Naslovnica Kultura Kazalište

'Kazalište je posljednje mjesto na kojem su danas ljudi zajedno i dijele neke istine'

Ponekad povjerujem da istina do koje sam došao postaje istina drugih, to je smisao teatra kaže prvak Makedonskog narodnog teatra i velika regionalna glumačka zvijezda
20. lipnja 2017. u 11:05 0 komentara 1002 prikaza
Nikola Ristanovski
Foto: Petar Glebov/PIXSELL

“Volim se prije predstave očistiti od svega,” govori mi Nikola Ristanovski dok pijemo kavu na terasi HNK Zagreb. No, nije to bio takav dan. Sletio je u Zagreb oko 14 sati, došao je iza svoje ekipe iz Makedonskog narodnog teatra, ravno sa snimanja TV serije “Na terapiji” u kojoj tumači glavnu ulogu. U 15 sati odradio je generalnu probu predstave “Život je lijep” koja je prikazana u sklopu Dana satire. Zatim je skoknuo u hotel, u 18 sati došao na intervju, a u 19.30 počinjala mu je zahtjevna predstava u kojoj je puna tri i pol sata na sceni.

Pa ipak, ta velika glumačka zvijezda cijele regije tu je nedjelju nazvao: ”slobodnim danom i kulturno-zabavnom situacijom”?!

Naša šira javnost pamti ga po mladenačkoj ulozi u filmu “Bure baruta” i TV seriji “Vratit će se rode”, a Zagreb ga je nedavno imao prilike vidjeti kao sjajnog Ivanova u istoimenom Čehovljevu komadu Narodnog pozorišta iz Beograda. Uz Skoplje, i Beograd je njegova jaka kazališna “utvrda”, a srpska kritika ne štedi pohvale za njegove uloge Leonea u Krležinim “Glembajevima” i Ahmeda Nurudina u predstavi “Derviš i smrt”. No, krećemo od početka.

DKS_56149166 02.01.2017., Zagreb - Zgrada u Petrinjskoj ulici 38 u kojoj Grad Zagreb nudi poslovne prostore udrugama u najam.   Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL Dejan Šorak Totalitarizam je napokon uspio i ne zove se ni fašizam ni komunizam; njegovo je novo ime ‘moral bande’

Je li nešto u obiteljskom okruženju vodilo ka glumačkom poslu?

Naravno da ne! Kako to već obično biva. Učio sam građevinu i upisao arhitekturu.

Ni sami niste bili sigurni u glumački odabir?

Ne. Za moje je glumačko opredijeljene najzaslužniji Fabijan Šovagović. Nekim divnim čudom 1986. dospio sam u Osijek na neke susrete dramskih grupa, zapravo sasvim slučajno. Sjećam se da mi je bilo važno da tjedan dana ne idem u školu i tako sam se prihvatio toga, a u žiriju je bio Fabijan. I tu su se dogodile prve nagrade, bila je to moja glumačka inicijacija. Poslije su je prepoznali i neki ljudi u Skoplju, ali trebalo mi je pet neuspješnih pokušaja da se nađem na Akademiji. No, kada sam upisao Akademiju, onda sam je i završio i počeo raditi.

I tada se zakotrljalo?

Sljedećih dvadeset i nešto godina nikako da izađem iz žrvnja. Imam redovnu karijeru, ali i redovite dolaske u Zagreb, i u Rijeku, na gostovanja. Mislim da sam prvi put u Zagreb došao s predstavom “Mamu mu jebem, tko je prvi počeo”, negdje 1998. Puno sam igrao i tu, a još više u Rijeci. I to su uvijek predivna iskustva, sa svakog gostovanja u Hrvatskoj nosim sjajne emocije, što je intimno strašno važno svakom glumcu.

Zagreb ima vjernu i posvećenu kazališnu publiku.

Da, onu koja se zna radovati. To je i najvažnije u ovom poslu, obradovati se zajedno.

U zadnje vrijeme u prvom su planu uloge koje ste radili u Beogradu, prvenstveno Leone iz “Glembajevih”. Oni su kod nas uvijek vruća tema, jer u ovoj kući iza vaših leđa Glembajevi se sada i plešu kao super uspješan balet...

Bravo! To mi je jako drago.

... a gledat ćemo ih i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

To sam čuo. Pratim sve Glembajeve na svijetu.

Kakav je vaš Leone? Kakav je to čovjek?

Moram najprije reći kako su Glembajevi jedan od najboljih tekstova ikada napisanih. To odgovorno tvrdim. Naigrao sam se tih velikih likova, ali Glembajevi su partitura napisana bez greške. Leone zapravo spada u kategoriju Hamleta, dakle neprilagodljivog čovjeka, osjećajnog čovjeka koji postaje isti kao svi oni oko njega. To je njegova osnovna matrica. Igrao sam ga i u Skoplju i u Beogradu, imam više od 300 Glembajevih iza sebe. Leone je uplašen, rascjepkan, srčan, emotivan, sve to zajedno i ništa od toga. Mislim da je najvažnija riječ – neprilagodljiv. Svi ti veliki likovi zapravo nose tu crtu neprilagodljivosti ovome svijetu, koji je jako nezgodno mjesto.

