Postoji bezbroj teorija o tome što je zapravo kazalište, što je značilo nekad, što znači danas. No, postoji i jedna vrlo stara teorija koja kaže da za kazalište trebaju samo glumac i publika, a bez svega ostalog se može. Baš u tu vezu upetljao se koronavirus. Je li je i prekinuo?
– Nije! Ako nema jednoga od toga, nema ni kazališta, zato svako razmišljanje u tom smjeru dokida kazalište – tvrdi Marko Torjanac, glumac, redatelj, producent, “Katica za sve”..., tj. osnivač i pokretačka snaga izvaninstitucionalnog kazališta Planet Art koje je u pandemiji postalo virtualno. Čovjek je to kojeg je upravo koronakriza natjerala i da bude još jači zagovornik nužnih promjena u našoj kulturnoj politici, da postane još veći borac za pravo najnezaštićenijih u tom svijetu kazališta.
– Pandemija nas je natjerala da počnemo razmišljati što možemo učiniti s određenjem kazališta kao umjetnosti koja se događa “sad i ovdje”. “Ovdje” nam je zbog pandemije onemogućeno, ali razvoj tehnologije omogućava nam da kazalište možemo doživjeti “sad i svugdje”. Ne mislim da je to zamjena za kazalište kakvo znamo. To je jedan potpuno novi format, dodana vrijednost, budući da kazalištu omogućava daleko veći doseg i utjecaj, što bi u svakom slučaju trebala biti jedna od zadaća umjetnosti – govori Torjanac.
Vraćamo stoga priču na početak pandemije, na proljetno zatvaranje u kojem se upravo on aktivirao u borbi za sve slobodne umjetnike i njihovo preživljavanje.
– Tada se jasno pokazao generalno negativan stav prema umjetnicima koji postoji u Hrvatskoj. Ovdje se umjetnike smatra nepotrebnim parazitima i besposličarima, što govori kakav je naš odnos prema kulturi i razotkriva nas kao zajednicu koja ne razumije što je kultura, koja je njezina uloga i svrha u društvu te je smatra suvišnom. To je poput zakona vezanih posuda, povezano s mentalitetom korupcije i kriminala, antiintelektualizma, primitivizma, nespremnosti na dijalog i kulturni i civilizacijski rast zajednice. Zbog tog odnosa umjetnici su i ostali zadnji u redu za dobivanje potpora. A budući da smo društvo koje generalno cijeni i potiče uhljebništvo, suosjećanje i solidarnost prema onima koji svoju egzistenciju doista zarađuju na tržištu, gotovo je potpuno izostala. Apsurd je upravo to da se one koji sami zarađuju za egzistenciju kod nas smatra parazitima, građanima drugog reda bez obzira na to koliko marljivi i kreativni bili. To je generalni problem cijelog društva, zbog kojeg nazadujemo. Društveni ugled kod nas se, nažalost, stječe spretnošću i snalažljivošću kako da se uđe u državni ili lokalni sustav i realizira kroz institucije premrežene klijentelizmom, a ne konkretnim rezultatima koji se namjerno ne vrednuju. Ipak, čini mi se da smo upornim govorenjem u javnosti o problemima s kojima se susrećemo, umjetnike u ovoj krizi uspjeli učiniti vidljivijima, no tek ćemo vidjeti hoće li to imati trajniji utjecaj na status pogotovo samostalnih umjetnika, ali i umjetnosti uopće. Ako se ne učine neke nužne promjene u području kulture nakon što kriza prođe, opet će se sve vratiti na staro, a to je silazna putanja i kulture i umjetnika i umjetnosti – upozorava pokretač Planet Arta.
Lako se složiti s Torjancem. No, kako je uopće moguće da je 2020. ili 2021. u glavama onih koji odlučuju kultura još uvijek “ukras”, trošak, ono što nam baš i ne treba...?
