Ono što ni najveći optimisti koji su odrastali u osamdesetima, poput mene, nisu pretpostavljali, činjenica je da su se četrdesetak godina poslije čak i “osamdesete” vratile u modu. Ma koliko su, gledajući iz kuta susjednih sedamdesetih i devedesetih, bile problematične, polovične i glazbeno nezanimljive te skoro unisono kulturološki prezrene kao – čast izuzecima – dosadne na polju pop-kulture i rocka, mogli bismo reći: nema toga što vremenska udaljenost ne izliječi.
Dapače, za našu svakidašnjicu mogli bismo konstatirati da kod nas nije “najopasnija” jugonostalgija, nego nostalgija za osamdesetima. Možda zbog toga što je većina danas odraslih, aktivnih, a još koliko-toliko samodržećih osoba, tinejdžerske godine odrastanja provela upravo u osamdesetima, u kojima sad traži utjehu i nostalgičnu “crtu” davno prohujale mladosti. Sam pogled na skorašnji popis koncerata u Zagrebu svake dvije večeri – Zucchero 28.6., Simple Minds 30.6. i Whitesnake 2.7. – nepogrešivo doziva cimanje žica nostalgije za osamdesetima, čak i ako su neki od njih krenuli koju godinu prije.
No, najveće su uspjehe postigli upravo u osamdesetima kao dio tog instantnog, iritantnog i nadasve dosadnog, programiranog zvuka zbog kojeg vam se i tada činilo da su one “svi su isti” zvukove ritam-mašina, sintesajzera te sirupaste aranžmane i napirlitane frizure “preuzeli” iz glazbe filmskih blockbustera osamdesetih poput “Policajac s Beverly Hillsa”, “Istjerivači duhova” ili “Top Gun”. Čak se i “Top Gun” nedavno vratio, pa nije čudno ni da ovi ponovno sviraju, a u olakotne činjenice ne ide im ni ona da s Whitesnakeom nastupa domaći Dino Jelusić, pardon, Jelusick.
Kad sam ih pred desetak godina gledao u beogradskoj Areni, bili su toliko dosadni da sam izašao nakon tri pjesme, ni ne sačekavši Judas Priest s kojima su tada zajedno nastupali. Deset godina poslije, ili tri godine nakon zadnjeg nastupa na Šalati, teško da situacija može biti bolja, s obzirom na to da se glas Davida Coverdalea ne pomlađuje, nego stari, a usprkos frizerskim pokušajima da mu kosa djeluje jednako svježe u tri vremenske zone kao osamdesetih, spram tog naivnog seksističkog manirizma i napirlitanog mačo-roka, čak se i Guns N’ Roses čine kao friško ime u naponu snage.
Dakako, ne radi se ovdje o tome da ne bi trebali svirati, jer ih i publika očito želi, već samo o estetskoj prosudbi da ne stare svi jednako graciozno ili glazbeno napredno. Srećom, nekoliko dana prije njih u Zagrebu možete na INmusicu čuti i vidjeti puno novije i zanimljivije glazbe, a ček i neke iz osamdesetih, poput Nicka Cavea s Bad Seeds, što znači da nisu svi iz te dekade “prdnuli u rosu”. Tj., ponovimo, nije problem u godinama, nego kako ih nosite i što putem radite, svirate i pjevate.
No, najveća domaća opasnost jest ta da publici nostalgija često zamuti prosuđivanje pa je ne zanima ništa što je, makar i komično, ne veže uz vlastitu mladost. Novi val tu je također dobitna kombinacija. Stoga i nije čudno da sam upravo na koncertima Deep Purplea u Zagrebu znao naići na prijatelje iz osnovne škole, koji od tada do danas nisu našli ništa zanimljivo u bogatoj ponudi svjetske rock-glazbe. U stanju su kukati da je nekad bilo bolje, ni ne znaju što se događa, ali će spremno platiti koliko treba za svaki dolazak bendova poput Whitesnakea.
No, opravdano je da svatko potroši novac na ono što misli da mu odgovara. Ali bi svima koji se iz fotelje čvrsto drže osamdesetih trebalo preporučiti da posjete rock-klubove, ili streaming-servise ako im se ne izlazi iz kuće i poslušaju nešto svježe glazbe i bendova, može i devedesete. Pitanje je koliko su osamdesete zaista bile vrijedne? Odgovor je složen jer i na domaćem i na inozemnom terenu osamdesete su bile problematične. Pogledamo li staloženo unatrag, naći ćemo dovoljno razloga za i protiv.
Ali, važno je pitanje koje ste godište i što vam znači dekada u kojoj ste odrastali, to je često bitnije od objektivnog pogleda unatrag. Osamdesete su bile pune svačega, od najboljeg do najgoreg, kao rijetko koja dekada prije i poslije. Na svaki zanimljiv proboj došlo je (barem) jedno, ako ne i više umjetničkih posrnuća kojih se bolje ne sjećati. Uz to, radilo se i o desetljeću velikih tehnoloških promjena nakon kojih je i glazbena industrija počela funkcionirati drukčije. No, moda i demodiranost su varljive, pa su tako i osamdesete, donedavno prezrene kao vrijeme u kojem je “propao rokenrol” i kod nas i u svijetu ponovno ušle u modu. Uvjeravamo se u to i na svojoj koži posljednjih godina kad nam poput junaka iz “Sumrak sage” pristižu povampireni, “neumrli” heroji poput Whitesnakea.
Evo zašto mudri ljudi kažu da se o ukusima ne raspravlja.