Naslovnica Kultura Kazalište

Potresna svjedočenja o životima pojedinaca i slici čitavog društva

Životne priče na pozornici su trajale minutu, ali u stvarnosti one traju do smrti pripovjedača
25. rujna 2012. u 14:23 1 komentara 5 prikaza
55+
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

“Kad sam saznala da mi muž ima ljubavnicu, pozvala sam je k sebi i pričale smo o svemu uz kavu i rakiju. A onda je došao i on i već s vrata me ljupkim glasom pitao što sam mu skuhala. Kad je ušao, sledio se. Rekla sam mu neka odlazi skupa s njom. I otišao je. Vratio se samo jednom, silovao me i otišao na posao.”
Ovo je samo blijedi, po sjećanju ispisani otisak koji vam uskraćuje lice, emociju, glas i pripovjedački dar žene koja je u nedjelju navečer svoje strašno iskustvo podijelila s publikom u Lisinskom. Pedesetak sudionika predstave-akcije-pokreta 55+ izlazili su jedan po jedan pred kameru, mikrofon i veliko filmsko platno. Dobili su po onoliko sekundi, koliko imaju godina.

Tuđa smrt je obična

Neke priče nisu stigle do svog kraja prije zvuka sirene, ali sve će one ionako trajati dokle god dišu oni koji su ih pričali, kao što i dalje traju i bole rane i ožiljci na tijelima i dušama, i tek poneka sretna ljubav i zadovoljstvo u malim radostima. Sva moguća zla i nesreće pregazili su te ljude koje je Montažstroj akcijom 55+ izveo iz njihovih kuća, priveo ih jedne k drugima i doveo pred nas, publiku prepunu generacije njihove djece i unuka. Vidjeli smo u tim minutama i plač i smijeh, ples, pjesmu, zamišljeno letenje raširenih ruku na jednoj nozi, ispovijesti cugera i kladioničara, ali i svjedočanstva ljudi čiji je život obilježio otpor prema raznim oblicima nasilja. A seansa je počela tako što je mikrofon u prolazu pokupio njihova razmišljanja o smrti. “Smrt je sasvim prirodna i obična stvar, ali samo da to ne budem ja i samo ne baš sada”, rekao je jedan.

“Kazališne” intervencije bile su u svjedočanstvima minimalne, tek svjetlom. Osim ako su možda neki od njih odglumili nečije tuđe priče, u kom slučaju zaslužuju još veće divljenje jer su nas uvjerili.

Samokritika generacije

Sve je to bilo nalik seansi nekog kluba neizlječivih kroničnih ovisnika o životu. Osobito vlastitom, s čime se lako poistovjećujemo. U drugom dijelu svatko je dobio mjesto i vrijeme za govornicom i taj je dio bio lošiji upravo onoliko koliko je kod nas politika lošija, banalnija i udaljena od života. Ipak, s te se govornice čula i poneka originalna misao i dobrodošla samokritika generacije koja je šuteći odobravala nastajanje svega ovog lošeg što sada izjeda i njih i njihove nasljednike, kojima ne ostavljaju ništa. Akcija će se nastaviti realizacijom dokumentarnog filma, a valjalo bi nastaviti i s terapijom masovnih svjedočenja ljudi ustrajnih u vlastitim životima i odanih životu kao takvom.

Elipso

  • evilelvis:

    Pogledao sam predstavu, 3 sata patnje - moje. Separovic je godinama bezidejni gelipter s puno godina na ledjima, a i dalje dane provodi ispijajuci kave, puseci cigaretu za cigaretom i psujuci Milana Bandica koji mu daje vise love za 'umjetnost'. ... prikaži još! Nadalje, Borut prezire kazaliste i ono sto naziva establishmentom, prezire opere, balet - sve to prezire i onda sta napravi - ode u Lisinski odrzati kazalisnu predstavu. Pa ako je to nekakav moderni teatar, moze se bez problema odrzati na klupici u parku bez da grad Zagreb placa milijune godisnje na prekenjavanje ostarjelog decka i njemu slicnih 'umjetnika'. Zapravo je najbolji komentar dala sama zagrebacka publika, na predstavi je bilo oko 1000 ljudi, mahom prijatelja i poznanika rezisera. Prodaja karata je bila bijedna pa ih je u zadnji tren podijelio vise stotina. 60% 'glumaca' tvrdi da je prije bilo bolje? Ja im zelim puno srece, trebat ce im.