– Ne znam baš razmišljaju li oni o kulturi kao ukrasu. Prije mi se čini da u okoštalom i zastarjelom sustavu nalaze paravan da ne bi ništa morali mijenjati. Taj sustav daje odličan privid žive umjetničke aktivnosti, iako to često nije tako. Nažalost, upravo taj institucionalni korpus čini kritičnu masu, a mladi umjetnici, kao i građani koji rade u drugim područjima, upravo zbog toga napuštaju zemlju – objašnjava Marko Torjanac i nastavlja:
– Dok će jednom dijelu građana biti moguće primati pristojne plaće iz proračuna, a da za to ništa, malo ili nedovoljno rade, ništa se neće promijeniti. Dok ljudi ne dođu u situaciju da točno znaju koliko vrijedi njihov rad, da razumiju koliko je angažmana potrebno da se zaradi svaka kuna, porazna radna etika i ovaj srednjovjekovni, kastinski sustav zaposlenih s jedne strane i neovisnih radnika s druge, neće se promijeniti. Za takvo što potrebna je kompletna transformacija društva, a ne vidim da za time postoji volja i potreba. Najveći apsurd je to što i unutar svakog sustava, uključujući i kulturni, imate ljude željne rada i izvrsnosti kao kriterija, ali oni nemaju nikakvog utjecaja, čak i kad sami nastoje djelovati drukčije. Sustavi su previše ovisni o osobnim i klijentelističkim interesima kojima je opasno zamjeriti se drukčijim mišljenjem ili, ne daj Bože, kritikom.
Biti vlasnikom izvaninstitucionalnog kazališta koje samo mora zaraditi svaku svoju kunu čini se Sizifovim poslom. Malo bi se tko uopće mogao staviti u Torjančevu kožu, pogotovo u koronakrizi kojoj se teško nazire kraj.
– Možda je i najgore to što ne znamo što nas čeka nakon izlaska iz ove krize, jer je pad publike i interesa za kulturne sadržaje prisutan već duže vrijeme. Ova kriza je u tom smislu napravila i svojevrsni time-out. No, činjenica je da nove generacije nisu odgajane tako da stječu kulturne navike. Cijelo društvo nije okrenuto ni osobnoj ni društvenoj refleksiji kao ni kritičkom promišljanju stvarnosti i dijalogu, što su sve discipline koje umjetnost svojim sadržajima i temama potiče i otvara u svakoj zajednici, jer se oko njih društvo okuplja, formira i napreduje. S druge strane iz Hrvatske je u posljednjih desetak godina otišlo više od pola milijuna uglavnom više i visoko obrazovanih građana između 25 i 50 godina, a upravo je to populacija koja konzumira kulturne sadržaje: predstave, koncerte, izložbe... Rezultat dugogodišnje moralne i kulturne zapuštenosti je to da imamo sve manje publike za kvalitetne, ali zahtjevnije sadržaje, a banalniji, umjetnički upitni, eskapistički sadržaji sve su traženiji. Naravno, čista zabava je legitimna, dapače potrebna, no pad interesa za kompleksnijim sadržajima, što se vidi i u medijima, govori nam da smo kao društvo intelektualno retardirali. A gubitak kazališne publike jednako osjete svi – i javni i nezavisni – govori Torjanac, a na pitanje koliko je umjetnika kojima egzistencija u ovom trenutku ovisi o projektima Planet Arta, odgovara:
– Budući da trenutačno igramo samo predstave koje su na repertoaru već godinama, a u njima igraju zaposleni kolege od kojih su mnogi bili samostalni umjetnici kada su predstave premijerno izašle, ne mogu reći da umjetnicima koji trenutačno igraju u Planet Artu egzistencija potpuno ovisi o Planet Artu. Uz mene, kojemu je to jedini prihod, tu je još četvero kolega. Uvijek je u Planet Artu barem pola umjetnika bilo iz redova samostalnih, nekada i više. Pri tome moramo imati na umu činjenicu da se glumačke podjele ne mogu slagati po kriteriju socijalnog statusa. Tek to bi nas odvelo u uravnilovku i umjetnički kastinski sustav. Odličnih glumaca ima u oba statusa. Nekad je za neku ulogu bolji izbor samostalni, a ponekad zaposleni glumac, netko iz ansambla nekog kazališta. Vrijedi to i za kazališta koje često zbog zaposlenih na plaći ne mogu pružiti priliku nekome tko je točnija i bolja podjela za uspjeh predstave. Iako ću zbog situacije u kojoj se nalazimo u novim podjelama dati prednost samostalnim umjetnicima, socijalni status ne može i ne smije zamijeniti umjetnički kriterij. No, osim umjetničke, u kazalištu radi i tehnička i administrativna ekipa koji su stalni honorarci na tim poslovima i kojima egzistencija uglavnom ovisi o Planet Artu tako da je online kazalište projekt koji, osim što je inovativan, omogućuje trajnu egzistenciju i neumjetničkim zanimanjima.
