Leksikografski zavod Miroslav Krleža navršio je 75 godina svoga postojanja. U povodu te važne obljetnice u utorak je u prostorijama Zavoda upriličena svečana akademija. To što naša zemlja ima jednu tako važnu, rekli bismo, prosvjetiteljsku instituciju s dugom i zanimljivom poviješću, dovoljan je razlog da se porazgovara s njezinim glavnim ravnateljem Brunom Kragićem, koji je 2000. kao mladi 27-godišnji komparatist i filmolog, ali i zaljubljenik u enciklopedistiku, počeo raditi u Zavodu.
Naš Leksikografski zavod upravo je proslavio 75. rođendan. Zašto je postojanje jedne takve institucije važno za naš narod, zašto je važno da imamo Leksikografski zavod?
Naravno, sad malo govorim pro domo sua. Za nas ovdje to je važno jer tu radimo. Ali meni se čini da je postojanje Zavoda važno, prvo, zato što su takve ustanove, takvi instituti kao javni instituti, ipak još relativno rijetki u svijetu. I to je jedna naša specifičnost. S druge strane, Zavod je u razdoblju prije demokratskih promjena i prije neovisne Hrvatske četrdeset godina bio jedna od onih ustanova koje su svojim radom i uvelike svojim izdanjima supstituirale ideju hrvatske države. A treće, čini mi se da je glavno to što je u današnjem svijetu, svijetu informacijske raspršenosti, u svijetu u kojem su neke javne funkcije pod udarom, lijepo i dobro imati takvu specifičnu, pomalo bizarnu ustanovu, da se tako izrazim, koja, međutim, ima svoju jasnu javnu svrhu, svrhu javnoga servisa – proizvodnju znanja. Odnosno, proizvodnju strukturiranog znanja u obliku opće enciklopedije, u obliku vrlo posebnih projekata kao što je Hrvatska tehnička enciklopedija, u obliku rada na biografskoj nacionalnoj enciklopediji, što je naš Hrvatski biografski leksikon. To su izdanja koja se sigurno ne bi mogla raditi isključivo privatnim sredstvima.
U bivšoj državi, Jugoslaviji, sve je bilo centralizirano pa su sjedišta glavnih institucija bila u Beogradu. Leksikografski zavod je bio iznimka, bio je jedna od rijetkih institucija koja je utemeljena upravo u Zagrebu, gdje joj je bilo i sjedište. Dogodilo se to na inicijativu Miroslava Krleže, koju je podržao i odobrio Josip Broz Tito. Naprosto, tada se to tako moralo. Međutim, u cijeloj toj priči bitan je još jedan čovjek bez kojeg možda svega toga ne bi ni bilo – Mate Ujević. Zašto su Ujević i Hrvatska opća enciklopedija neizostavan dio te priče o Zavodu, i u njoj stoje na početku, i prije Krleže i prije Tita?
Zavod je zapravo nastao jednom fascinantnom idejom, da se tako izrazim, nacionalnog jedinstva. Krleža, koji je bio Titov prijatelj i uvjereni marksist koji je imao svoje ideje, ali je istovremeno bio i hrvatski intelektualac cijeli život potpuno zaokupljen hrvatskim pitanjem, hrvatskom kulturom i hrvatskim društvom, u Mati Ujeviću, čovjeku s druge strane – ne sa suprotne, nego s druge strane – jer je bio katolički intelektualac, ali liberalni, antifašistički katolik, našao je idealnog i najbližeg suradnika. Zašto? Zato što je Krleža vrlo točno procijenio kvalitete i dosege Mate Ujevića. A Mate Ujević je krajem tridesetih pokrenuo Hrvatsku enciklopediju kao opću enciklopediju s nacionalnim predznakom, kakve su i talijanska Velika enciklopedija i Encyclopaedia Britannica, a na koncu i Francuska enciklopedija te niz drugih. Zamislio ju je kao relativno veliku enciklopediju od petnaestak svezaka koja bi, naravno, bila opća, ali s jakom nacionalnom sastavnicom. I uspio je u razdoblju od 1941. do 1945. voditi tu enciklopediju od koje je izašlo pet svezaka i ostala je, nažalost, nedovršena. Zapravo, ta je enciklopedija nastala u razdoblju totalitarne NDH i pritisaka, ali Ujević je sa svojim suradnicima napravio djelo koje u iznimno velikoj mjeri pokazuje stručnu neovisnost i koje je postavilo visoke standarde enciklopedistike. To je Krleža prepoznao i doveo je Ujevića u Zavod kako bi on napravio čvrste temelje i kako bi u Zavodu te visoke enciklopedijske standarde mogao u potpunosti realizirati.
Nekidan na svečanoj akademiji u povodu 75. obljetnice Zavoda rekli ste da se od prvih triju enciklopedijskih izdanja pokrenutih nakon osnivanja Zavoda – općeg, pomorskog i jugoslavenskog – upravo Opća enciklopedija pokazala najtrajnijom. Zašto?
