Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Kad vidimo tko su mladi politički lideri, izreka da na mladima svijet ostaje zvuči zastrašujuće

Drugi autorski projekt Bobe Jelčića u Kerempuhu “Hrvatski put ka sreći” je zapravo mini-vremeplov od Austro-Ugarske Monarhije do neovisne Hrvatske. Bobo je rado pristao govoriti o predstavi, ali je oštricu kritike zbog situacije u Hrvatskoj s pandemijom tijekom intervjua stalno okretao prema ministrima i Stožeru.
23. prosinca 2020. u 11:12 0 komentara 449 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Zašto ste se odlučili u jednoj relativno kratkoj predstavi prikazati toliki vremenski raspon?

Da bih uopće uhvatio vrijeme, ako je to moguće ikako, koje mi, kako starim, sve više izmiče, postaje brže i brže. A i bojim se da će otići zauvijek, da će mi promaći, a da ga ne ulovim, otkrijem tajnu, obrazac po kom funkcionira, nešto što će ga objasniti. Pa su stvari zgusnute, događaji se smjenjuju kao na pokretnoj vrpci, ljudi se rađaju, umiru, odlaze, stvari se periodično ponavljaju, po nekom utvrđenom redu. I prolaze, rekao bih, bez neke velike drame. Prolaze, naglašavam tu riječ, zato što je sve od nje počelo. Od toga kako tu prolaznost raskrinkati, kako joj doskočiti, kako je prikazati. Jer ta prolaznost zapravo je nešto s čim se čovjek nikad do kraja ne pomiri. Zato se događaji, nespojivi inače, smjenjuju jedan za drugim, sreća ulazi u nesreću i obratno, smrt i sprovod u vjenčanje, pa silovanje u ljubav, ljubav u rat, sve u nekom fluidnom slijedu, kao da se radi o jednoj jedinoj neprekinutoj sceni u nekoj maloj sobici u provinciji koja se nikad ne mijenja. Tako u tom “moodu” pričamo priču o naših posljednjih stotinjak godina. Ona završava hrvatskom samostalnošću, prvim demokratskim izborima, dakle hrvatskom srećom. Moram reći da sam divno radio sa svim tim ljudima, glumcima Jerkom, Markom, Natašom, Majom, Anom, Karlom, Ozrenom, Nikšom, Zdravkom, Anom i cijelim Kerempuhom, kao i s Romanom koji se hrabro odlučio ući u ovu avanturu s nama.

Marko Torjanac U zemlji s mentalitetom korupcije i kriminala kultura je suvišna, a umjetnici paraziti

U predstavi se postavlja pitanje što je uopće sreća i je li sloboda Hrvatske isto što i sreća. Po svemu sudeći, samostalna Hrvatska Hrvatima baš i nije donijela sreću o kojoj su sanjali?

To je li ili nije – neka zaključe sami Hrvati dok budu gledali predstavu. Ako to već ne znaju, a trebali bi znati, je li tako? Ali u pravu ste, naslov je ironičan, bombastično nešto sugerira, da bi očekivanje bilo veće, a iza tog očekivanja… Znate već kako priče o sreći i blagostanju koje nas negdje tamo u budućnosti čekaju završavaju na ovim prostorima. Barem smo mi u Hrvatskoj s tim imali iskustva. Od Austro-Ugarske do danas.

Koliko je sreća vama osobno važna kao životna komponenta? I je li sreća jednako važna kao i sloboda ili recimo materijalno bogatstvo?

Važna mi je naravno, jako, ali mi sad, danas, u ovom vremenu i prostoru, nekako ne paše govoriti o njoj. Radije o suosjećanju ili tako nečemu, čega nam nedostaje u ogromnim količinama. Epidemije rađaju ogromnu količinu neosjetljivosti, jer svode ljude na postotke i brojke, kao suhe birokratske činjenice. Kad Fuchs spomene da je u školi samo 1 posto zaraženih, ja bih ga zbog tog “samo” u koje spadaju nečija djeca i braća i sestre za koje još ne znamo kako će podnijeti bolest, onako školski poslao u kut. Do kraja nastave. To “samo” razotkriva svu površnost i neosjetljivost politike u ovoj situaciji.

Tko je odgovoran za to?

Ne zna se tu tko je odgovoran za bilo što ovdje, ”odgovornost“ je zabranjena riječ, nje se svi klone kao vrag križa. Liječnici nisu jer njihove molbe već odavno nitko ne sluša, političari nisu jer oni nisu stručni, Sabor nije jer on nije ni delegirao Stožer, znanstveno vijeće nije znamo iz kojeg razloga, Vlada nije jer se poziva na Stožer, Stožer – znamo svi da ne objašnjavam, malo po malo prebacuje odgovornost na nas… tako da ostajemo jedino mi kao odgovorni za sve. Da, eto vam odgovora – mi smo sami odgovorni za cijelu ovu situaciju.