U javnosti se često barata paušalnim ocjenama, pa je opće rašireno i mišljenje da novac nekome treba oduzeti da bi se dao samostalcima.
– Mi fulamo u pristupu i to od starta. Naime, zemlje malog broja stanovnika poput Hrvatske, moraju imati subvencioniranu kulturu ako ne žele da se kulturna ponuda svede na više ili manje uspješno pričanje viceva. Samo se subvencijama može razvijati i održavati intelektualna radoznalost i živost male zajednice. U cijeloj situaciji najapsurdnije je to što se samostalcima gleda i u svaku nedostatnu kunu za projekt i za život pri čemu oni tu kunu višestruko vrate, a institucije koje troše 100 puta više sredstava lišene su ikakvih kritika iako i one, i to daleko više nego nezavisna kultura, žive na subvencioniranom novcu. Dakle, ne radi se o oduzimanju novca. Stvar je znanja i svijesti da kulture bez subvencija u maloj zemlji kao što je Hrvatska jednostavno ne bi bilo – odgovara na to Torjanac.
U tako postavljenom pristupu, da je on ministar kulture, što bi učinio kako pomogao umjetnicima?
– Naš sustav zahtijeva temeljitu reorganizaciju i drukčiji pristup kako bi se očistio od klijentelizma i uspostavio kriterij izvrsnosti. Institucije, koje su garancija umjetničkog života, morale bi postati prohodnije i otvorenije svim kvalitetnim umjetnicima, a neovisna scena, koja s 1% sredstava stvara 50% programa, morala bi biti spremnije pomognuta i financijski i infrastrukturno. Nužno bi bilo donijeti i zakon o sponzorstvima u kulturi koji ne samo da bi potaknuo privrednike i poduzetnike da ulažu u kulturu već bi osvijestio i društvenu identifikaciju s kulturnim i umjetničkim sadržajima. Također bi kulturi raznim mehanizmima i projektima kroz sva područja, počevši od obrazovanja, trebalo vratiti njezinu prosvjetiteljsku ulogu koju je gotovo potpuno izgubila – kaže, a na pitanje ima li uopće snage razmišljati o nekom novom projektu odgovara:
– Inovativni projekti zahtjevni su za pokretanje, a u situaciji koja je u neovisnoj kulturi kritična neovisno o pandemiji, teško je očekivati procvat. Potpore koje Ministarstvo pruža više su nego dobrodošle i one mogu dijelom omogućiti alternativne i nove pristupe, no važno je što će biti nakon pandemije. Ako se vratimo na ustaljene prakse i odnos prema nezavisnoj kulturi, nisam siguran da će mnogo neovisne kulture opstati, pogotovo jer će nakon ove krize građani biti znatno financijski osiromašeni. Već dugo postoji problem umirovljenika koji bi voljeli ići u kazalište, ali zbog malih mirovina si to ne mogu, ili mogu tek rijetko, priuštiti. Kad se to preslika na cijelu populaciju, dolazimo do poražavajuće situacije.
Upravo prema umirovljenicima, i to onima u domovima, usmjeren je Torjančev najnoviji potez. Planet Art već neko vrijeme svoje predstave nudi na dvije platforme – uživo i online, a baš u nedjelju 20. prosinca svim domovima umirovljenika u Hrvatskoj daruju online izvedbu “Ritine škole”. Kaže da je htio ljudima koji mjesecima nisu vidjeli svoje obitelji bar malo uljepšati blagdane, i kako je Planet Artu u tome pomoglo Povjerenstvo za sprečavanje i suzbijanje epidemije COVID-19 nad starijim osobama i osobama iz drugih ranjivih skupina Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike koje je kontaktiralo sve domove.
