Naslovnica Kultura Kazalište

Okrutnost Mate Matišića tu je da nas prizove pravim vrijednostima

Violić mi je pričao da mu je Gavella rekao: “Čovjek je na filmu veći nego što jest, na televiziji je manji nego što jest, a u teatru je upravo onoliki koliki jest.” I nema istinitije rečenice. U teatru se sve vidi, sve je sada i ovdje
20. travnja 2018. u 13:32 0 komentara 598 prikaza
Siniša Popović
Foto: Robert Anić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Zagrebačku kazališnu publiku večeras u HNK Zagreb čeka premijera kakvu još nikada nisu imali prilike vidjeti. Ibsenov klasik “Peer Gynt” režira gost iz Norveške, ugledni Erik Ulfsby, i to u sklopu projekta Europski kazališni laboratorij: Drama postaje digitalna, koristeći inovativnu audiotehnologiju. Naslovnu ulogu tumači Siniša Popović.

Završetak sezone u HNK obilježen je dodjelom godišnjih nagrada ZAVRŠETAK SEZONE Nagrade za najbolja umjetnička ostvarenja na sceni HNK Zagreb

Vidim da su vas natjerali da pustite i bradu kako bi vas sjedine dodatno postarale. Vaš Peer Gynt je starac?

Okvir priče je susret Peera Gynta s Ljevačem Pucadi, dakle zadnji čin Ibsenova dramskog spjeva. Kao da nije dovoljno teško igrati samog Peera Gnyta, koji u sebi nosi tolike osobnosti i kojeg možemo nazvati i sanjarom, nasilnikom, mistikom..., ovdje sam u situaciji u kojoj ulogu treba početi od nule. On je na samom kraju života, osjeća prazninu i promašenost, a Ljevač ga, u adaptaciji koju potpisuju Erik Ulfsby i Carl Morten Amundsen, vraća u prošlost. Cijela predstava je napravljena tako da on lista album svog života i susreće se s trenucima u kojima je bio uvjeren da je svoj. Bio je to njegov životni moto, ali tek pred kraj života on shvaća što to zapravo znači.

Dok Peer lista album svog života, i glumac se pozabavi istim poslom?

Apsolutno, svatko od nas može se prepoznati u nekom trenutku svojeg života. Nismo isti kada mislimo o nekim svojih postupcima iz prošlosti. Čovjek se mijenja, spoznaje se mijenjaju, okolnosti, to je ono što je univerzalno. Zato je ovo paradigmatska tema. I lik. Počašćen sam što me dopala uloga o kojoj sanja svaki glumac, uloga toliko bogata. Naravno, od izvedbe do izvedbe ovisi na što će se redatelj fokusirati. Danas bi bilo teško izvesti taj integralni tekst, po mojoj procjeni predstava bi trajala između šest i osam sati. U tome i jest teškoća ovog djela, što izabrati, kako mu prići, a mi to ovog puta rješavamo uz bezbroj tehničkih detalja koji u ovoj izvedbi dolaze do punog izražaja.

Fotografije s proba sugeriraju da glumite “unutar” nekog začuđujućeg filma?

Ova će izvedba biti zaista posebna, uz digitalne slike, projekcije, digitalni zvuk. Ona uz goleme glumačke zadatke, nosi i isto tako velike tehničke zahtjeve.

Koliko to glumcu odvlači pozornost od onog što je najvažnije?

Iziskuje nevjerojatnu koncentraciju, mnogo više od onog na što smo obično navikli, jer ovdje pozornost treba usmjeriti na mnogo različitih planova. Ako gledamo scenu između Peera Gynta i Ljevača Pucadija ona bi u nekom “normalnom” teatru trajala 15 minuta, a mi taj luk držimo kroz cijelu predstavu, kroz slike koje meni Ljevač Pucadi, igra ga Alma Prica, pokazuje. Ona zapravo “stvara” žive slike iz moje prošlosti, ja na neki način ulazim u njih, komuniciram sa samim sobom, bivšim Peerom. Zato svaka ta slika mora biti jako precizna.