Pokušao sam malo dati kontekst toga. Logično je da je Jugoslavenska enciklopedija propala jer je propala država o kojoj je ta enciklopedija pisala ili ju je trebala opisivati. I to se vrlo jasno vidjelo u povijesti. Ako gledamo povijest te enciklopedije, onda vidimo da je prvo izdanje, koje je u osam svezaka uredio sam Krleža, bilo jedno od temeljnih izdanja i sadržavalo je sjajne članke, premda je već tada rad na tom izdanju pokazivao pukotine same države i njezina sustava. Drugo izdanje bilo je megalomanski zamišljeno. Na njemu je Krleža radio tek rubno jer je to bio kraj sedamdesetih, a on se tada već povukao iz Zavoda, premda mu je ostao ravnateljem sve do smrti. To je izdanje trebalo izaći na latinici i ćirilici, na slovenskom, makedonskom, mađarskom i albanskom jeziku, no već sredinom osamdesetih sve je počelo pucati i raspadati se. Na neki način raspad te enciklopedije prethodio je raspadu Jugoslavije. Pokazalo se da je ta enciklopedija nemoguća, kao što je i sama država bila nemoguća.
A Pomorska enciklopedija, koja je također doživjela nevjerojatan uspjeh...
Pomorska enciklopedija pak bila je jedan vrlo veliki Ujevićev projekt. Ujević je svoje iskustvo iz Hrvatske enciklopedije dijelom sabrao i u Pomorskoj enciklopediji, koja ima sjajnu opću građu i koja je dijelom i opća enciklopedija, a istovremeno vrlo specifična – posvećena moru, pomorstvu, svim aspektima mora i pomorstva. U tom smislu, to je jedna od unikatnih svjetskih enciklopedija koja je doživjela i svoje drugo izdanje. No taj tip tako velikih enciklopedija u današnjem svijetu jednostavno je vrlo teško realizirati, osim kada bi neki privatni mecena dao uistinu golema sredstva i rekao ekipi: "Radite što želite." E sad, zašto je Opća enciklopedija preživjela? Uvelike zato što je Opća enciklopedija u samoj srži enciklopedizma. Enciklopedija je po načelu – opća, pa se onda grana u posebne i specijalističke enciklopedije. S druge strane, ona je zapravo popunila prazninu koja je ostala nedovršavanjem Hrvatske enciklopedije u trenutku kada je njezino prvo izdanje počelo izlaziti, a riječ je o sredini pedesetih godina. Ona je zapravo bila jedna od temeljnih knjiga u kućanstvima, temeljni referentni priručnik. Uglavnom se sastojala od manjih članaka uz velike pregledne članke o državama, narodima i slično. Bila je temelj svakome tko je želio saznati nešto o bilo kojoj informaciji iz svijeta i svemira, da se tako izrazim. Opća enciklopedija onda je bila ono što je danas internet, samo strukturirani internet. Ona je bila ondašnji internet koji je nudio pouzdane informacije, za razliku od današnjeg interneta, koji podjednako nudi pouzdano i nepouzdano, a mi se u tome moramo snalaziti. I Opća enciklopedija pedesetih se godina odlično prodavala. Slijedilo je zatim i njezino drugo izdanje šezdesetih, pa treće izdanje, koje ju je proširilo i usavršilo, a izlazilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pod uredništvom Josipa Šentije. Onda smo je obnovili devedesetih, sada s nacionalnim atributom – Hrvatska enciklopedija – opet proširena. Izašla je u 11 svezaka, od 1999. do 2009., a od 2013. imamo, možemo slobodno reći, peto izdanje – Hrvatska enciklopedija na internetu, koja se sad razvija po nekim svojim pravilima.
U jednom od arhivskih dokumentarnih filmova iz 1972., koje smo nekidan mogli vidjeti na obljetničkoj svečanosti, nagrađajući odlikovanjima i Krležu i sam Zavod zbog objavljivanja Opće i Enciklopedije Jugoslavije, Tito je rekao da su Krleža i njegovi suradnici napravili golemo kulturno djelo, premda su bili izloženi i političkim i financijskim i nacionalnim problemima. O čemu je točno bila riječ? S čim se sve Krleža morao nositi? Pritom treba istaknuti da je ta enciklopedija tiskana na latinici i ovdje u Zagrebu. Je li i to bio problem?
Bilo je raznih problema. Dakle, Krleža je uspio pedesetih, prije svega zahvaljujući svome prijateljstvu s Titom, osnovati Leksikografski zavod, i to u Zagrebu. I u tom trenutku to je bio zaista unikatni slučaj da se jedna savezna institucija (Leksikografski zavod prvih je dvadeset godina svog postojanja bio jugoslavenska savezna institucija) – nalazi izvan Beograda. Već je to moglo nekima zasmetati. Kad je početkom pedesetih krenuo stvarni rad na enciklopedijama, počeli su i prvi napadi. Bili su usmjereni na Krležu, da je u Zavodu primio i zaštitio mnogobrojne frankovce, desničare, pa i ustaše. Navodili su se primjeri, ne toliko Mate Ujevića, ali, recimo, osobito se Krležu kritiziralo zbog angažiranja Krune Krstića, autora razlikovnog rječnika, koji je bio jedan od naših najvrsnijih leksikografa. Dakle, krenuli su napadi i iz toga smjera na Krležu. Krleža je zaista Zavod strukturirao kao svojevrsno utočište različitim političkim marginalcima. Ne samo da je Zavod postao utočište ljudi koji su djelovali u vrijeme NDH, nego i onih koji su prije Drugog svjetskog rata bili desni intelektualci. Usto, Krstić je početkom tridesetih kritički pisao o Krleži, no Krleža mu to nije zamjerao. Dakle, nije se ponašao kao neki ćudljivi umjetnik, nego kao direktor Zavoda. I zaista je nastojao okupiti sve koje je smatrao stručnima.
