Netipično za tu manifestaciju, ovogodišnji Zagrebački salon tematski je fokusiraniji te većinski uključuje radove koji će premijeru doživjeti upravo u Zagrebu. Priređen je bogat izložbeni, izvedbeni i diskurzivni program pod krovnim naslovom "Koreografija za završnu liniju", a otvorenje njegova jubilarnog 60. izdanja je večeras, 7. listopada, s dvije grupne izložbe u Oktogonu NMMU-a i Galeriji SKD "Prosvjeta" i javnim intervencijama koje će osvanuti diljem grada – od okupacije ekrana zagrebačkih tramvaja do suptilne i skoro neuhvatljive svjetlosne instalacije na neboderu TEŽ-a. Salon se tako istovremeno igra dimenzijama umjetničkih radova kao i lokalitetima, aktivirajući offsite i netradicionalne prostore. Do kraja mjeseca u sklopu Salona planira se niz događaja – radionice pokreta o postajanju morskim krastavcem, performans u tunelu Grič u kojem sudjeluju i posjetitelji putem aplikacije, ples na turbofolk glazbu, više od 25 umjetničkih gesta koje predstavljaju perspektive o "društvu rizika", otkrivajući lokalna i globalna iskustva, a kustoski koncept ove godine potpisuje mlad kustoski kolektiv KUĆĆA, koji čine Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović, koji su nam rekli sve što o Salonu moramo znati.
Odakle prvi impuls i ideja teme?
Okidač za koncipiranje teme bila je obnova još jedne zagrebačke kulturne institucije, Meštrovićeva paviljona – inače središnjeg izlagačkog prostora Salona, zbog čega se novo izdanje manifestacije nužno raširilo po gradu. Ta decentralizacija programa u gradu koji je po mnogočemu gradilište zbog potresa navelo nas je na promišljanje koncepta nestabilnosti i neizvjesnosti. Zagreb u tom smislu postaje odraz širih društveno-političkih sistema, ali i osobne svakodnevice: labilne zone egzistencijalnih kriza izazvane tehnološkim razvojem smještaju nas u domenu gdje neprestano kalkuliramo ulog i dobit. Te krize vežemo uz nuklearnu opasnost, masovna istrebljenja, klimatsku promjenu – ali i spekulativnu ekonomiju te načine na koje digitalne tehnologije oblikuju naša duševna stanja i privatne međuodnose. Koreografija za završnu liniju osvrće se na tu društvenu, ekonomsku i kulturnu stvarnost kojom upravlja rizik, pritom uvodeći instancu igre koju istovremeno možemo shvatiti kao sistem kontrole i opresije, ali i slobodnog, potencijalno subverzivnog čina. "Koreografija" stoga poziva na kolektivni pokušaj da mislimo i djelujemo kroz te probleme u sferi "završne linije" kao prostora u kojem je rezultat neizvjestan, a potencijalno katastrofičan.
Vremenski krećete s prijelazom u 2000., kada je svijet obišao strah pred računalnim kolapsom. Drhti li danas umjetnost pred umjetnom inteligencijom?
Svaki veliki događaj i tehnološki razvoj probija granice onoga što smatramo mogućim i nemogućim, pri čemu se funkcija i definicija umjetnosti zahvaljujući tim promjenama kroz povijest itekako mijenjala. Tu mitologiju "ugrožavanja" tradicionalne sfere umjetnosti najjasnije vidimo kroz izum fotografije i filma koji je "poljuljao" status slikarstva i kazališta – pri čemu je vrlo brzo postalo jasno da postoji prostor za suživot i da svaki novi medij donosi nove kreativne izazove. U tom smislu ne polazimo od tog mita, kako u svojoj kustoskoj praksi općenito tako i konceptualizacijom Zagrebačkog salona. Nove tehnologije itekako su prisutne u umjetničkim produkcijama, koja svaka na specifičan način ulazi u dijalog s našim nesigurnostima. Umjetnik Silvio Vujičić zadnjih nekoliko godina aktivno se služi tehnologijom strojnog učenja, a za izložbu priprema novi rad "Metaodgovor", u kojem se figura seksualnog radnika i aktivista u području zdravlja Johna Thomasa pojavljuje kao prorok s kojim će publika moći komunicirati. Poznata tehnologija jezičnih modela kao što je ChatGPT ovdje se pretvara u intiman, specifičan i prolazni registar. Drugi se također love ukoštac s digitalnom revolucijom i promjenama koje je ona donijela – od rada umjetnice Petre Mrše, koja kroz dva videorada "I Can Save Her" i "Health 90" istražuje načine na koje videoigre utječu na oblikovanje našeg identiteta, do umjetnice Rebecce Merlić, koja u interaktivnoj instalaciji "GLITCHBODIES Zagreb Edition" poziva posjetitelja da zajedno grade kolektivno queer tijelo.
