Kao što je bilo predviđeno čak i na kladionicama, ovogodišnji dobitnik Nobela za književnost je mađarski autor László Krasznahorkai.
Na vrhu popisa uz njega je bila i kineska avangardna autorica Can Xue.
Kao i svake godine početkom listopada, oči svjetske kulturne javnosti uprte su u Stockholm, gdje je Švedska akademija u četvrtak, 9. listopada, objavila ime novog književnog nobelovca.
Prema britanskim kladionicama, koje su postale nezaobilazan barometar predviđanja, utrka je bila prilično otvorena. Kao glavni favoriti s podjednakim izgledima slovili su kineska spisateljica Can Xue, poznata po svom eksperimentalnom i nadrealnom stilu, te mađarski autor i dobitnik Nobela László Krasznahorkai, kao i nebrojeno puta do sada, nalazi se japanski romanopisac Haruki Murakami, vječiti favorit publike čije ime desetljećima odzvanja uoči svake dodjele. U širem krugu kandidata spominju se i kanadska ikona Margaret Atwood te britansko-indijski pisac Salman Rushdie, čija bi nagrada imala i snažnu političku poruku. Ipak, iskusni promatrači znaju da su liste favorita često samo popis lijepih želja, jer Akademija svoje odluke donosi iza čvrsto zatvorenih vrata, ne obazirući se na medijski pritisak ili popularnost kandidata.
Analitičari upozoravaju da se koeficijenti na kladionicama poput Ladbrokesa ne temelje na povlaštenim informacijama iz Akademije, već su odraz popularnosti pojedinih autora i medijskih spekulacija. Drugim riječima, što se više ljudi kladi na jednog autora, njegovi izgledi postaju manji, stvarajući tako zatvoreni krug u kojem mediji prenose prognoze kladionica, a čitatelji se zatim klade na temelju tih prognoza. Upravo je Haruki Murakami najbolji primjer ovog fenomena. Njegova globalna popularnost i status najprodavanijeg pisca "književne fikcije" čine ga stalnim favoritom u očima javnosti, no upravo bi ga ti isti razlozi mogli koštati nagrade. Švedska akademija tradicionalno naginje autorima koji su manje komercijalni, politički angažiraniji ili čiji rad smatraju "visokom književnošću", što Murakamija, unatoč neupitnoj kvaliteti, stavlja u nezahvalnu poziciju. Njegov stil često se uspoređuje s Raymondom Chandlerom, piscem koji se kreće na granici između žanra i ozbiljne književnosti, što obično nije profil laureata.
Slična, ali kompleksnija situacija je i sa Salmanom Rushdiejem. Iako je njegov književni opus, posebice remek-djela poput "Djece ponoći" i "Sotonskih stihova", neosporno vrijedan Nobela, snažni javni apeli da mu se nagrada dodijeli kao podrška slobodi govora, pogotovo nakon brutalnog napada na njega, mogli bi biti kontraproduktivni. Poznato je da se Akademija odupire bilo kakvom vanjskom pritisku i ne želi da se njezine odluke percipiraju kao reakcija na dnevnopolitičke događaje. Mnogi smatraju da je pravo vrijeme za nagradu Rushdieju bilo još devedesetih, u jeku fetve, kada bi takav čin imao neusporedivo veći simbolički značaj. Dodjela nagrade sada mogla bi se protumačiti kao "zakašnjela" ili čak neukusna reakcija, što je stav koji navodno dijele i neki unutar švedskih kulturnih krugova. Time se otvara vječno pitanje svrhe nagrade: je li ona isključivo priznanje za književnu izvrsnost ili nosi i političku težinu?
Povijest Nobelove nagrade prepuna je kontroverzi i "propusta", gdje su neki od najvećih pisaca u povijesti ostali bez priznanja. Popis velikana koji nikada nisu dobili Nobela gotovo je jednako impresivan kao i popis dobitnika: Lav Tolstoj, James Joyce, Virginia Woolf, Marcel Proust, Vladimir Nabokov i Anton Čehov samo su neki od autora čija su djela definirala književnost, ali ih je Akademija iz raznih razloga zaobišla. Ovi primjeri služe kao podsjetnik da Nobelova nagrada nije apsolutno mjerilo književne vrijednosti, već odraz ukusa i prioriteta osamnaestero članova Akademije u određenom povijesnom trenutku. Njihov izbor često je bio iznenađujući, poput dodjele nagrade Tanzanijcu Abdulrazaku Gurnahu 2021. ili američkom glazbeniku Bobu Dylanu 2016., što je izazvalo burne rasprave o definiciji same književnosti.
A što je s piscima iz naše regije? U kontekstu nagađanja o dobitnicima, povremeno su se spominjala i imena iz Hrvatske. Među književnim krugovima postojala je nada da bi nagradu mogla dobiti Dubravka Ugrešić, cijenjena autorica čiji je rad imao snažan odjek u inozemstvu. Također, grupa talijanskih intelektualaca svojedobno je javno predložila esejista i pisca Predraga Matvejevića kao kandidata. Ipak, do danas je jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost s prostora bivše Jugoslavije ostao Ivo Andrić. Njegovo postignuće iz 1961. godine i dalje predstavlja jedinstven trenutak u kojem je književnost ove regije dobila najviše svjetsko priznanje, a njegov opus postao nezaobilazan dio globalne književne baštine.
Ivo Andrić nagrađen je "za epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje". U obrazloženju je bilo istaknuto kako je njegova sposobnost da kroz priče o pojedincima, smještene najčešće u Bosnu, prikaže univerzalne ljudske drame, sukobe kultura i civilizacija te neuništivu snagu ljudskog duha. Njegov roman "Na Drini ćuprija", koji prati četiri i pol stoljeća povijesti višegradskog mosta, postao je simbol spajanja Istoka i Zapada, ali i metafora trajnosti umjetnosti usred prolaznosti ljudskih života i povijesnih mijena. Andrićev rad, duboko ukorijenjen u povijesne izvore i usmenu tradiciju, nadrastao je regionalne okvire i potvrdio da velike priče nemaju granica, nudeći svijetu jedinstven uvid u kompleksnu povijest Balkana kao pozornice na kojoj se odigravaju vječne ljudske borbe, strasti i stradanja.
Otvori KEKS Pay
Gdje je Hrvatska u dodjeli Nobelovih nagrada!? Po običaju nigdje. U zemlji nogometa cerebralne vještine očito nikom ne trebaju.