Da, uvijek se naglašava da su zahvaljujući Krležinoj zaštiti i autoritetu, kao pod svojevrsnim Krležinim zaštitničkim kišobranom, posao u Zavodu dobivali i u njemu su se svom stručnom radu mogli posvetiti mnogi tada politički nepoćudni intelektualci.
Tako je. Kasnije će, ako je procjenjivao da su stručni, primati u Zavod i informbiroovce. Dakle, ljude koji su krajem četrdesetih završili u zatvorima zbog optužbi za staljinizam i antititoizam. Početkom sedamdesetih primit će i val hrvatskih reformatora nakon Hrvatskog proljeća. Primali su se i svećenici ili ljudi iz Katoličke crkve koji su, na ovaj ili onaj način, morali naći svoj prostor. Dakle, Zavod je bio vrlo pluralan. I s obzirom na to da je bio vrlo pluralan, lako je bio i napadan. Naravno, kada se radilo prvo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, najveći problemi su – kao što su u Jugoslaviji uvijek bili najveći problemi – bili hrvatsko-srpski odnosi. Moramo to otvoreno reći. I tu su se javile prve pukotine. Tu su se javili i neki prijepori koji su, naravno, nadvladani, između Krleže i njegova dugogodišnjeg i jednog od najbližih prijatelja Marka Ristića, koji je bio prvotni urednik srpske redakcije Enciklopedije Jugoslavije, a koji je u svojoj redakciji bio izložen kritikama da previše prihvaća Krležinu liniju, da se tako izrazim, dok je Krleža pak pomalo osjećao da ga Ristić ne brani toliko. Dakle, to su bili neki problemi. Onda su se javili i prigovori o tome zašto enciklopedija ne bi izlazila na različitim pismima, zašto ne i na slovenskom i na makedonskom. Pa su se javili i prijepori vezani uz narode tadašnje države, obrada Crnogoraca, recimo. To se sve pokušalo nadomjestiti kasnije kada se pokrenulo drugo izdanje, tako da ono bude i na hrvatskom i na srpskom, odnosno varijantama kako se tada tumačilo, i na latinici i na ćirilici, i da bude i slovensko i makedonsko izdanje...
Da svi budu zadovoljni.
Da, da svi budu zadovoljni, što je, naravno, bilo nemoguće. Međutim, to što se Tito pri dodjeli tih odlikovanja referirao i na te probleme, on je to vjerojatno napravio u dogovoru s Krležom. U stilu – bilo je problema, ali su oni nadvladani. A zapravo je time Krleži htio reći – nema problema, sve će biti u redu dok smo mi tu.
A ostalima je očito poslao jasnu poruku - dosta je, prestanite s napadima.
Baš tako. A u istom tom dokumentarnom filmu, što je također indikativno i zanimljivo, kada Krleža zahvaljuje, on zahvaljuje i Mati Ujeviću i onoj "njegovoj enciklopediji", ne spominjući je, doduše, imenom, što je bio važan i odvažan korak s obzirom na vrijeme nastajanja i izlaska te enciklopedije. Bilo je to svojevrsno Krležino javno priznanje koliko je ta enciklopedija zapravo služila kao neka predradnja za funkcioniranje Zavoda.
Od te osnivačke 1950. pa sve do do danas, znate li koliko je Zavod objavio leksikona, enciklopedija, rječnika, atlasa? Imate li otprilike broj svezaka, primjeraka, objavljenih i prodanih? Mislim da se tu radi o fascinantnim brojkama. I znate li koja je godina bila rekordna, recimo, po prodaji, da su ljudi te godine masovno kupovali izdanja Zavoda?
