Naslovnica Kultura

Totalitarizam je napokon uspio i ne zove se ni fašizam ni komunizam; njegovo je novo ime ‘moral bande’

Shvatiti sebe kao roba nije dovoljno za pobunu. Rob mora sebi reći: 'Ovako dalje ne može'
19. lipnja 2017. u 17:20 8 komentara 2633 prikaza
DKS_56149166 02.01.2017., Zagreb - Zgrada u Petrinjskoj ulici 38 u kojoj Grad Zagreb nudi poslovne prostore udrugama u najam.   Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Država je aparat sile kojim vladajuća klasa drži u pokornosti potlačenu klasu – rekao je Karl Marx. Proteklih desetljeća, države su se trudile biti, a ponekad su i bile, demokratski nadustroj koji javnim novcem i institucijama skrbi o školama, zdravlju, kulturi, obrani, sigurnosti i svim ostalim zajedničkim potrebama svojih građana. Današnja država pak korporacijski je menadžment u službi kapitala i sebe same. Sve one zajedničke potrebe građana zbog kojih država postoji proglašene su troškom koji treba nemilice srezati. Umjesto da liječe, bolnice „posluju“. Umjesto zdravlja „proizvode gubitak“. Obasipaju nas dobrim vijestima o gospodarskom rastu, porastu BDP-a, smanjenju javnoga duga, i ma što to značilo „izlasku iz procedure prekomjernog proračuna“. Još kad bi nam objasnili kakve to veze ima s nama i našim životima...

Prosvjed DEJAN ŠORAK Nekada je Hrvat strepio od Udbe. Danas strepi od poslodavca. Koji je strah veći?

A nema nikakve. To je njihova interna korporacijska priča koja govori samo to da je kapitalu bolje. A, ako je kapitalu bolje, to znači da je – kapitalu bolje, što će reći da neće biti otvorena nova radna mjesta za Hrvate, nego novi kajmanski računi, da ćemo gledati nova plovila i nove vile. Hoće li plaće učitelja i liječnika biti veće? Ne. Hoće li biti više novca za kulturu? Ne. Za eskadrilu modernih borbenih letjelica? Ni to. Hoće li se za koju kunu povećati bijedne mirovine? Ni slučajno. Radnike ni ne spominjem jer ih u našoj državi nema. Osim jednog. Dotični je našao pribježište u katoličkom kalendaru i zove se Sveti Josip Radnik. Albert Camus, nobelovac, u svojem djelu „Pobunjeni čovjek“ spominje nešto što naziva „moral bande“, a temelji se na pokornosti i odanosti. Znakovito je da su upravo to dvije glavne deklarirane vrline jedini etički diskurs na kojima počiva takozvana politička stabilnost, koje pritom u nas nikada nije nedostajalo. Neki sam dan vadio zub. Umnjak. Na odjelu oralne kirurgije u Perkovčevoj. Bilo je tako bezbolno, profesionalno i simpatično da uz Hrvatsku gorsku službu spašavanja i vatrogasce oralnu kirurgiju Perkovčeve pribrajam čudu vrsnih hrvatskih institucija. Ali, u čekaonici na drugome katu nepodnošljivo zagušljivo.

Čak ni moj omiljeni Navy CIS na tamošnjem TV ekranu ne da ti doći do daha. Računam, to mi je slaba strana jer za moju artističku dušu oduvijek je dva i dva bilo pet, kako bi dva klima-uređaja od po tri tisuće kuna bila dovoljna da gomila ljudi koji čekaju mogu disati. Bio sam siguran, kirurške su ordinacije klimatizirane. I točno, bile su, širom otvorenim prozorom kroz koji sam gledao Novinarski dom i zapadni vjetar koji udara o krošnje stabala na Savskoj. I sad pitanje; hoće li porast BDP-a dati jednoj uzor-klinici klima-uređaje? Ne, neće. Posve nezapažen SF film zove se „Zaborav Oblivion”. Zemlju su napali izvanzemaljci, poraženi su osim ostataka koje zovu „strvinari“, a skrivaju se po špiljama. Tom Cruise sa svojom družicom živi u zemaljskom raju zvanom Sky Tower. Svakog ih jutra lijepa korporacijska službenica pozdravlja ugodnim glasom: „Dobro došli u raj“. Njegov je posao održavati ubilačke dronove koji se obračunavaju s ostacima izvanzemaljaca. No, riječ je o tome da su „strvinari“ zapravo ostaci ljudske vrste, da su izvanzemaljci pobijedili i da je Tom Cruise, umnožen u mnoštvo identičnih replika, njihov sluga. Korporacijski je menadžment umnožio desetke tisuća replika Hrvata kao svoje sluge, koje u potpunome zaboravu misle da su pobjednici, uvjereni u svoju slobodu, dok čudovišni korporacijski strojevi crpe posljednje resurse Planeta Zemlje Lijepe Naše. Morgan Freeman u Oblivionu, kao gerilski vođa, prilično je blijed i neuvjerljiv. Cijeli dio filma koji se odnosi na antikorporacijsku pobunu vrlo je tanak, kao što je svaka pobuna današnjeg vremena tanka i neuvjerljiva.

