Jedno od najopširnijih i najkompleksnijih djela hrvatske književnosti, “Zastave” Miroslava Krleže, prošlog je petka ponovno ugledalo svjetla kazališne pozornice. Ovoga puta riječ je o adaptaciji namijenjenoj mlađim generacijama, koju je na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavio redatelj Ivan Planinić, čovjek koji je svoj redateljski zanat kovao na nezavisnoj kazališnoj sceni KunstTeatra, a koji je ovim projektom pokazao kako je pronašao ključ za Krležu u 21. stoljeću.
Ansambl predstave, koji čine Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić i Marin Klišmanić, kao i plesači Michele Pastorini, Valentin Chou, Maria Matarranz de las Heras te glazbenici Lucija Stanojević (violina), Božan Bejo (klarinet), Helena Novosel (vokal), izvrstan je, a glavnog protagonista, Kamila Emeričkog mlađeg, utjelovio je sjajni Živko Anočić, koji je prošle godine postao član ansambla Drame zagrebačkog HNK. U povodu premijerne izvedbe “Zastava”, koja je zagrebačku publiku ostavila bez daha, Živko Anočić otkrio nam je nešto više o samoj radnji predstave, unutarnjim borbama s kojima se Kamilo suočava te sličnosti današnjeg svijeta i svijeta o kojem Krleža piše u svom romanu, ali i o kultnoj predstavi “Kauboji”, dugogodišnjem hitu Teatra Exit koji je na scenu postavio pokojni Saša Anočić, zatim o suradnji s našim poznatim redateljem Lukasom Nolom te o serijalu “Dnevnik velikog Perice”, koji će uskoro dobiti i svoju treću, posljednju sezonu.
U zagrebačkom HNK u petak ste premijerno izveli “Zastave”, posljednji Krležin roman. Možete li ukratko reći o čemu je u predstavi riječ te opisati lik koji ste utjelovili?
Glumim Kamila Emeričkog mlađeg, on je centralni lik “političke sage” o poziciji hrvatskog naroda prije, tijekom i nakon Prvog svjetskog rata. Previranja koja se događaju s Balkanskim ratovima, Prvim svjetskim ratom i Hrvatskim ulaskom u Državu, a zatim i u Kraljevinu SHS, ujedno su i Kamilova osobna previranja, dok su odnosi u romanu samo prizma kroz koju se lome njegovi unutarnji politički sukobi.
Ivan Planinić redatelj je mlađe generacije, a vi ste mu generacijski blizu. Što nam možete reći o konceptu priče, točnije kako je Krleža u ovom komadu približen današnjim generacijama?
Za razliku od Georgija Para, koji je devedesetih u ZKM-u postavio predstavu s tridesetak glumaca, Ivan Planinić odlučio je intimizirati svijet “Zastava”, točnije odlučio se za manju podjelu kako bi pozornost usmjerio na specifične privatne odnose zbog kojih Kamilo mijenja svoje političke stavove.
Kako ste se pripremali za ulogu u Krležinu komadu? Jeste li prije postavljanja predstave čitali roman “Zastave”?
S ponosom mogu istaknuti da sam jedan od rijetkih Hrvata koji su pročitali cijele “Zastave”, a pripremao sam se proučavajući povijesni kontekst, čime sam nadoknadio sve propušteno u srednjoj školi.
Roman prikazuje desete i dvadesete godine prošlog stoljeća kao dramatični početak nekog novog svijeta i Gramscijevo vrijeme čudovišta, nasilja, rata, smrti i praznine koja nakon svega ostaje. Živimo li i danas, sto godina poslije, u nekom sličnom svijetu?
Poslužit ću se Kamilovom rečenicom iz romana: “Kao što je već rekao netko drugi, mnogo inteligentnije, kada u jednoj zemlji vlada tišina, možete, gospodo, biti sigurni da tamo nema slobode.”
U ansambl HNK došli ste nedavno, točnije prošle godine, a prije toga imali ste stalni angažman u Trešnji, pa u Gavelli. Kako su ova kazališta utjecala na razvoj vaše karijere?