Predsjednici&ca (Pretposljednja večera) Komedija o svim hrvatskim predsjednicima i predsjednici najbolja na Gumbekovim danima

Kako je uopće bilo pripremati ovaj projekt uz razna ograničenja zbog pandemije? Glumci na daskama baš i ne mogu nositi maske pa to svakako usložnjava cijelu priču.

Sasvim je nejasna situacija s kazalištima, teško je procijeniti što je unutar mjera, a što ne, na probama su ljudi u istom prostoru, dugotrajno, u bliskom kontaktu, bez maske, potencijalno idealni za prijenos virusa, a nitko stručan – Stožer ili netko nadležan na to ne reagira, niti nešto sugerira. Ravnatelji, logično nenadležni u tim stvarima, isto se nalaze u nezavidnom položaju. Ljudi su pomalo ostavljeni na cjedilu. Uostalom kao i u cijeloj zemlji. Da procjenjuju sami ono za što nisu stručni. Što je strašno. Publike je po novim mjerama još manje nego dosad, u gledalište stane mislim tridesetak ljudi, i koja je onda svrha svega – pitaš se. Kao simbolička gesta, OK, ajde ima nekog rezona u smislu “we shell never surrender”, igramo da opstanemo, kao ne damo se. Ali sve je to pomalo stihijski, neplanirano i bez uvjerenja i strasti. Ljudi uglavnom igraju jer moraju, jer im je jednostavno to radni zadatak.

S druge strane, repertoari se ne prilagođavaju situaciji, nego su još uvijek da tako kažem u predvirusnom modu. Teatri se ne adaptiraju na nove okolnosti. Ne reagiraju, osim nekoliko iznimaka. Kao da samo pasivno čekaju da sve ovo prođe pa će nastaviti tamo gdje su stali. I tako su se našli u tom međuprostoru koji sad već traje puno dulje nego što su očekivali, pa ljude pomalo hvata panika. Htjeli ili ne, ušli smo pomalo nespremno i ležerno u novu sezonu koja je već sad na polovici, a da se još uvijek prilagođavamo situaciji, još uvijek nemamo neke odgovore koje smo već morali imati.

Što ste vi napravili po tom pitanju?

Dakle, osim ove premijere o kojoj govorimo i koju sam napravio na klasičan način, upravo završavamo jedan novi projekt na tragu toga sto sam upravo govorio. Negdje za vrijeme prvog lockdowna smišljao sam svašta, svakakve stvari su mi padale na pamet. Pa smo tako Marko Makovičić, Jerko Marčić i ja počeli o tome malo ozbiljnije razgovarati. To su inače dečki s kojima se dugo poznajem i s kojima surađujem već gotovo 20 godina. To što smo razgovarali i zamišljali postupno se sintetiziralo i pretvorilo u nešto što smo nazvali “Višnjik u višnjiku”. Po Čehovu, naravno, i to za mene, zapravo za sve nas prvi put u nekom online izdanju, i to putem Zooma. Dakle, prvi put virtualno.

Tko je još u tom projektu?

Osim njih dvojice tu su još Jadranka Đokić, Petra Svrtan, Lana Meniga, Ugo Korani. Eto ja koji nisam u dobrim odnosima s tim gadgetima uspio sam se navući na to i moram reći da upravo uživam u otkrivanju novih mogućnosti koje ta platforma pruža. I već neko vrijeme ne baš svako popodne, ali kad završimo druge obaveze, u teatru ili na akademiji, mi otvaramo laptope i počinjemo. Evo baš smo završili prije sat vremena, bila je to prva suvisla kontinuirka. Premijera je u utorak 22. prosinca pa je ovom prigodom u vašem cijenjenom listu prvi put najavljujem, svi ste pozvani, a bit će po medijima obavijest kako se može priključiti. Zapravo ne baš svi, ograničenje publike je na 50, ali ćemo to igrati sada često. Naglašavam, za one koji će ipak na premijeru, da nema organiziranog tuluma, osim dakako u vlastitoj režiji. Producent je kuća de facto.

Višnjik u Višnjiku Novi autorski projekt Bobe Jelčića premijerno online u utorak

Niste dobili ništa, zapravo niste ni nominirani na ovogodišnjoj nagradi hrvatskog glumišta za hvaljene “Tri sestre”?

Ne nisam, znam, ali hvala što me podsjećate na to. Naime, ne znam znate li, ali ja tamo ne dobivam nagrade, a ni nominacije, uopće. I to je toliko definitivno i dosljedno provedeno da se na to odavno ne obazirem. Pardon, lažem, da, jednom sam ipak bio nominiran, čini mi se, ali je to bilo tako davno da više nisam siguran je li se to stvarno dogodilo ili sam to samo umislio. Ne znam čak ni za koju predstavu, pokušat ću se sjetiti do kraja razgovora, a ako je to i bilo, ta nominacija, nagradu sigurno nisam dobio, jer toga bi se valjda sjećao. Da, mislim da je bila samo nominacija. A kad? Ah, sigurno poodavno, izblijedjelo je.

