Prijedlog da napišem članak u povodu 99. obljetnice rođenja Miljenka Smoje je ponuda koju ne želim odbiti. Objavljivao sam i prije neke tekstove o djelu i liku najpopularnijeg dalmatinskog književnika i novinara u posljednja četiri desetljeća prošloga stoljeća, a po nizu pokazatelja i do danas, ali ne s ovako adekvatnim povodom. Naime, za razliku od tekstova koji obilježavaju godišnjice smrti velikih ljudi, ovaj bi napis trebao slaviti dan kad je Smoje rođen (14. veljače 1923.), da bi za sobom ostavio upečatljive tragove stvaralaštva i života. Smojini "kumpanji" (drugovi) i kolege iz Feral Tribunea su nakon što je preminuo (uz fotografiju njega i mješanca Šarka, protagonista divne knjige "Pasje novelete", snimljenih s leđa kako idu nekim svojim putom) konstatirali: "Ako ćemo pravo, nije istina da je Miljenko Smoje umra, nego je istina da je živija do kraja". U slučaju toga nekonformističkog pa i anarhistički usmjerenog pisca i čovjeka obilježavanje 99-godišnjice rođenja je zasigurno primjerenije nego klasično slavljenje okrugle obljetnice smrti. Puštajući mašti na volju zamišljam da je Smoji, kao uvjerenom pacifistu, bila draga pjesma "99 Luftballons" njemačke rokerice Nene iz 1983. godine; ako mu pak ta uspješnica germanskog rock'n'rolla zbog privrženosti nekoj drugoj vrsti muzike ili drugih razloga nije sjela, veoma je izgledno da je kao "muškardin" koji drži do ženske ljepote, prateći televiziju, bacio pogled na crnokosu glazbenicu koja je bila planetarna zvijezda kad je imao šezdesetak godina. Konačno, baš u to vrijeme on je za Splićanke ustvrdio: "Šta san ja stariji, one su sve lipše".
Ne treba posebno dokazivati da je Smoje, otkako se kao mladić zainteresirao za napisanu riječ pa sve do jeseni 1995., u eter pustio puno više od 99 balona svoga duha i intelekta. Smutljivci su mu prigovarali bonvivanstvo i lijenost, a zapravo je ponajprije bio radoholičar. Radio je baš svaki dan. Svoje članke u Slobodnoj Dalmaciji i drugim novinama, a posljednjih godina života i u Feral Tribuneu, ne samo što je predavao urednicima i po nekoliko sati prije roka, nego je uglavnom imao najmanje jedan zgotovljeni "u rezervi". Tako mu je zadnji članak u navedenom "Glasilu hrvatskih anarhista, protestanata i heretika" izašao dva dana nakon što je prestao disati. I u posljednjim je napisanim rečenicama, analizirajući predizbornu atmosferu u jesen 1995., kombinirao oštru kritiku vlasti i čuvenu "pilu naopako": "Obećali ste nan demokraciju, koje je svaki dan sve manje. Birači negoduju da je na predizbornin skupovima puno mondurani lica koja širu straj. Oporba ronja da će ovo biti najlupeškiji izbori od Pašića do danas. Da ovo i nisu izbori nego svinjarija. Ne virujen, jer ako je tako, zašto ne bojkotiraju izbore? Sve su to samo sitnice, mali propusti prema uspjesima Ervaske, o kojima triba debele libre pisat." Kritizirao je ne samo Franju Tuđmana i HDZ-ovce, nego i komuniste (koji su mu, inače, vrijednosno bili bliži od nacionalista) i ostale na vlasti, držeći se svoje intelektualne i životne maksime: "Ako želiš biti svoj, moraš biti ničiji".