Da bi pobune uopće bilo, rob moja shvatiti da je rob. Milijarde današnjih robova prikopčanih na aparate pametnih telefona uopće ne priznaju i ne poimaju da su roblje. No, shvatiti sebe kao roba nije dovoljno za pobunu. Rob mora sebi reći „ovo je stanje nepodnošljivo, ovako dalje ne može“. Živimo u svijetu i vremenu u kojem je totalitarizam napokon uspio, a ne zove si ni fašizmom ni komunizmom. Korporacijski menadžment Boga zvan kapital uništio je sve moguće točke otpora, čak i mogućnost svijesti o ropstvu. Njegovu planetarnu vlast i moć ne osporava nitko i nigdje, osim onih posljednjih i rijetkih koji ZNAJU. I ne treba ih ubiti ni zatvoriti kao što su činili totalitarizmi nekada, jer današnji je totalitarizam neoboriv i nedodirljiv. Sjećam se jednog od disidentskih zabranjivanih časopisa koji su izlazili u komunizmu. Zvao se Theoria. Zaboravio sam autora te misli, ali upamtio sam misao: „Prvi put u povijesti u ‘samoupravnom socijalizmu’ pojavila se vladajuća klasa koja ne priznaje vlastito postojanje, već je od onih kojima vlada uzela sve njihove barjake, parole i ideje oduzevši potlačenima bilo kakvu mogućnost otpora“. Ta misao u današnjem je totalitarizmu potpuno ostvarena. Tiranin zvan „novim svjetskim poretkom liberalnog kapitalizma“ svoj je barjak ukrasio svim načelima, mislima, idejama onih koje tiranizira i tako im oduzeo svaku mogućnost pobune. U svijetu bez slobode izbora sloboda izbora postala je dogmom. Glasačke kutije koje jamče tu slobodu kamuflirana su žilet-žica. Biranje između istoga nije izbor.

U tom „slobodnom i demokratskom“ svijetu svaka primisao o ljudskosti prokazana je kao populizam. Nedostaje malo da i papu Franju koji skrbi o siromašnima i govori o bahatosti kapitala proglase populistom. Da bi se uopće potražio izlaz, potrebna je svijest da je izlaz potreban. Te svijesti nema niti će je biti. Za one rijetke i malobrojne „strvinare“ iz Obliviona, za one rijetke i malobrojne Hrvate koji još nisu odustali, koji razumiju svoje ropstvo i ne mire se s njim, postoji izlaz, a on se ne zove ni pobuna, ni trg, ni ulica, ni glasačka kutija, već Oblivion. Zaborav. Kao što je učinilo šezdeset posto birača na proteklim izborima. Ne bavite se njima, ne razmišljate o njima. Živite svoje živote i svoje radosti. Neka imaju svoje mandate, političke trgovine, sve prinadležnosti korporacijskih goniča robova, fotelje, “dilove”, svoje klijentelističke mreže, ali zaboga, ne budite njihova publika. Ni statisti sa zadatkom.

Hrvatska Europska unija Dejan Šorak Posve izvjestan raspad umorne Euroslavije mogao bi biti krvav kao i raspad prethodne države Škole u New Delhiju zatvorene na tri dana zbog zagađenja zraka VRIJEME BEZ POBUNE Jedne noći u New Delhiju – ‘Sve špijun do špijuna! I zanima ih samo afera Agro...’ Sacha Baron Cohen Dejan Šorak Kako smo dobili arbitražu protiv Borata koji je tad jednim klikom razmontirao cijelu kinematografiju

Elipso

  • bakulušić:

    Čitajući ovaj članak, na trenutak ispred sebe vidim Pofuka a na trenutak Gerovca. Na renutak Matu Kapovića a na trenutak Radu Borić. Na trenutak "kulturnjake" a na trenutak one koji "čuvaju" livadu - park na Savici. Svi oni razmišljaju kao ... prikaži još! i autor članka i istim riječima opisuju svijet i društvo. No, svijet i život su složeniji. Istina, pojavio se novi totalitarizam. Nije ni fašizam ni komunizam niti ima veze sa "kapitalističkom bandom". Zove se drugačije ali ga ne smijem imenovati jer mi tada nestaju komentari. Samo ću navesti dvije činjenice koje upućuju na taj totalitarizam. Plaće u pravosuđu se kreču od 6 do 10 tisuća kuna. Plaće u medijima su puno veće. Sjetimo se slučaja kad su neki novinari na državnoj televiziji imali plaće veće od 30 tisuća kuna. Zašto???

  • Avatar 000000
    000000:

    Možda bude kaj od VL-a, ali ne vjerujem,!

  • Slobodan_Milošević:

    Rijetko dobar članak na VL

Message