Dio koncepta su igra i rizik. Kako danas razmišljati o igri i riziku kao kritičkoj strategiji i što to podrazumijeva?
Rizik se ponajprije u tematskom oblikovanju pojavljuje kao naznaka sociološke promjene sagledavanja društva pa tako Salon prati taj proces prijelaza suvremenog društva u stvarnost, koja je pod prijetnjom simptoma modernizacije. Rizici su popraćeni s tolikom neizvjesnosti da ih se ne može više kontrolirati, ali ih se pokušava predvidjeti. Informacije i podaci, koji su ionako rezultati pristranosti, generiraju nove stvarnosti, od naših identiteta na dating profilima do spekulativne ekonomije. U tom je kontekstu logika igre koja uključuje natjecanje, bodovanje i optimizaciju od izuzetne važnosti za društvo rizika kojim dominiraju algoritmi, podaci i umreženost. Kritički pristup ovom kontekstu traži razumijevanje da je taj sustav stvoren, a ne prirodna ili jedina opcija. U sklopu Salona tako umjetnici ulaze u te prostore analizirajući njegove posljedice ili pak prisvajajući njegov jezik i strategije. Ti prostori postaju igralištem u kojem su logike igre materijal za umjetničku intervenciju, a često u formi koja sugerira razonodu i lakoću. Tako posjetitelji mogu očekivati radove od karaoka čiji protagonist morski krastavac postaje simbolom queer strategija otpornosti do neodoljive skulpture psa Tee Stražičić koja prati njegovu evoluciju u kućne ljubimce i komodificirani objekt igračke.
Ovo izdanje je decentralizirano i uključuje intervencije u javnom prostoru te performanse na više od 20 lokacija.
Sama tema Salona pozvala je na umjetničke geste u takvim prostorima, ali ne shvaćajući ih kao slučajnost ili scenografiju. Radovi se realiziraju tako da ih ti prostori informiraju, kao što radovi informiraju njih, a u javnom kontekstu postaje osobito zanimljiva dinamika između publike i umjetničke intervencije. Kao što smo rekli i ranije, Salon se kreće od suptilnih intervencija do monumentalnih instalacija. Nora Turato u Zagrebu predstavlja finale svoje pool7 serije u kojem će pročelje Meštrovićeva paviljona postati mjestom izraza Aaaaaaaaaaaaaaa!!!, poprimajući kružnu formu građevine. Uz audiosnimku koja će se aktivirati svakog podneva, Norin projekt ulazi u zanimljivu interakciju s tematskim okvirom Salona. U društvu rizika u kojem su podatak i informacija, pa time i jezik, glavna metoda optimizacije ili pak izbjegavanja opasnosti, Turato prisvaja komunikaciju koja izbjegava upravo jezik, razmišljajući kako komuniciraju naša tijela, glas ili geste. S druge strane, Vladimir Novak također ulazi u interakciju s arhitektonskim objektom, ali uz poprilično suptilnu intervenciju. Neboder bivše tvornice električnih žarulja "TEŽ" postaje poprištem zvučno-svjetlosne instalacije koja prevodi gradsku buku u svjetlo pa tako tijekom noći neboder postaje gradskim svjetionikom.
Imate i goste iz inozemstva?
U Zagreb stiže McKenzie Wark, spisateljica, teoretičarka i znanstvenica rođena u Australiji, koja predaje na Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku, a koja se pojavljuje kao važna figura teorija igara. Njezine knjige "Hakerski manifest" i "Gamer theory" zauzimaju važno mjesto u promišljanju komodifikacije informacije i premreženosti igara i stvarnog svijeta, a u prostoru SKD-a "Prosvjeta" održat će predavanje "HACKER/GAMER/RAVER" 13. listopada. U Zagreb dolazi i niz međunarodnih kustosa, kritičara i teoretičara koji će se pobliže upoznati s praksom domaćih umjetnika.
Otvori KEKS Pay