Stric je (tako su ga zvali neki prijatelji) objavio više tisuća novinskih kartica teksta, od kojih je tek manji dio sabran u sedam knjiga. Pisao je putopise, reportaže, feljtone, humoreske, romane, scenarije za televizijske drame i serije... Ovako je opisao svoj odnos prema novinarskom i spisateljskom radu: "Ako ne napišen bar dvi kartice na dan ja san bolestan, a ako san bolestan, čin seden za makinjetu ništa ne ćutin, ništa me ne boli, sve zaboravin". Itekako je volio život i različita opuštajuća zadovoljstva, ali pisanje je bilo esencija njegova postojanja. Čovjeka je ingeniozno definirao kao "jedinu beštiju koja piše". Nije, poput Miroslava Krleže, ustvrdio da "pisati ne znači drugo do misliti", valjda je to podrazumijevao. Za razliku od Krleže čije je djelo volio, ali i ismijavao u nekim aspektima u svojim tekstovima, nije ni u poznoj životnoj dobi najviše boravio u radnoj sobi. Svaki dan bio je na splitskoj ulici, u kavani ili restoranu, u trajektnoj luci (tamo bi se nerijetko dogodilo da bi ga kapetani i kuhari uočili i pozvali na marendu, a on guštajući u društvu ne bi ni zamijetio da je brod već digao sidro pa bi se za sat-dva našao u nekoj otočkoj luci), na izletu ili većem "vijađu" (putovanju). Komunicirajući najviše s običnim ljudima, koji su uglavnom žudjeli za tim da Smoji iznesu svoje dogodovštine i poglede na stvari života, dobivao je više informacija od ijednoga drugog novinara, a on ih je pamtio ili bilježio u blokić. Iskaze te čeljadi u svojim je tekstovima citirao baš onako kako su izgovorene, s "ukrasima" koji često nisu dragi tankoćutnim ušima. I sam se nije libio "kontroverznih" izraza: "Mene riči ne smetaju, mene dila smetaju", često je govorio. Istina, neke riječi su za njega bile "grube", ali to nisu bile one koje se uobičajeno, među pristojnim svijetom, tretira kao takve. Baš o tome je govorio u ljeto 1994. u intervjuu koji je dao magazinu "Start nove generacije": "Prvo, ja uopće ne duperan grube riči, osim koliko je to nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči rak, bolest, nasilje, mržnja…"
Smoje je pisao dalmatinskim dijalektom. Ovisno o vrsti teksta, koristio je različita (pod)narječja: u novinama "po spli'ski", a u scenarijima za televizijske drame, serije i filmove različitim jezičnim idiomima vezanim za Dalmaciju. Ivo Žanić je ustanovio kako se to lingvističko bogatstvo u romanu i seriji "Kronika o našem malom mistu" izrazilo u rasponu od živoga splitsko/srednjodalmatinskoga govora kod Roka Prča, preko govornog tipa Dalmatinske zagore Anđe Vlajine, pa do u posljednje vrijeme uglavnom prevladane cakavice Ivana Trogiranina i dubrovačkog idioma Brice. Unatoč toj slojevitosti gledatelji su itekako razumjeli što govore glavni likovi. Smoje je napose utjecao na jako uspješno upoznavanje šire kulturne javnosti sa specifičnim narječjem Splita i drugih mjesta srednje Dalmacije. Taj je dijalekt, kao što je poznato, već nekoliko desetljeća izrazito prisutan u našoj javnosti, uglavnom putem pop i druge muzike. Veoma popularni glazbenici kao što su pokojni Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Gibboni, rock-grupa Daleka obala i reperi/hiphoperi iz The Beat Fleet – Saša Antić i ostali iz TBF-a u više svojih pjesama koriste samplove iz "Našeg malog mista" – ustvari su utabali i proširili put tekstualno-dijalektalne autentičnosti kojim je prvi prošao upravo Miljenko Smoje.
Utjecaj splitskoga publicista i pisca (sebe je odredio kao pola novinara, a pola humorista) na popularnu kulturu posebno je izražen vezano za nezaboravne "batude", najviše iz dviju televizijskih serija, koje su u svakodnevnom životu mnogim ljudima, svakako i meni i mojim bližnjima, često na ustima i u uhu. Koliko li smo samo puta u posljednjih nekoliko desetljeća izgovorili ili čuli upečatljive fraze kao što su sljedeće: "Jema puno lipih stvari, ali ih ne smim kazat" (Keko u "Velom mistu"); "Neću politiku u svoju butigu" (Meštar u "Velom mistu"); "Kad ćeš me odvest prid oltar?" (Bepina u "Malom mistu"). Ocjenjujem da je na prostorima bivše federacije samo Dušan Kovačević, autor scenarija za legendarne filmove poput "Ko to tamo peva?" i "Balkanski špijun", u kolektivnoj svijesti ljudi ostavio tako puno uzrečica kao što je to učinio Miljenko Smoje.
Slično se zbilo i s likovima TV serija koje je kreirao splitski književnik. U ovom prilogu sam već pisao o mitskom liku Meštra, brijača i navijača, iz "Velog mista". Njemu se ponajprije treba pridodati Bepinu, dotura Luiđija (Smojin alter ego), Servantesa, Roka Prča i neke druge iz "Našeg malog mista". Tim je likovima Miljenko Smoje udahnuo život, pa već dugo borave među nama, i to ne samo Dalmatincima nego i ljudima iz drugih krajeva gdje se razumije ovaj jezik, pomažući nam da se orijentiramo i nađemo životni smisao u dobu koje je sve zbunjenije i beznadnije. U tim je likovima, portretiranima s izuzetnim smislom za pojedinosti (stava i ponašanja) koje najvjernije izražavaju cjelinu čovjeka, izražena Smojina sklonost za marginalce i marginalno. On je kao rijetko koji drugi naš pisac bio svjestan da se sporedno u životu naposljetku pokaže bitnijim od onoga što je naizgled najvažnije. Kako u svom književnom tako i u publicističkom stvaralaštvu bio je promicatelj "malih priča" i preziratelj onih "velikih". Smojinu pohvalu marginalnosti naglasio je 2008. u jednom svom tekstu Ante Tomić, jedan od nekoliko njegovih talentiranih sljedbenika: "Prikazujući se nevještijim nego što je zaista bio, a to je velika vještina i Twaina i Hašeka i svih velikih humorista, prevario je glupane koji nisu shvaćali da je upravo margina središte, a da je istina u detalju, i da je ovaj život danas i ovdje, život koji tuče u velevaroškim kaletama, na peškariji i pazaru, među brijačima, škovacinima i kurvama, ljepši i plemenitiji od svake ideologije".