– Online kazalište neće zamijeniti kazalište, ali će ga nadopuniti i omogućiti mu veći doseg i time osnažiti njegovu kulturnu i umjetničku misiju. Ideje i poruke na taj način mogu doprijeti do znatno većeg broja ljudi. Uz to, sam prijenos predstave u drugi medij u skladu sa zakonitostima drugog medija, izuzetno je kreativan proces. Kad dobijete povratne informacije gledatelja koji vam kažu da su se, gledajući predstavu online, dobro nasmijali, da ih je predstava dirnula..., onda je misija kazališta da dopre do čovjeka ispunjena. A ova ideja da darujemo predstavu domovima umirovljenika došla je kao rezultat razmišljanja izvan uobičajenih okvira kazališta. I sam se na to još navikavam. Učinilo mi se posebno uzbudljivim jednom izvedbom doprijeti do toliko mnogo ljudi i ponuditi im sadržaj koji će im, nadam se, bar malo promijeniti i oplemeniti svakodnevicu, pružiti vanjski sadržaj u ovim vremenima u kojima je umirovljenicima u domovima posebno teško. Čini mi se uzbudljivim što će jedna predstava, tijekom sat i pol povezati možda i nekoliko desetaka tisuća ljudi, pružiti im sadržaj o kojemu će moći razmišljati, razgovarati. Isto se događa kada nas istovremeno gledaju ljudi s otoka, iz gradova od Umaga do Vukovara i Dubrovnika, kao i iseljenici na Novom Zelandu. Time mogućnost povezivanja putem kazališta dobiva jednu potpuno novu dimenziju – govori Torjanac.
Kako bi zaista što više ljudi pogledalo Planet Art, treba reći da je to online kazalište posve drukčije od drugih: ne samo da je publika s glumcima u dvorani već se predstava snima s četiri kamere.
– Da bi kazalište online bilo zanimljivo, potrebno ga je prenijeti u skladu sa zakonitostima drugog medija, ali da izvedba na sceni ostane autentična. Time smo se najviše bavili. Morali smo vidjeti koja vrsta kadrova i montaže priča priču, a prema reakcijama gledatelja, čini se da smo priču i doživljaj uspješno prenijeli onima kod kuće. Već me i prije pandemije zanimalo kako možemo doći do publike koje generalno ima sve manje i kako kazalište u poplavi novih ponuda, ali i navika, možemo gledateljima učiniti zanimljivim i dostupnijim. To nikako ne znači da odustajemo od publike u dvorani. Dapače, online gledatelji čuju reakcije publike u dvorani, postaju dio te iste publike. Online prijenosi znatno su skuplji od klasične kazališne izvedbe jer uključuju cijelu streaming ekipu i sofisticiranu opremu, kao i samu adaptaciju za novi medij, što zahtijeva i posebne probe. Također, pogotovo u početku, jer je riječ o potpuno novom formatu, ovaj projekt zahtijeva znatna ulaganja u marketing i oglašavanje. To trenutačno uspijevamo kompenzirati velikim udjelom volonterskog rada svih uključenih, pokroviteljstvima, a važna pomoć su nam i sredstva Ministarstva namijenjena novim formatima. To je posebno važno, jer u ovim uvjetima kada su manje-više svi građani pod egzistencijalnim udarom, nismo željeli ići s tržišnom cijenom ulaznice, već ona iznosi pristupačnih 39 kuna za koje predstavu može gledati cijela obitelj. Rezultati su nakon manje od dva mjeseca postojanja ovog novog formata izuzetno ohrabrujući. Na svakoj je izvedbi sve više gledatelja, a 90% onih koji pogledaju jednu predstavu, vrate se pogledati ostale. Počele su nam se javljati i tvrtke koje online predstavama žele darivati svoje zaposlenike i poslovne partnere, kao i škole kojima je ovo trenutačno jedina mogućnost odlaska u kazalište, ali i one iz sredina u koje kazalište rijetko dolazi. Dobivamo doista puno povratnih informacija i podrške iz cijele Hrvatske, a među najdirljivijima su one koje dolaze s naših otoka, iz Australije, Novog Zelanda, Amerike... – kaže Torjanac, a završavamo onom legendarnom: “Što nas ne ubije, to nas ojača”.
Od kad kultura i ovaj idu u istoj rečenici? Naravno, trebalo bi prestati graditi škole, bolnice, infrastrukturu... i svu lovu davati ovakvima. Doslovno parazitima.