U 75 godina djelovanja Zavoda objavljeno je, što se tiče samog broja izdanja, nekih sigurno pedesetak različitih naslova. Naravno, većina su višesveščana izdanja. Dakle, više stotina svezaka objavljeno je u okviru tih različitih izdanja. Sama Opća enciklopedija imala je u prvom izdanju sedam svezaka, u drugom šest, u trećem osam plus dopunski deveti, pa Hrvatska enciklopedija u jedanaest svezaka. Dakle, već smo prešli brojku od tridesetak svezaka. Enciklopedije su, naravno, najviše bile prodavane u razdoblju od kraja pedesetih pa sve do kraja osamdesetih. Tada je prodaja išla jako dobro, premda je Zavod već od šezdesetih stalno bio u nekim financijskim problemima zato što je postao ustanova samostalnog financiranja. Što se prodaje tiče, vjerojatno su najbolje godine bile šezdesete, zatim kraj sedamdesetih i rane osamdesete, kada je Zavod imao jake reklamne kampanje u tadašnjim vrlo nakladnim časopisima, a pomalo mu je "pomagala" i inflacija, u smislu prodaje. Zapravo, sve do prvog desetljeća ovoga stoljeća mogli smo biti zadovoljni s prodajom. Nas je, zapravo, što se prodaje tiče, najviše oštetilo potpuno širenje interneta jer su se nama uvijek najbolje prodavala opća izdanja, koja su, naravno, postala najveće žrtve širenja interneta. Kada je riječ o specijaliziranim izdanjima, jako se dobro prodavala Filmska enciklopedija osamdesetih, kada je ona bila unikatna i vrlo referentna. A Hrvatski biografski leksikon je izdanje koje nikada nije pretendiralo biti komercijalno, to je izdanje drugog tipa, izdanje koje služi nacionalnoj memoriji. Dakle, to je izdanje za knjižnice, za istraživače, za pokojeg fanatika leksikografije, ali nije izdanje koje želi biti komercijalni hit. U tom smislu, što se tiče komercijalnih uspjeha Zavoda i broja prodanih izdanja, možemo detektirati šezdesete i kraj sedamdesetih kao najbolje godine. No volio bih istaknuti da su sva enciklopedijska izdanja zapravo izdanja za vječnost.
Već ste to spomenuli, no vrijedi ponoviti. Nekada je svaki dom, posebice u gradskoj sredini, imao po jedan komplet Opće enciklopedije, a nerijetko se na policama nalazilo i još poneko specijalizirano enciklopedijsko izdanje. Bilo je to nešto kao statusni simbol. Nekada su akviziteri Zavoda dolazili i u tvornice nudeći kupnju enciklopedija, rječnika, leksikona i atlasa na rate. No danas kada uđete u bilo koji antikvarijat, police su prepune starih enciklopedijskih izdanja. Često se događa da djeca naslijede roditeljski stan i ta im glomazna, teška knjiška izdanja ništa ne znače, samo im smetaju pa ih se žele riješiti. Rastužuje li vas to, zaboli li vas duša kada u antikvarijatima vidite pune police tih starih izdanja prepunih znanja?
Ooooo da, zaboli me duša. Stare enciklopedije imaju specifičnu sudbinu. S jedne strane, one prikupljaju sve postojeće znanje u tom trenutku. S druge strane, kad dođe neka nova enciklopedija, one postanu svome korisniku izlišne – više nego neki roman, više nego neka knjiga eseja, više nego poezija. S treće strane, glomazne su, teške, opterećuju regale i ljudi ih se žele riješiti. Mene uvijek uhvati stanovita tuga kad vidim da se u bescjenje, de facto na stari papir, stavljaju stare enciklopedije. Rijetki su ljudi – a stjecajem profesije i sam sam takav – koji imaju sve te primjerke starih enciklopedija. Znao sam ići ne samo u gradove nego i u male zaselke u Hrvatskoj i vidjeti u tim seoskim kućanstvima, recimo, drugo ili prvo izdanje Opće enciklopedije, i onda još neku – nekad Likovnu enciklopediju, nekad Medicinsku itd. Štoviše, u tim su sredinama ta stara izdanja i najviše sačuvana. Dakle, enciklopedija je stvarno u to vrijeme imala prosvjetiteljsku funkciju.
Točno. Iako Zavod sad jest na mrežnim stranicama, kupuju li se uopće njegova tiskana izdanja? Dolaze li ljudi u trgovinu Zavoda, u kojoj je nekada bilo prilično živo i prometno?
Ima dana kad dođe jako malo ljudi. Danas, koliko možemo procijeniti, zapravo se najbolje prodaju neka vrlo specifična izdanja, kao što je Hrvatski povijesni atlas. Ljudi vole karte, vole povijest. Recimo, Leksikon utvrda, vrlo specifično novo izdanje. Ali riječ je o vrlo specifičnim izdanjima koja nisu, rekao bih, specijalistička, nego su subspecijalistička, baš nišna izdanja. Osobito ako su i lijepo ilustrirana, ako imaju i fotografije i kontekst teksta. Ta će se izdanja prodati. Neće to biti, naravno, nikakve ogromne naklade, ali bit će prihvatljive, pristojne. Uspjet ćemo tih nekoliko tisuća primjeraka prodati. Što se tiče općih izdanja, ona su, naravno, najveća žrtva – zbog toga je i naša Opća enciklopedija, odnosno Hrvatska enciklopedija, isključivo internetska. Premda, naravno, razmišljamo da možda nekakav dopunski svezak, čisto simbolike radi, u nekom trenutku strukturiramo i objavimo kao veliki, lijepi, knjižni svezak. Ili dva. Nekako si mislimo – to je trošak koji možemo podnijeti. Jer – knjiga je ipak knjiga. Međutim, kao internetsko izdanje ne možemo biti potpuno nezadovoljni. Vidimo da se ljudi njime služe, šalju nam komentare – nekad vrlo kritičke, nekad vrlo pohvalne. Vidimo da imamo nekoliko milijuna korisnika, više desetaka milijuna posjeta stranicama. S obzirom na to da smo enciklopedija malog jezika, ne možemo biti nezadovoljni. Naravno, moglo bi biti bolje. Imali smo jedan udar u proljeće ove godine, kada nam je naglo pala čitanost.
