Psihologinja Mirjana Krizmanić jedna je od najprodavanijih domaćih autorica. VBZ joj sljedeći tjedan objavljuje novi priručnik neobična naslova.
Kome je namijenjena vaša nova knjiga “A sad radost i veselje”?
– Ona je posvećena nesretnim sretnicima i bogatim siromasima, dakle ljudima koji imaju sve ili gotovo sve u životu, a cijelo vrijeme jadikuju. To su ljudi koji, kad im kažete da je lijep dan, vele: pusti, sutra će kiša. Kada im kažete da su im djeca dobra i pametna, oni vele tko zna kakva će biti snaha ili zet. Što god kazali, sve ima negativnu stranu, kao da je iza svega velika crna sjena. Oni ne znaju biti sretni. Ovo je priručnik za njih jer drugima idu na živce i teško mogu naći rame za plakanje.
I tako povećavaju količinu nezadovoljstva u društvu?
– Oni kontaminiraju društvo jer i druge upozoravaju da, ako nam je sada i dobro, neće dugo. Jer sve ima svoj kraj. Sasvim sigurno da ima, ali ako stalno predviđate nešto loše ili kraj veze koja je sada dobra, vi u toj vezi ne možete uživati. Kada sam radila prošli priručnik “A što sad” o ljudima u nevolji, palo mi je na pamet da je ovo važnije.
Koliko takvih ljudi ima?
– Nikada nismo ispitivali. Ali gruba je procjena da ih ima barem dvadeset, trideset posto. Pretpostavljam da ti ljudi postoje zato što roditelji djecu ne uče kako će se nositi s neuspjehom. A to bi trebali jer svakoga čeka neki neuspjeh. Nitko ne može biti uspješan ni sretan u svemu. Treba se znati nositi s neuspjehom, ali treba znati i biti sretan. Dakle biti zadovoljan i malim stvarima. Ključno je za zadovoljan život da se ne navikavate na ono što vam je lijepo, što volite, što vam se sviđa. Na to se svi navikavaju odmah. Ako ste u nekog zaljubljeni ili ga volite, trebali biste se veseliti svaki put kada ste u kontaktu jer nije samo po sebi razumljivo da ga imate ili da vam je dobar. Ljudi se boje reći da su dobro i sretni, da im drugi ne bi zavidjeli jer kod nas ima puno zavidnih.
Jesu li oni svjesni da su u problemu?
– E, to je pitanje. U uvodu pišem da treba cijeniti ono što imamo i ujutro i u podne i navečer. A imam i upute za pojedine prilike.
Jesu li to mantre?
– Ne bih rekla. To sve i nisu pozitivne rečenice, nego rečenice koje bi oni sebi trebali ponavljati, što ide iz teorije o depresiji, da ljudi postaju depresivni jer imaju crne misli, jer si govore da neće uspjeti... Ovo je obrnuto, recimo tu su rečenice “ja se veselim svom partneru”, “ja volim biti s njim”... Napisala sam šezdeset situacija kojima se treba veseliti. Reći: Gle kako imam lijep stan, kako imam dobrog prijatelja, pa to je Božji dar. No i prijateljima treba pokazivati pažnju.
Treba ulagati u prijateljstvo?
– Da. Ima i muževa koji nikada ne nađu za prikladno da ženi kažu lijepu riječ, da sitnim znakovima pokažu da je vole. Ako se žena požali, kažu pa što hoćeš. Oženio sam se tobom i to je to. Trebali bismo njegovati sve svoje veze. Ima jedna američka gospel-pjevačica koja pjeva “ja mogu disati, mogu pjevati, ja vidim, ja čujem”. To je izvrsna pjesma posvećena životu. Kada se čovjek probudi, može se dići, slobodan je ići kamo hoće, može se brinuti sam za sebe i to bi ga trebalo veseliti. Jer to može nestati u trenutku.
Je li ova naša srednjoeuropska sredina depresivna?
– Depresija je pogrešan izraz. Nisu ovi ljudi depresivni, nego jamraju, a to se posebno odnosi na Zagreb. Kako si? Ah, pa dobro. Zašto ah, zašto pa? Slušala sam u kafiću dvije prijateljice koje se natječu u tome koja je više propatila. Jamraju tko je nesretniji, umjesto da govore o onome što im je dobro.
Znači to nije pitanje mentaliteta?
– Rekla bih da se to stječe učenjem. Ta bi se loša navika mogla istrijebiti kod djece kada ne bi slušala roditelje koji stalno jadikuju. Mama počne od jutra: joj, danas moram ići frizeru. Ili: joj, moram ići na posao. Sve se radi s joj, jao ili teško.
Kakva je tu uloga religije?
– Religija je u pozadini toga jer nas religija ne uči da budemo sretni, zadovoljni i veseli, nego nas uči da ne pretjerujemo i da budemo skromni. Religija puno toga smatra grijehom pa i sreću koja nije tko zna kako krvavo zarađena. Religija je u pozadini toga da je grijeh biti previše radostan. Čovjek bi se trebao više veseliti dok može. Kad vam se dogodi nesreća, svatko kaže: a zašto ja. A kad vam se desi velika radost, nitko ne pita zašto ja. To se razumije samo po sebi.
Zašto je kod nas i dalje sramota ići psihologu ili psihijatru?
– Pa zato što smo zapušteno, zaostalo društvo. Da nismo takvi, mi bismo odlazak psihologu smatrali istim kao odlazak pulmologu ili urologu. Nešto se tu mijenja jer me u zadnje vrijeme zove puno ljudi koji imaju probleme, no ja se time ne bavim. Zovu me ljudi koji zapravo trebaju psihijatra. Kada je pravi poremećaj, kada su potrebni lijekovi, treba ići psihijatru. Po meni bi trebalo biti mnogo više besplatnih psiholoških savjetovališta kamo bi ljudi mogli ići bez uputnice, bez velikih komplikacija. Bila bi to velika pomoć.
Ostatak razgovora možete pročitati u tiskanom izdanju Obzora Večernjeg lista
Kojih li nebuloza! Tjeskobni smo, znači, jer nam je 'jamranje u krvi'?! A da nismo možda zato što jedva spajamo kraj s krajem... neki i nikako, bez ikakve, a nekmoli jasne ekonomsko-socijale perspektive? Eklatantan primjer licemjernog parazitiranja na tuđoj nevolji!