Vjerojatno se pitate zašto je to tako, ne znam, pa po svemu ispada ako me netko ne mrzi, a valjda nije, da zapravo još uvijek nisam napravio predstavu koja zaslužuje ući u tako jaku konkurenciju kakva je redovito na NHG, (jer tu se uvijek vrlo studiozno i bez kalkulacija donose odluke o nominacijama) i da to što radim nije još dovoljno dobro. I da moram još raditi i ustrajati na tome da dođem do razine do koje su došle druge moje kolege koje su tri puta i više nominirane. Eto.

Jedan kolega mi je rekao, u povjerenju, vrlo ozbiljno, da nije loše u HDDU imati nekoga da onako ne otvoreno nego onako izokola lobira za tebe. Da se to tako radi, da sam ja u tom smislu naivan i neaktivan. Eto možda se onda više angažiram na taj način u nekom budućem periodu, recimo kad se bude nominiralo za sljedeću godinu. A i otići ću malo, prošetati i do HDDU-a čisto da im uđem malo pod kožu. Da me zapamte. Pojavljivat ću se ondje češće, možda i Pericu Martinović mogu malo odvući na kavu, čak i ako se bude nećkala, smijat ću se njezinim forama.

Kako mislite da će pandemija i lockdowni utjecati na psihu ljudi? Je li nam sada najvažnije da se bavimo svojim mentalnim zdravljem?

Ministar Fuchs koji se u cijeloj ovoj krizi brine prije svega o psihičkom zdravlju djece kaže: “Nastava licem u lice je nezamjenjiva”, ili “ništa ne može zamijeniti nastavu uživo”. U jeku pandemije, kad gubimo gotovo sto ljudi dnevno, a zdravstveni sustav je u kolapsu, on se mrtav-hladan raspriča o psihičkom zdravlju djece. Kao da smo u najmanju ruku na rajskim otocima u teškoj bezbrizi i dosadi, samo nam se dijete eto malo čudno ponaša. To je, recimo to ovako, tako visoki stupanj isključenosti politike iz stvarnog života i tako visoki stupanj ignorancije pravih problema, te iste politike da jednostavno u ovoj nemoći u kojoj jesmo čovjeku dođe da vrišti.

Ljudi umiru u neadekvatnim uvjetima pod šatorima, a nekima od njih su, vjeruje se, virus prenijela upravo djeca koja sjede, njih 25-30, i do 8 sati u istim učionicama. Smanjiti broj ljudi u istom prostoru jedan je od temelja svih mjera koje se propisuju – zašto ga Fuchs ne poštuje, potpuno je nejasno. Zbog psihičkog zdravlja djece, zbog nastave licem u lice ili kako li se to već ne zove?

Psihički smo ugroženi, da jesmo, i načeti debelo svim i svačim, ali to je sad u desetom planu, ovaj čas to je potpuno, potpuno nebitno.

Mirta Zečević U dječjem kazalištu najviše me veseli neposrednost i iskrenost, djeca su sjajna publika

U svojem prvom autorskom projektu u Kerempuhu “Govori glasnije” tematizirali ste status izbjeglice koji u Hrvatskoj traži bilo kakav posao. Mislite li da je hrvatsko društvo u većini nenaklono ne samo izbjeglicama već općenito strancima?

To je priča o ksenofobiji – civiliziranoj, pristojnoj, upakiranoj u zlatni poklon-papir, s posvetom. O ksenofobiji koja nisu drugi – i kako se to već kod nas u političkim kazalištima ovih prostora radi, koja upire prstom na krivce tamo negdje prijeko na drugoj strani – nego govorim o sebi, dakle o sebi prije svega, i o sebi sličnima, o strahovima koji su u nama oduvijek, i koji su zakopani duboko u djetinjstvo, u samo nama znane rituale, u krv i u gene, u prošlost iz koje smo došli grčevito i žedno tražeći sreću, budući da je nije bilo u palankama iz kojih smo došli. Namjerno kažem palankama da namjerno podsjetim na filozofiju palanke koja baš namjerno postoji baš zbog toga što ste vi naveli u pitanju. Danas već svako dijete zna tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je gej, a tko je samo feminiziran, tko je naprosto drukčiji, i zna zašto ne bi trebao biti drukčiji. I to bez da ih netko uči ili prisiljava, jednostavno znaju, kao što znaju da je nešto crno ili bijelo. Danas i budućnost više ne sliči na budućnost ako pogledamo šire ne samo na nas, nego šire na regiju, tamo nas čeka. U BiH Stanivuković, 27 godina neskriveni nacionalist koji negira genocid u Srebrenici, upravo je postao gradonačelnik Banje Luke, u Crnoj Gori Abazović (33) upravo je postao potpredsjednik vlade, lako ga je zamisliti kao budućeg Đukanovića. Gledano iz tog kuta, izreka kako na mladima svijet ostaje izgleda zastrašujuće.

Mary Donor Pavlović i Milan Pavlović
LJUBAVI BEZ GRANICA
Kako je Milan riskirao život i doveo Mary iz Sierra Leonea u Ljubuški
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.