Zašto, jeste li detektirali što je tome bio uzrok?
Čini nam se da je to povezano sa širenjem umjetne inteligencije i ovim novim alatima, jer smo utvrdili, razgovarajući s prijateljima – enciklopedijskim nakladnicima iz Europe, posebno Skandinavcima, s kojima imamo jako dobru suradnju, s Dancima i Norvežanima – da je i njima u istom tom razdoblju također vidljivo pala čitanost. Baš tada, i oni su to također na isti način protumačili. Dakle, to je bio udar koji smo preživjeli pa ćemo sada pokušati i mi razvijati, odnosno koristiti neke alate umjetne inteligencije. S druge strane, kao što sam rekao, nama je cilj kao javnoj ustanovi, kao javnom servisu, nuditi svoje znanje – strukturirano i protumačeno znanje, znanje koje ima jasan izvor i zna se tko mu je autor. Autor mu je Leksikografski zavod, a njegovi urednici, autori i suradnici jamče za to. A ako se umjetna inteligencija bude služila našom građom – neka se služi. S obzirom na to da mi to znanje nudimo na internetu svima, bolje da se umjetna inteligencija služi našom građom nego nekom nepouzdanom.
To sam vas baš i htjela pitati – u tim bespućima suvremenog digitalnog svijeta i u toj beskonačnoj masi informacija, od kojih je golem broj neprovjerenih i netočnih, zapravo je to vaše enciklopedijsko online izdanje nešto što svijetli, na što se ljudi mogu osloniti s pouzdanjem. Nije li tako?
Točno to. Znam to i iz vlastitog iskustva. Kada mi je kći išla u osnovnu i srednju školu mnogi su nastavnici upućivali djecu na internetske izvore Leksikografskog zavoda, navodeći ih da se njima koriste. To je na neki način naša odgovornost. Znači, moramo i mi stalno popravljati građu.
To se od vas u Zavodu i očekuje.
Naravno, očekuje se to od nas. Međutim, što se korištenja interneta tiče najveći je problem – kako djecu medijski opismeniti, kako ih naučiti, ali i ne samo djecu nego i odrasle koji nisu stekli te vještine, razlikovati u ovoj ogromnoj količini internetskih informacija što je provjerena informacija, što je informacija kojoj se može vjerovati, a što je informacija koja je lažna, kriva i koja navodi na pogrešne zaključke. Ni stariji ljudi, rekao bih, nemaju te vještine razlikovanja, a kod djece barem postoji mogućnost da ih steknu.
Samo da se sad na trenutak vratimo onome što ste maloprije spomenuli. Naime, u tiskanom izdanju Hrvatska enciklopedija ima 11 svezaka koji su nastajali od 1999. do 2009, a od od 2013. postoji i internetsko izdanje Hrvatske enciklopedije koje se, kako rekoste, svakodnevno nadopunjava. I kada bi se sad to internetsko izdanje išlo tiskati – koliko bi svezaka, članaka i redaka imala Hrvatska enciklopedija?
Da sada odučimo tiskati kompletnu Hrvatsku enciklopediju kakva je trenutačno na internetu imala bi oko 72 tisuće članaka, dakle oko pet tisuća više nego što je imalo tiskano izdanje, a uz to bi mnogi članci, također njih nekoliko tisuća iz tiskanog izdanja, bili potpuno promijenjeni. Zapravo, novi, znatno opsežniji. U svakom slučaju, sada bi tiskana Hrvatska enciklopedija imala oko 300 tisuća redaka više nego ona tiskana 1999.-2009. I imala bi barem 14 svezaka.
Impresivno. A na nedavnoj svečanosti rekli ste i to da evolucija, a ne revolucija, obilježava zavodski pristup Općoj enciklopediji. Mudar pristup.