Dok govorite o tehničkom aspektu ove predstave podsjetili ste me na Strindbergovu “Gospođicu Juliju” s Festivala svjetskog kazališta, u kojoj su glumci istovremeno snimali sve što se događa na sceni. O tome se tjednima razgovaralo: kako je to uopće moguće i je li sve to “išlo uživo”?

Sjećam se, bila je to sjajna predstava. Vrijeme zaista radi svoje, javljaju se tehničke inovacije, pa ih treba slijediti i u kazalištu, koristiti da naša čarolija bude što suvremenija, što bolja. U ovoj našoj predstavi moje kolege imaju mnogo teže tehničke zadatke od tog fokusa kamere gdje su glumci snimali sami sebe. Ovdje razliku čini doslovno jedan centimetar. Promjene i svaki korak na sceni toliko su zahtjevni da režija traži nevjerojatnu preciznost, koncentraciju i uigranost cijelog ansambla. Moram zato izraziti divljenje spram svih mojih kolega, među kojima su briljantni glumci i glumice, a koji su na sebe preuzeli i funkciju svojevrsnih tehničara. Još nam preostaje nekoliko dana (razgovarali smo u ponedjeljak, op. a.) da usavršimo svaki taj korak. Trebali biste vidjeti scenu: po njoj su oznake različitih koraka, određenih pozicija, a tih stopa ima barem stotinjak. Dakle predstava je vrlo zahtjevna, ali svi je radimo s velikim veseljem.

Nešto novo i još neviđeno kod nas?

Da i svi smo toga bili svjesni od samog početka, ali radimo u velikoj vjeri i radosti da će biti sjajno.

Koliko vrijedi iskustvo učenja novog kada u goste dođe kompletna autorska ekipa, i to s kazališnom vizijom koja je nova i drugačija?

Neizmjerno. Mogu se pohvaliti da sam tijekom karijere radio s puno velikih imena, ali ovdje se radi o izuzetno spremnoj ekipi vrhunskih profesionalaca. Vidjelo se to na našem prvom susretu, još u svibnju prošle godine: tada su došli prvi put i predočili nam kompletnu maketu predstave. Tada smo imali nekoliko oglednih čitanja teksta da čujemo kako zvuči novi prijevod jer je redatelj inzistirao da prijevod bude u stihu. Mi smo ga uvjeravali kako imamo sjajan Ladanov prijevod; prozni, ali poetiziran prijevod, ali Erik (Erik Ulfsby, redatelj, op. a.) je inzistirao da to bude stih, da se igramo tim stihovima. I po tome je ova predstava posebna jer smo dobili jedan novi prijevod, prijevod Miše Grundlera, koji je zaista izvrstan.

Moramo se malo vratiti u prošlost. Prošle ste sezone veliki uspjeh postigli glumeći u “Ljudima od voska” Mate Matišića. Po mm mišljenju, upravo ste vi odigrali najokrutniju ulogu u toj drami.

Okrutan je taj središnji dio priče, okrutan onako kako to samo Mate zna napisati. Ali ta je okrutnost usmjerena prema nečem sasvim suprotnom, ona je tu da nas prizove pravim vrijednostima, da se zbog nje zapitamo gdje smo se to pogubili. Smatram da je upravo to tema kojom se bavi svaki pisac koji se osvrće na svijet oko sebe. Ta je predstava bila moje veliko zadovoljstvo, tri puta sam radio Matišića i on je pisac u kojeg vrlo lako ”ulazim”. Imam osjećaj da se dobro razumijemo. I to je bio veliki projekt koji i dalje izvodimo, a pred nama je dosta gostovanja.

Koji je, po vašem mišljenju, pravi omjer tih novih i suvremenih tekstova i klasika poput Ibsena ,koje mora igrati središnja, nacionalna kazališna kuća?