Uvijek sam smatrao da je raznovrsnost pristupa, tipova kazališta i produkcijskih uvjeta ono što je bitno za razvoj glumca, a ponosan sam na to da sam tijekom karijere bio član dječjih i dramskih kazališta. Za razliku od mnogih kolega koji ga podcjenjuju, mislim kako je dječje kazalište ključno za razvoj publike jer sije sjeme ljubavi prema teatru. Da se dječjem kazalištu daje više pozornosti, vjerujem da bi i naša dramska kazališta, kao i nacionalna kuća, bili ispunjeni do zadnjeg sjedala.
Govoreći o vašoj karijeri, nemoguće je ne spomenuti i kultne “Kauboje”, koje je režirao vaš pokojni brat Saša Anočić. Predstava je u Exitu igrala godinama i mnoge je Hrvate ponovno vratila u kazalište. Što je ovu predstavu učinilo tako posebnom i uspješnom i zašto, naposljetku, filmski “Kauboji” – s istom glumačkom postavom – nisu ostvarili jednak uspjeh?
Kada smo počeli raditi “Kauboje”, kazalište nam je bilo sinonim za dosadu te nam je osnovna ideja bila napraviti predstavu koju sami želimo gledati. Tijekom proba, a poslije i predstava, glavno nam je bilo nasmijati jedni druge i zbog toga je svaka izvedba bila živa i posebna. Stavljanjem kazališta na filmsko platno nismo ulovili tu bit životnosti svake izvedbe. Možda smo trebali snimati film o snimanju filma, a ne pokušati zarobiti kazalište u novi medij.
U svijetu filma surađivali ste i s pokojnim Lukasom Nolom, također našim velikim redateljem. Po čemu ga pamtite?
Imao sam sreće da sam od svog glumačkog početka, pa poslije u različitim fazama svog razvoja, imao priliku raditi s Lukasom. Osim što je bio moj filmski mentor, bio je najduhovitiji i najhrabriji, ali i najnježniji redatelj s kojim sam surađivao na filmu. Kad bi se on i Saša nasmijali mojoj izvedbi ili sugestiji, znao sam da sam na dobrom putu. I danas su dio mog unutarnjeg korektiva u radu na svakoj ulozi.
Osim u filmskim ulogama, prije nekoliko ste se godina proslavili i u seriji “Dnevnik velikog Perice”.
Da, kao glumac imao sam jako puno sreće što sam se preklopio s Vinkovom vizijom Perice i dobio priliku utjeloviti ga u seriji.
Čini se kako Peričina priča svakom sezonom postaje sve popularnija, a Vinko Brešan ovog je ožujka najavio i treću, posljednju sezonu. Bit će to serija o snimanju filma “Tko pjeva zlo ne misli”. Kada počinje snimanje? Možete li nam otkriti neke detalje o nadolazećoj sezoni?
Snimanje je planirano za iduću godinu, na proljeće. Veselim se ponovnom radu s cijelom ekipom, pokušat ćemo nadograditi dosad napravljeno i sa stilom se oprostiti od “Dnevnika velikog Perice”, a za više detalja vidimo se na HRT-u.
Kažete kako je za glumca važno da čita raznovrsno štivo, i to od najranije dobi. Koje knjige volite čitati u slobodno vrijeme? Također, koji se filmovi nalaze na vašoj “must-watch” listi?
U zadnjih godinu dana “Zastave” su okupirale moj čitateljski fokus, ali nakon premijere vrlo ću se rado vratiti opusu Yuvala Noaha Hararija. Što se tiče filma, kao i svake godine, vratit ću se svom najdražem filmu “Veliki Lebowski”.
Hoćemo li vas uskoro gledati u nekim novim projektima – bilo u kazalištu, bilo na filmu?
Jako se veselim premijeri novog filma Ivana Salaja “Žene, luđaci, malo dobrih pedera” jer nešto slično hrvatska kinematografija dosad nije imala. U matičnoj kući veselim se suradnji s Livijom Pandur na predstavi “Agamemnon 2.0”.
Otvori KEKS Pay