To sam rekao zato što – kao neka vrsta liberalnog konzervativca – mislim da je evolucija poželjnija od revolucije. Naravno, postoje društvene situacije kada nema druge nego da dođe revolucija. Ali kad gledamo političke sustave i društva, ona koja idu laganom evolucijom uvijek su mi djelovala poželjnije od onih koja su obilježena brojnim naglim prekidima. Zavod je, u tom smislu, premda je Krleža bio frankofil, više slijedio engleski nego francuski model. I kada se gleda naša Opća enciklopedija i druge enciklopedije, vidimo da smo ustanova koja nekima može djelovati presporo, pretromo, ali istodobno smo ustanova dugog trajanja. I mislim da je to njezina kvaliteta. Enciklopedizam, koliko god u današnjem svijetu mora biti brži nego prije trideset-četrdeset godina, još uvijek nije novinarstvo, koje je po svojoj definiciji daleko brže. Pogotovo dnevno novinarstvo, koje mora odmah reagirati, analizirati i sažimati dnevne događaje. Dakle, u tom sagledavanju, kvaliteta Leksikografskog zavoda je u tome što se postupno prilagođava društvenim promjenama, opisujući ih, naravno, u svojim izdanjima. Najbolji primjer je Opća enciklopedija – kako se postupno iz izdanja u izdanje širi njezina građa, kako se ona postupno modificira. Isprva je bila više leksikon-enciklopedija s velikim brojem malih informacija, u vrijeme pedesetih, kada je i broj pismenih bio manji, kada su enciklopedije često bile i literatura u srednjim školama i na fakultetima. A sada možemo slobodnije ulaziti u veće članke i specifične teme – nešto što tada nismo mogli. To je ta postupna evolucija. S tim da opet moramo napraviti odmak, recimo, od Wikipedije, koja je velika mrežna enciklopedija, ali zapravo više društvena mreža nego enciklopedija. Zašto? Zato što Wikipedija nije strukturirana enciklopedija, a bit enciklopedije je da je ona strukturirana. Iz moje perspektive, enciklopedija mora čitatelju pružiti članak koji može biti i velik i pregledan, ali ipak mora biti ograničen.
Na tu ste temu u svom obljetničkom govoru jako lijepo spomenuli "razumnu mjeru" i "gotovo mističnu kategoriju" vaše enciklopedističke i naše novinarske profesije – broj redaka i opseg članaka.
Meni se čini da je to opet dodirna točka enciklopedizma s novinarstvom. Enciklopedija ipak nije mjesto znanstvenih studija. Enciklopedija se koristi rezultatima znanstvenoga rada, ali nepreglednost članka nije neka enciklopedijska kvaliteta. Zato smatram da Wikipedija nije strukturirana enciklopedija jer često ima ogromne članke o vrlo specifičnim temama, ali to onda više nije enciklopedijski članak. I mora postojati relacija, moraju postojati odnosi – to je bit enciklopedizma. Dakle, da se zna zašto nešto ima jednu karticu teksta, trideset redaka, a nešto drugo ima tri kartice, devedeset redaka, a nešto jako važno može imati i do deset kartica, do tristotinjak redaka, ali opet ograničenog opsega zbog same biti enciklopedizma. Jer čovjek, kad krene čitati enciklopediju – barem je to moje mišljenje – ipak želi relativno brzo dobiti informaciju o nekom predmetu, a ne da mora potrošiti više sati da bi nešto saznao.
Slažem se. I ono što ste također u svom govoru naglasili – nije svaka informacija znanje. To pogotovo danas vrijedi.
Upravo tako. To je bit enciklopedizma. Enciklopedizam je i izbor. Nije svaka informacija o nekom predmetu jednako važna. I jednako točna. Stoga upravo to – informiranost nije nužno jednaka znanju. Znači, neke se informacije slobodno mogu i zanemariti u enciklopedijskim tekstovima jer, s obzirom na ograničen opseg i na ono što enciklopedijski tekst treba ponuditi – a to je destilirano znanje – zapravo će se u tom trenutku zanemariti. Ako postoje specijalisti, oni će ići od enciklopedijskog teksta dalje.
Točno, destilirano znanje, koncentrirana informacija. I ovo su vaše riječi: "Opća enciklopedija nema danas samo informacijsku, nego sve više, ili još i više, kulturnu te identitetsku funkciju i namjenu."
Čini mi se da je u ono vrijeme, pedesetih i šezdesetih, enciklopedija imala primarno informacijsku vrijednost. Više nije tako. Ona još uvijek ima tu funkciju, ali nije nužno samo to. Ona mora znanje, točnu informaciju, ne samo ponuditi, nego je mora na neki način i kontekstualizirati, pa čak i protumačiti. Naravno, ne ostrašćeno, ne ideologizirano – ali u smislu stavljanja u neki kontekst. Što znači kulturna, pa i identitetska funkcija? Kako radimo u mreži europskih enciklopedija, gdje su povezane opće enciklopedije, vidimo da nijedna opća enciklopedija nije ista. Često se čuju kritike: "Pa što će nam uopće opća enciklopedija? Postoji Wikipedija, danas svatko zna engleski, a uostalom postoji i Google Translate, sve se računalnim programom može prevesti na hrvatski jezik. Zašto bi nam uopće trebala opća enciklopedija?!" Prvo, opća enciklopedija treba postojati jer ona nužno uključuje nacionalnu sastavnicu. Nacionalna sastavnica nikad neće biti predstavljena u nekoj drugoj općoj enciklopediji onako kako će biti predstavljena u našoj. Tu dodatno stavljaš tu nacionalnu sastavnicu u opći kontekst – stavljaš sebe u kontekst s drugima. Istovremeno, i opće teme su u općim enciklopedijama različito predstavljene, jer i opće teme mi gledamo iz svoga nacionalnoga kuta. Uspoređivanjem tih općih tema s kolegama iz Danske, Švedske, Italije ili Norveške, vidimo te razlike. Zato mi se čini da je opća enciklopedija na nacionalnom jeziku potrebna kao profesionalna enciklopedija. Tu je njezina kulturna i identitetska funkcija. Netko bi mogao zaključiti da je to paradoksalno, ali meni se čini da je i točno – jača nacionalni identitet stavljajući ga u svjetski kontekst. Jer postaješ svjesniji sebe, svojih posebnosti i svojih vrlina, pa i svojih mana, jer stavljaš sebe u svjetski kontekst. Istovremeno daješ svjetski kontekst kroz vlastitu prizmu, time i svjetski kontekst činiš dijelom svoga nacionalnog konteksta. Kao što prevoditelji, prevodeći stranu književnost, prevevši je jednog dana na hrvatski, u nekom trenutku tog prevedenog pisca čine i hrvatskim piscem – jer postaje pisac na hrvatskom jeziku. Tako i opća enciklopedija kada obrađuje i neku naizgled neutralnu temu, obrađujući je na hrvatskom jeziku iz naše perspektive, opet iz perspektive naših ljudi, profesionalaca, daje joj nužno i naš kontekst.
