U filmskom dijelu ovogodišnjeg Subversive festivala dva su filma istih autora, srpskog redatelja Luke Papića i producenta Srđe Vuče. Iako različiti koncepcijom, stilom i vremenskim okvirom u kojem se odvijaju, gledaju se gotovo kao diptih koji pripovijeda priču o političkom ludilu devedesetih i posljedicama tog vremena danas.
S autorima smo razgovarali ususret njihovu dolasku u Zagreb, gdje će osobno predstaviti svoje filmove premijerno prikazane na prestižnim festivalima Visions du Reel i IDFA.
Vaš film "Prizvan i pozvan" o bizarnim kandidatima s prvih demokratskih izbora u Srbiji opisuje se kao komedija s tragičnim posljedicama. Što vas je potaknulo da ga snimite?
Prije svega arhivski materijal koji smo pronašli, ali i više nego zanimljivi likovi koji se pojavljuju u filmu. Nismo željeli da to blago od arhiva padne u zaborav. Nažalost, nedugo zatim izbio je građanski rat i ljudi kao da su pomalo zaboravili na čitav spektakl oko izbora koji se događao u Srbiji, ali i u drugim jugoslavenskim republikama. Gledajući iz današnje vizure, taj materijal djeluje pomalo nadrealno, ali ako se zagrebe dublje, dolazi se do zaključka da se stvari i nisu toliko promijenile.
Vaši protagonisti su narkomani, nacionalisti, mistici... koji su odreda bili legitimni predsjednički kandidati. Koliko vam je trebalo da ih pronađete i nagovorite na snimanje?
Protagoniste smo pronašli radeći na izložbi s istom tematikom koja je 2012. gostovala i u Zagrebu. Počeli smo snimati i s poznatijim kandidatima, koji su ušli u srpsku mainstream politiku, a onda smo shvatili da želimo film s likovima koje su ljudi zaboravili kada je počeo rat, da se priča isključivo iz njihova ugla, jer to je film i o egu i o tome kako oni vide sebe. Savo Nešković je naš prijatelj i pretpostavljam da je zato pristao na snimanje, iako mu do promocije nije previše stalo, a ostale praktički i nije trebalo nagovarati.
U tim snimkama ima i pjesme i ludila i vitlanja oružjem...
Sve smo to realizirali u suradnji s protagonistima, pokušavajući zajedno pronaći najbolji način da se oni danas predstave. U principu su sami birali lokacije, što će pričati i na koji način, a naše intervencije su bile uglavnom režijske kako bi se to kasnije moglo sklopiti u film. Naš postupak korespondira s arhivskim snimkama Televizije Beograd na kojoj je 1990. svatko imao sat i pol da se predstavi kako hoće. Taj čitav izborni ciklus bio je smiješan, stranke su postale legalne samo dva mjeseca prije izbora, ljudi nisu znali ništa o medijima i sve je bio privid demokracije i medijske slobode.
Živimo li i danas u takvom prividu?
Politička situacija vrlo je slična u cijeloj regiji, samo se umila i dovela strane PR stručnjake da je bolje upakiraju. Nažalost, i naša medijska scena je jeziva, ali ako pogledate i ruske i zapadne medije, shvatit ćete da to nije samo naš problem. Kada vidimo tko je na vlasti u Italiji, kako i danas prolaze Trump i Boris Johnson, shvatimo da svi oni sliče na naš film iz devedesetih. Zato smo i željeli kroz lokalnu priču ispričati univerzalnu temu, da se publika gledajući naš film itekako može smijati sebi i svojoj situaciji, bez obzira na zemlju u kojoj se nalazimo.
Koliko stranci to razumiju?
Jako nam je čudan taj inozemni put filma. Bili smo zapanjeni kada smo kao potpuni autsajderi ušli u jednu od dvije natjecateljske kategorije IDFA-e, festivala na kojem se predstavljaju dokumentarni teškaši. Film je tamo punio sale i imao fantastične reakcije, kao i kasnije u Italiji. Zbog toga smo očekivali da će nas zvati na više festivala, ali to se nije dogodilo. Stekli smo dojam da nas publika jako voli, a žiriji i festivalski selektori nešto manje, kao da zaboravljaju koliko je važno da su filmovi komunikativni.
Kako ste odabrali naziv filma?
Krstio ga je naš protagonist i prijatelj Pra Milan od Lužice, koji u jednoj od scena filma kaže da se osjećao kao "prizvan i pozvan" da dođe na čelo Srbije kada dođe trenutak da se zemlja oslobodi komunista i komunizma.
U Zagrebu ćete nam prikazati i srednjometražni film "Bez" nagrađen na Visions du Reelu. Njegov protagonist također je vrlo životopisan lik, koji luta Srbijom tražeći izgubljenog psa i nemušto slika sakralnu novogradnju.
Ta dva filma nastajala su paralelno. Iako su dosta drugačiji, dio su istog univerzuma. "Bez" se događa u današnjoj Srbiji koja je izgubljena u tranziciji i traženju identiteta. Glavni lik je slikar Aleksandar Denić koji nas zajedno sa svojim čudnim prijateljima vodi na putovanje kroz svoju viziju Srbije i njezin društveni, politički i emotivni kontekst. Razlika je što je taj film dokufikcija, ima i elemente igranoga iako ga promoviramo kao dokumentarni film.
"Bez" je prošle godine dobio nagradu Beldocsa, festivala na kojem ste upravo prikazali i "Prizvan i pozvan". Kako domaća publika reagira na vaš film i ima li razlike u odnosu na percepciju stranaca?
Publika svuda reagira fenomenalno. Poslije prve premijere na Beldocsu na razgovoru je ostala puna dvorana, a slično je bilo i na IDFA-i u Amsterdamu gdje je nakon premijere Luki prišao jedan čovjek i bez ustezanja rekao da mrzi naš film. Drugi je skočio iz gledališta da nas obrani, a ovaj je tada obrazložio da ne mrzi film, nego kako se zbog njega osjeća. Meni je beskrajno drago da naš film u publici izaziva bilo kakve osjećaje, i lijepe i ružne, jer ravnodušnost je najgora. Nadamo se da ćemo i u Zagrebu imati dobar odaziv i da će ljudi razumjeti naš smisao za humor. Mi živimo u Srbiji pa radimo teme kojima smo okruženi, ali računamo da će Hrvati vidjeti da naš film nije samo kritika Srbije nego i jedna malo šira slika.