Smoje je ipak držao do nekoga sustava ideja kojima se objašnjava politička i društvena stvarnost. Znao je u svojoj dugoj karijeri izražavati i hrvatsko domoljublje (najviše u nekim epizodama "Našeg malog mista") i neke druge političke vrednote, ali je po opredjeljenju pa i porijeklu (puntarski Veli varoš) dominantno bio anarhist i regionalist. Prvo mu je opredjeljenje, uz odbijanje da išta posjeduje i slično, bilo podloga za satiričnu kritiku svake vlasti, primjerice one pod kojom je živio potkraj života. Tu je osnovu izrazio 1994. navodeći kako "ova naša demokratska vlast ka da jema posebni talent da komediografima, humoristima i satiričarima osigurava bogatu građu, divne podatke, zapravo – život. Lako je bit humorista kad jemaš ovakvu vlast". Uh, kako bi bilo super pročitati njegove osvrte na izvjesna urnebesna recentna zbivanja s vladajućima u glavnim ulogama, kao što su bizarna javna sporenja predsjednika Republike i premijera pogonjena neprispodobivim samoljubljem, i ne tako čudne – kad se bolje promisli – zavrzlame vezane za uprizorenje smrdljive životinjice kune na europskoj kovanici (preporučujem komentar Inoslava Beškera u Jutarnjem listu 8. veljače) ili pribavljanje i rabljenje državnih stanova u našoj visokoj politici…
Ključna idejna dimenzija Smojina djela ipak je najviše vezana za dalmatinski identitet. Iako je ponajprije isticao svoju pripadnost Splitu i Dalmaciji, njegova kulturna mapa, sudeći prema toponimima iz tekstova, bila je omeđena s jedne strane Trstom a s druge Kotorom. U tom dijelu Mediterana on se osjećao svoj i među svojima, i to kako u Supetru i Pisku, tako i u Trilju (njegova omiljena mjesta) odnosno u različitim sredinama bodulske i priobalne Dalmacije te Zagore. Dalmacija je za njega "u prvom redu lipi, svitli, čisti litnji dan", ali u svojim napisima nije zanemarivao ni ružne, mračne, šporke jesenje i zimske dane i noći. Osobitu ljubav je osjećao i pokazivao prema Splitu. U jednom televizijskom intervjuu iz osamdesetih istaknuo je četiri najvažnija simbola toga staroga grada: Marjan, Dioklecijanovu palaču, lijepe žene i Hajduk. U romanu/seriji "Velo misto" vehementni Meštar sljedećim riječima opisuje budućnost toga kluba: "Krepat moredu svi kraji i carevi, ma Ajduk će živit". Baš je ta poruka bila napisana na velikom transparentu koji su 13. veljače 2011. istaknuli torcidaši, čemu sam izravno svjedočio, na Karlovom mostu u Pragu, gdje je točno stotinu godinu ranije, u pivnici "U Fleku", osnovan vjerojatno najpopularniji (ako se računa i iseljeništvo) hrvatski nogometni klub.
S obzirom na to da nemam više prostora za pisanje, na kraju ovog teksta koji je najviše usmjeren na analizu osobitog stila Miljenka Smoje, naznačujem neke od teza koje sam uglavnom izložio u drugim napisima. Ponajprije je bio kroničar uspona i padova društvene modernizacije u Dalmaciji. U političkoj analizi koji put bio je naivan: po svom priznanju nakratko se "zajebao" vezano za ocjenu "antibirokratske revolucije" u Srbiji. Unatoč tome, moguće je ocijeniti kako je uglavnom davao realne i bistre ocjene političkih osoba i događaja. Zbog bespoštednih napisa i uvjerenja bio je izložen nemilim napadima i prijetnjama, izgubio je i izvjesne bliske prijatelje (npr. Borisa Dvornika), ali je s druge strane dobio napretek pohvala i mnogo obožavatelja pa nipošto nije bio "ničiji". Iako je pišući o malim ljudima i zazirući od "velikih" i sam postao velik (pisac, intelektualac), ne smije se pretjerati s "kanoniziranjem" Miljenka Smoje, da se ne prevrće u grobu. No sudeći prema iskazu danom 15 mjeseci prije smrti, on ni tamo, na groblju u Žrnovnici, ne miruje: "Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinjeta. Ja ću se javljat s neba oli pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnog svita za činit intervjue i reportaže".
Miljenko Smoje nije najpopularniji dalmatinski pisac nego je ikona orijunaski nastrojenih Dalmatinaca. Da je Smoje tako popularan ne bi mu na sprovodu lijes bio duzi od sprovodne povorke. Vidjeli smo na primjeru Olivera kako Dalmacija ispraca one koje voli. A vi Lalici i ini borci za jugo ideje mozete pisat sta hocete ali zivot vas demantira.