Vi ste u Zavod došli 2000. godine. Prošli ste uredničke, zamjeničke, glavno uredničke i ravnateljske funkcije. A od kraja prošle godine teče vam i drugi mandat na mjestu glavnog ravnatelja. Zavod vam je obilježio i život i karijeru.
Da, između Zavoda i mene, moram to priznati, postoje dodirne točke života. Moj djed, s kojim sam proveo dio djetinjstva, krajem sedamdesetih pretplatio se na treće izdanje Opće enciklopedije, ono Šentijino. I ja sam kao dijete u kući stalno tu enciklopediju listao i čituckao. Imao sam desetak godina i stalno sam je pregledavao. Onda je tu i povezanost s Filmskom enciklopedijom jer sam rano otkrio film kao svoju ljubav, a poslije dijelom i profesiju. I ta enciklopedija bila je moja velika enciklopedija. I to stjecajem okolnosti, upravo na preporuku nekoliko profesora s komparativne književnosti – među ostalima i profesora Ante Peterlića – počeo sam 1997. surađivati u Zavodu. I zapravo, ja sam u potpunosti – zavodsko dijete. Zavod me formirao, u Zavodu sam proveo dosad svoj radni vijek, nadam se da ću u njemu provesti i ostatak radnoga vijeka. Išao sam tom putanjom od novaka, preko mlađeg urednika, pomoćnika glavnog urednika, pa sam – eto, stjecajem nekih okolnosti, možda neki bolji ljudi nisu htjeli to – postao ravnatelj, a onda na kraju, evo sad opet, nekim prirodnim putem i glavni ravnatelj.
I to najprije najmlađi ravnatelj, a onda i najmlađi glavni ravnatelj u povijesti Zavoda.
Jesam, bio sam najmlađi ravnatelj, a postao sam i najmlađi glavni ravnatelj – ne puno mlađi od kolege Vlaha Bogišića, koji je bio godinu dana stariji od mene kad je postao glavni ravnatelj, ali ipak – godinu dana je godinu dana. I stjecajem okolnosti, u Zavodu sam se stvarno okušao u većini izdanja. Jedino izdanje na kojem zaista nisam radio bila su rječnička izdanja. Ali i u Biografskom leksikonu, i u Općoj enciklopediji, i u različitim manjim posebnim leksikonima, kao što su Filmski leksikon, Opći leksikon i Književna enciklopedija – svugdje sam bio ili urednik ili barem suradnik. Jednostavno, vrlo brzo sam se zaljubio u leksikografiju i enciklopedistiku. I ta ljubav i dalje traje.
Počeo vam je drugi mandat na mjestu glavnog ravnatelja. Što Zavod očekuje do kraja tog mandata, što će ga obilježiti?
Zdrava stagnacija, da se malo našalim. (smijeh) Kao što sam i rekao tijekom obljetničke svečanosti – ovaj drugi mandat obilježit će konstantne transformacije u kontinuitetu. Jednom sam rekao da smo se, što se tiče opće enciklopedistike, prije desetak i više godina bojali Wikipedije, a sad malo strahujemo od umjetne inteligencije. Mislim da će taj strah biti nadvladan. Nadam se da ćemo se uspjeti kompatibilno uskladiti s umjetnom inteligencijom. Naravno, postoje zavodska izdanja kojima umjetna inteligencija ne može ništa – primjerice Biografski leksikon, gdje je više od 70 posto obrađenih osoba onih o kojima prije nije bilo zapisa, nikada nisu bili obrađeni. O tim osobama umjetna inteligencija ne zna ništa. Tek kada Biografski leksikon nekoga obradi i zapiše, tek će tada umjetna inteligencija moći znati nešto o toj osobi. Govorim o većini biografija u Hrvatskom biografskom leksikonu. Dakle, više od pola.