Prva scena baleta Glembajevi koju je postavio koreograf i redatelj Leo Mujić upravo je ono o čemu govorite; vidimo Leonea dječaka kojeg doslovno proguta ta monstruozna obitelj.

Sjajno. To je suština svega. Obitelj je sa svim svojim vrlinama i manama je centar dramaturgije. Ništa značajno nije napisano izvan obitelji, bez obzira je li to Hamlet, neka španjolska serija ili je to Leone.

Prokletstvo našeg porijekla?

Naravno, a upravo je to kod Glembajevih multiplicirano, dignuto na entu potenciju. Prošlost, geneza svega, čak i geneza čovječanstva, ne samo te obitelji. Zato i tvrdim da je to genijalno djelo. U Skoplju više ne igram tu ulogu, sada već polako postajem i prestar za Leonea, ali nadam se da me negdje u budućnosti čeka stari Glembaj. To je tekst kojeg bih se uvijek prihvatio.

Jeste li ikada režirali?

Imam nevjerojatan utisak da jesam (smijeh). Toliko o tome.

“Derviš i smrt” je veliki kazališni hit u Srbiji?

Igramo ga već devetu godinu i uvijek je puno. I to je još jedan od likova koje možemo prepričati u jednoj rečenici, a iza nje je kompleksna struktura. Dakle to je lik čovjeka koji je upao u vlast s namjerom da promijeni svijet, a na kraju taj svijet promijeni njega. Svijet ostaje isti, iako bi ga trebalo iz korijena promijeniti, ali ga strah drži istim. Ahmed Nurudin krenuo je mijenjati svijet, ali je promijenio sebe, izdao prijatelja i najbliže. Vrlo me često dopadaju likovi koji rješavaju svjetske probleme. Već sam i malo umoran od toga, ali, s druge strane, velika je povlastica i radost prolaziti kroz stvaranje takvih uloga.

Kakva je situacija u makedonskom teatru? Ovdje kod nas sve je manje novca, sve više problema.

Ispada da upravo u takvim vremenima imamo najbolje kazalište. Sve se svodi na incident. Najbolji teatar u povijesti bio je onaj u doba Molierea, a on je radio u vrijeme najveće sprege umjetnosti i vlasti. I napisao je najveće tekstove ikada, one za koje još nismo ni svjesni koliko znače.

I koliko toga govore o nama?

To je ta vjekovna priča paralelnog toka društva i kazališta. Oni nikada nisu u ravnini, uvijek idu paralelno, bez obzira na to dodiruju li se negdje. Kazalište je neuništiva biljka koju je teško staviti pod kontrolu. Ne možeš izdati dekret: sada ćemo imati dobro kazalište. Puno se tu stvari treba poklopiti; htijenja, energije, porivi ljudi koji su se skupili na jednom mjestu, a to se, naravno, odnosi i na publiku. Kazalište je zapravo posljednje mjesto na kojem su ljudi zajedno. Nigdje više nismo zajedno, ali u kazalištu odjednom dijelimo neke stvari za koje mislimo da su istina. I to je, za mene, najuzbudljiviji dio kazališta.

Ovdje je već dulje aktualno pitanje kakav nam teatar treba u 21. stoljeću, možemo li i dalje igrati Hamlete i Antigone ili nam treba angažirano kazalište o nama sada i ovdje. Vaš stav?

Mislim da se treba vratiti malom čovjeku i da su to shvatili svi veliki autori. Treba se vratiti nazad u kuhinju. Velike teze i velike ideje nisu se pokazale ni korisnim i točnim, niti su nešto riješile. Treba se vratiti temeljima. Tko smo? Vratiti se malim stvarima, ljubavima... Iskreno vjerujem u to i takvo kazalište. Svi će se na kraju vratiti Čehovu.

Pročitala sam vašu izjavu da znate da ste u ulozi dobri kada povjerujete samom sebi.

Tako radim, ali to se teško dogodi. Volim se zaigrati, izmučiti se, preispitati sve mogućnosti. I da, ponekad doista povjerujem da neka moja istina do koje sam došao postaje istina nekih drugih ljudi. I to su možda najuzbudljiviji trenuci koji daju smisao kazalištu.

Kakvi su planovi za ljeto?

Puno igram i u Beogradi i u Skoplju i treba mi period akumulacije. Period čitanja, preispitivanja, što bih dalje želio, gdje da pobjegnem od sebe samog.

Što je najbolje da se odmori i duša i glava?

Raditi milijun običnih stari, vrlo običnih stvari: vidjeti se s obitelji, putovati, čitati, prijatelji... To ozbiljno planiram. I o tome maštam.  

KNJIGA NA STOLU Roman bez ključa, ali kojim šeću brojni stvarni likovi, žigošu se gospodari rata i ratni profiteri    Iva Ušćumlić Hrvati nisu puni mržnje, nego razumljive ljutnje Sandra Bagarić Operna solistica Sandra Bagarić dobitnica nagrade Kazališta „Komedija“ za najbolje umjetničko ostvarenje u 2016. godini

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.