Pobjeda grupe Lelek na ovogodišnjoj Dori i plasman na natjecanje za pjesmu Eurovizije u fokus je vratila jedan naš intrigantan narodni običaj. Naime, članice Leleka nastupile su urešene drevnim simbolima inspiriranima tradicijom “sicanja” ili tetoviranja kakva je bila raširena među katolicima na području Bosne i Hercegovine.
Neki od nas još se sjećaju kako su, uglavnom na rukama, te simbole nosile naše bake i prabake, a ovih dana te “hrvatske tradicionalne tetovaže”, kako se nazivaju, postaju sve popularnije i među mladima. O njima, među ostalim, više možemo saznati i na sjajnoj novoj izložbi “Moja koža – kultura tetoviranja”, koja u Etnografskom muzeju u Zagrebu ostaje otvorena do 3. svibnja, kao i u knjizi “Znamen na koži” autorice dr. sc. Vesne Haluge.
– Tetoviranje je na našim prostorima bilo poznato već u neolitskim kulturama, a običaj je najviše sačuvan kod Hrvata u dijelovima Bosne i Hercegovine, poglavito u Srednjoj Bosni i najveću važnost ima za vrijeme osmanlijskih osvajanja. Tijekom tih 400 godina katoličko stanovništvo bilo je izloženo stalnim napadima, progonima, pljačkama te otmicama i silovanjima djevojaka i mladih žena, kao i danku u krvi, odnosno odvođenju dječaka i mladića u janjičare. Kako bi zaštitili svoju žensku djecu i žene, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čelo znakom križa. Tetovirane su djevojčice i žene, rjeđe muška djeca, između šest i 16 godina. Istraživači su zabilježili 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa, križevi s jelicama (jedna grana gore, dvije grane dolje). Sam postupak bio je izrazito bolan i simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene – kazala je dr. sc. Haluga u razgovoru za Večernji list u povodu objave njezine knjige.
Jedan je od prvih radova o praksi sicanja u Bosni i Hercegovini napisao 1894. godine poznati hrvatski arheolog, povjesničar i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka, koji je, kao kustos u bosansko-hercegovačkom Zemaljskom muzeju, putujući diljem zemlje, proučavao taj običaj u vremenu dok se još prakticirao. Ostavio nam je i bogatu kolekciju ilustracija, opisao i različite ornamente kakvi su bili tetovirani – osim križa, bili su to sunce, kolo, zvjezdice, grančice i sl. – te sam proces izrade tetovaža.
”U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruku ne oblije krv, te se bol već ne može snositi. Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka), dok ornamenat ne bude gotov”, ustanovio je Truhelka, koji je postavio i tezu kako, iako su najčešći tetovirani simboli bili upravo križevi, ta praksa potječe još davno prije kršćanskog doba.
”Budući da se tetoviranje obično sastoji iz množine malih krstića, po sadašnjem narodnjem shvaćanju tetoviranje se smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini. Ja hotimice naglašavam sadašnje narodno shvaćanje, jer sam ja toga mnijenja, da tetoviranje, ma da ga označuju karakterističnim kolektivnim imenom ‘križ’, ‘križevi’, baš onoliko posla ima s kršćanstvom, kao i onaj gromovnik Ilija, koga pripadnici sviju vjera u Bosni osobito slave, u kome nam slavljenju valja tražiti uspomenu na staroslovjenskog Peruna. (...) Na to mnijenje, da tetoviranje nije u uzročnoj svezi s katolicizmom, sili nas već to, što se domaće svećenstvo nikako ne zanima za taj običaj, i što su katolički misjonari u onakim krajevima, gdje su taj običaj nailazili, protiv njega revnovali”, piše Truhelka, koji na kraju zaključuje i da “tetoviranje u svome postanju nije ni u kakvoj svezi s kršćanstvom ni sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba”.
Zanimljivo je stoga primijetiti da su iste ili vrlo slične simbole na ovim prostorima, i to tisućama godina ranije, saznali smo zahvaljujući velikom Večernjakovom specijalu “Vučedolska kultura” iz 2023. godine, tetovirali i Vučedolci. O tome nam je tada pričala Mirna Šuljug, kustosica Muzeja vučedolske kulture u kojem se nalazi i dio posvećen tetovažama.
– Na antropomorfnim figuricama pronađenima, primjerice, na Ljubljanskom barju, a poznate su dosta i figurice iz Vinkovaca, jasno se može vidjeti vučedolska odjeća. Izvan granica te odjeće, na rukama i nogama, vidljivi su simboli koje bismo mogli povezati s tetovažama. Riječ je uglavnom o križevima, odnosno o križevima u rotaciji. Takvi prikazi i simbol križa općenito javlja se od najranijih razdoblja i nisu vezani za kršćanstvo, odnosno puno su raniji od njega. Simbolika križeva bila je povezana sa svjetlošću, odnosno kultom sunca, jer taj križ u rotaciji zapravo tvori kružnicu koja izgleda kao sunce. Također, mi na Vučedolu ne pronalazimo nakit, jer on se u sklopu vučedolske kulture pronalazi tek u kasnijim fazama te možemo na osnovu toga i pronađenih figurica pretpostaviti da su se ukrašavali tetoviranjem i na taj način izražavali svoj status u društvu – kazala nam je Šuljug, dodavši da su na vučedolskim lokalitetima pronađena i vrlo zaoštrena koštana šila za koja se smatra da su se koristila upravo za tetoviranje.
Kako god bilo, fascinantno je zamišljati put koji je ta jedinstvena tradicija prošla kroz vrijeme i uspjela se održati na ovim prostorima sve do današnjeg dana. Od starih Vučedolaca, preko katolika u Bosni i Hercegovini, sve do – Eurosonga.
Otvori KEKS Pay