Ipak se umjetna inteligencija "hrani" našim znanjem.
Tako je. Ali opet mislim da i u Općoj enciklopediji, zbog svega o čemu sam govorio, možemo naći prostor. I u razvijanju subspecijalističkih izdanja koja su, rekao bih, još uvijek relativno komercijalno atraktivna – ako uopće riječ "atraktivnost" mogu koristiti kada govorimo o enciklopedijskim izdanjima. Imamo i nekoliko velikih izdanja koja na neki način privodimo kraju. Što se tiče Etnološkog leksikona – Hrvatska još nema svoj opći etnološki leksikon s jakom hrvatskom sastavnicom – na njemu se radi i očekujemo ga u ovom razdoblju mojega mandata. Kraju se približava prvi svezak Kazališnog leksikona, također projekt koji već dugo "vrije". Zatim ćemo i ciklus naše filmske enciklopedistike zaključiti objavljivanjem, vjerojatno sljedeće godine, Filmskoga enciklopedijskog rječnika, profesora Turkovića. Imali smo Filmsku enciklopediju koja je objavljena na internetu, imamo Leksikon koji je objavljen i online, a sad bi i rječnik bio objavljen. Znači, filmu smo posvetili sve dijelove leksikografske obrade koji su se mogli posvetiti. Postoje i neka knjižna izdanja koja nisu mala. I temeljna su. Završava se i Hrvatska tehnička enciklopedija, svojevrsna povijesna enciklopedija hrvatske tehnike i tehnologije. Sljedeće godine očekujemo treći svezak, a za nekoliko godina i četvrti. Time će se i ona zaključiti.
Koliko čujem, radi se i prva Lička enciklopedija, priprema se i prvi će put biti objavljen i Leksikon hrvatskih umjetnica...
Enciklopedija Like nastaje u okviru slijeda koji smo započeli prije dvadeset godina objavljivanjem Istarske enciklopedije. Slijedili su Enciklopedija Zagorja, Turopoljski leksikon i sada Enciklopedija Like. A Leksikon hrvatskih umjetnica iskorak je nastao na inicijativu nekolicine kolegica. Tu smo inicijativu s oduševljenjem prihvatili. Radi se o biografijama najistaknutijih hrvatskih umjetnica – likovnih umjetnica, književnica, glazbenica, glumica – kroz cijelu prošlost pa sve do suvremenosti. Trenutačno najmlađe umjetnice ne ulaze u taj projekt jer enciklopedija ipak mora imati zaokružene opuse i karijere. To je iskorak za koji se nadamo da će se moći i dalje razvijati. Naravno, cilj je i pokazati zašto su neke umjetnice u svoje vrijeme bile zanemarene i kako ih se danas može bolje procijeniti. Istodobno, projekt je zanimljiv jer će, kada ga se usporedi s drugim našim izdanjima, sve stvari staviti u kontekst , a kontekst je u enciklopedistici uvijek važan.
Često vas možemo vidjeti na televiziji kao gosta nekoliko HTV-ih emisija. U "Posebnim dodacima", koji subotom prate filmske maratone, s HTV-ovim urednikom Deanom Šošom, redateljem i filmskim kritičarem Živoradom Tomićem i još nekim kolegama i kolegicama, na vrlo informativan, upućen, ali i opušten, ležeran, šarmantan te živahan način razgovarate o filmovima, redateljima, glumcima i glumicama... A u "Klubu čitatelja" s Vlatkom Kolarović, Draženom Ilinčićem i ostalim pozvanim gostima srijedom navečer lijepo i također vrlo živahno, počesto i uz dosta smijeha, zborite o knjigama. Meni je velika radost gledati te emisije, a vidi se da i vi uživate sudjelovati u njima.
Volim doći na televiziju i gostovati. "Posebni dodaci", koji traju gotovo dvadeset godina, zapravo su neka vrsta enciklopedijske emisije, budimo iskreni. Zato se tamo i osjećam vrlo prirodno. Mahom su posvećeni povijesnim filmskim temama, starim autorima i klasicima. Naravno, tu i tamo upadne i neko novije ime. Zapravo, "Dodaci" nude i biografske i filmografske, kao i interpretativne i kritičke podatke – gotovo kao neka vrsta televizijskog enciklopedizma. Ali to i jest ona važna funkcija koju bi javna televizija trebala imati.
I za kraj, kada ste vi posljednji put, bilo u tiskanom bilo u online izdanju, potražili neku enciklopedijsku informaciju?
Svaki dan. Ja sam, kažem, postao pasionirani enciklopedist. Stalno pretražujem enciklopedije. I strane, naravno, i Britannicu. Koristim se, moram priznati, i Wikipedijom. Odlazim na sve enciklopedije do kojih mi je lako doći. Često se konzultiram i s tiskanim enciklopedijama, ali više u smislu čitanja enciklopedijskog teksta – to mi čitanje daje ideje, recimo tako, za strukturiranje vlastitog teksta. Dakle, ne toliko za neku informaciju, koliko da razvijem svoju enciklopedijsku vještinu
Otvori KEKS Pay
