ono na mjestu nekadašnjeg doma kulture), dok se sva ostala zagrebačka kazališta nalaze u prostorima koji su adaptirani za njihove potrebe.
Zbog svega toga, kao i činjenice da je istinski nemoguće uspoređivati Zagreb iz 1895. godine s današnjim, treba reći da u kulturnoj povijesti metropole možemo pronaći samo još dva datuma koji se veličinom i značenjem izjednačavaju sa sinoćnjim početkom rada HNK2. Prvi je 29. prosinca 1973. godine, kada je svečano otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, a drugi 11. prosinca 2009. godine, kada je kultura konačno velikim korakom 'prekoračila' Savu i kada je otvoren novoizgrađeni Muzej suvremene umjetnosti.
Dovodi nas to do nimalo vesele spoznaje da je Hrvatima kultura važna samo u deklarativnom smislu, dok je desetljećima pa i stoljećima gurnuta na samo začelje liste financijskih prioriteta. Zbog toga je HNK2 još važniji i treba u pravoj mjeri 'raširiti krila' središnje nacionalne kazališne kuće. Njegovim razvojem, kvalitetom predstava koje će nuditi ubuduće će se mjeriti uspješnost i veličina hrvatskog kazališta. To pred vodstvo HNK Zagreb stavlja ogroman izazov, jer sada zapravo vode dva kazališta i moraju na posve novi način razvijati sva tri svoja ansambla, ali i planirati gostovanja, kako drugih hrvatskih kazališta, tako i onih iz Europe i svijeta. I
ntendantica Iva Hraste Sočo sinoć je svoje ime upisala u povijest hrvatskog kazališta, i to rame uz rame s velikim intendantom Stjepanom Miletićem, koji je vodio preseljenje HNK Zagreb na Donji grad i kojem je, usput budi rečeno, bio posvećen program sinoćnjeg svečanog otvaranja, nazvanog Slava umjetnosti 2.0. I sada je na njoj da s timom koji je okupila iskoristi povijesnu priliku razvoja izvedbenih umjetnosti u nas.
Otvori KEKS Pay