Mislim da su najbolja mjerila aktualnost teme i inovativnost uprizorenja, rekao bih čak izvrsnost uprizorenja. Ako igramo npr. stare Grke, izvrsnost je uvijek to što izdiže tu predstavu.

Pitam to zato što sam nedavno razgovarala sa slovenskim redateljem Vitom Tauferom koji tvrdi da je hrvatski teatar uspješniji od slovenskog upravo zato što ima jake dramske autore? I da su ti domaći tekstovi pravi mamac za publiku?

Siguran sam da je to točno i uvjeren sam da publika voli domaće tekstove. I ne samo u kazalištu nego i u sapunicama ako već hoćete. Naravno, gledaju se meksičke i turske sapunice, ali one domaće su ipak posebne. Ljudi se lakše identificiraju s domaćom, bliskom temom. Zato i jesam jako ponosan na svoje kazalište i upravu koja ga vodi jer, ako pogledamo protekle dvije sezone, jasno je da se ni mnogo veće kulture ne mogu pohvaliti s toliko novih domaćih tekstova koje su izašli u jednom kazalištu. Mi se možemo pohvaliti i Tenom Štivičić, i Matom Matišićem, i Ninom Mitrović, i Vidićem... Ni mnogo veće i bogatije kulture nisu u kratko vrijeme izbacile toliko odličnih domaćih predstava i s njima ostvarili velike uspjehe.

Da, za HNK Zagreb gotovo je nemoguće kupiti ulaznicu?

Moramo malo hvaliti sami sebe, ali ovdje zaista imamo razloga za to. Događa nam se renesansa, i u kazalištu, ali i u našim TV serijama koje su prepoznate vani. Taufer je u pravu, imamo izuzetne autore, što je i logično u ovoj bremenitoj sadašnjosti, kraj svih problema s kojima smo opterećeni u ovoj tranzicijskoj stvarnosti. Ovdje i sada nastaju velika djela.

Spomenuli ste TV serije, uz veliki angažman u teatru, uspjeli ste glumiti i u “Novinama” i u “Počivali u miru”?

Zbog obveza u kazalištu nisam gledao sve epizode prve sezone “Novina”, ali u drugoj sezoni igram vlasnika novina i prisutan sam u svakoj epizodi. To je izvrsno napisan scenarij, a tek kada osvane treća sezona... Ona se sada priprema, a priča se seli u probleme sudstva.

Jedno gore od drugog?

Točno. Idealno za dobru kriminalističku seriju, dnevno nam se teme nude same.

Kako stižete pomiriti sve te obveze?

Nekako! Teško, ni sam ne znam kako. Ali ja volim svoj posao. U mojim, sada već ozbiljnim, godinama dosta glumaca poželi biti redateljem ili voditi neko kazalište. Nije da nisam imao takvih ideja, ali najbolji sam i najsretniji na sceni. Još uvijek najviše mogu dati kao glumac. I tada ništa nije teško.

I kazalište ostaje na prvom mjestu?

Apsolutno. Ono zahtijeva najviše od glumca. Ta razlika između medija uvijek me podsjeti na anegdotu, Boško Violić mi je pričao da mu je Gavella rekao: “Čovjek je na filmu veći nego što jest, na televiziji je manji nego što jest, a u teatru je upravo onoliki koliki jest.” I nema istinitije rečenice. U teatru se sve vidi, sve je sada i ovdje i to je neponovljivo. I sutra će biti dobra predstava, ali za nijansu drugačija, i to je ta neponovljiva čar kazališta.

Premijera Neki drugačiji, nama vrlo blizak kralj Lear Slavna opera Ni sam Wagner nije uspio izvesti Holandeza onako kako je zamislio Novi dramski hit HNK Zagreb U "Ciganinu, ali najljepšem" nema male uloge, svi su dali 'srce na dlanu'

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.